PRAZNIK ZA OČI I DUŠU

10 veličanstvenih umjetničkih prikaza Isusova rođenja!

Uživajte u prekrasnim umjetničkim prikazima Isusova rođenja!

Prvi prikazi Božića sežu na kraj III. i početak IV. stoljeća. Na početku se prizor Božića nalazi na sarkofazima: Djetešce leži u jaslama, često u košu od pruća, ponekad s malim “krovićem” – baldahinom, a uz njega su – i magarčić i vol. Pastiri i kraljevi upotpunjuju prizor. Prvi su umjetnici uobičajeno miješali elemente koje su nam u svojim evanđeljima prenijeli Luka (jasle i pastiri) i Matej (Kraljevi-Magi), ali i pripovijesti iz apokrifnih evanđelja pripisanih Jakovu i Pseudo-Mateju, u kojemu se po prvi puta pojavljuju magarac i vol.

Kasnije, prema apokrifima, prizor se obogaćuje novim elementima: primalje Saloma i Zelami uz bok su Djetešcu Isusu, dok je prostor sada špilja iznad koje lebdi zvijezda koja na sve strane šalje svoje zrake. Na taj se način izvrsno “materijaliziralo” ono “novo svjetlo” kojega spominje sv. Ambrozije.

Među najstarijim primjerima prikazivanja Božića svakako su freska (koja se već teško vidi) u katakombama sv. Sebastijana u Rimu, neki sarkofazi u Lateranskom muzeju u Rimu, u Arlesu u Francuskoj i u katedrali Ancone. Freska koja seže sve u IV. stoljeće, jedina je slika s tim prizorom sačuvana u katakombama, dok su sarkofazi iz III. i IV. stoljeća i nađeni su na različitim grobljima. Na onima iz Rima prikazani su i Kraljevi, no – njihov je broj različit: jednom su dvojica, drugi puta trojica, pa čak i četvorica.

Na Maksimijevoj katedri u Ravenni, izrađenoj u slonovači 520. godine, isklesan je prizor Rođenja Isusova sa čudom primalje Salome: prema Psudo-Mateju ona je sumnjala u Marijino djevičanstvo i ruka s kojom je pokušala provjeriti svoju sumnju se posušila. No, dodirujući povoje u koje je bio zamotan mali Isus, odmah je čudesno ozdravila.

Takva vrsta prizora u zapadnoj je umjetnosti ostala nepromijenjena i to pod bizantskim utjecajem sve do trinaestog stoljeća. Primjeri koji se najčešće navode su slike iz VII. stoljeća s groblja sv. Valentina u Rimu, kodeks MenologioBazilija II. koji se nalazi u Vatikanskoj biblioteci, mozaik u kapelici “Palatina” u Palermu koji seže u 1143. godinu, te suvremeni mozaici u sv. Marku u Veneciji.

Zlatna legenda Jacopa da Varagine, prevedena na pučki jezik već početkom 1300. snažno je utjecala na umjetnike svojim spontanim tonom i pristupom. Nove teme sada su tri sunca (sunce se pojavljuje tri puta) i zvijezda koja se pokazuje Sibilli i imperatoru – caru Augustu. S Istoka, pak, u zapadnu ikonografiju ulaze različiti elementi: Marija sada leži na jastucima u špilji, Josip se klanja Isusu, dok se oko pastira sada vide i stada. Ponekad u tim prizorima vidimo i primalje kako kupaju Djetešce.

Sa Zapada – i to pod jakim utjecajem iz Clunyja, sv. Bernarda i srednjevjekovnih mistika – dolazi “crta” realizma: Rođenje Isusovo ujedno je i predokus buduće muke. Djetešce je golo, leži na podu, osvjetljava ga mistično svjetlo koje ponekad mistično zrači iz njega, baš kao na “modernim fluorescentnim figuricama”. Majka Božja mu se klanja, a uz nju se pojavljuju i Otac i Duh Sveti. To može vidjeti svatko tko promotri slike Filippa Lippija u Državnom muzeju u Berlinu i kod Nijemca Meistera Franckea, kao i kod H. Boscha koji prizor Rođenja obogaćuje scenama iz svojega svakodnevnog života. U doba renesanse ambijenti će se umnožiti, a u pozadini će se početi pojavljivati krajolici i arhitektonski prikazi gradova ili sela.

Tek će Tridentski koncil uprizorenja Božića vratiti na ono bitno, na samu “srž”, uklanjajući maštovita obogaćenja kako bi se naglasio duhovni aspekt Rođenja Isusova. Dobri primjeri poslijetridentskog stila su Jacopo Bassano, Caravaggio, Murillo i Rembrandt.

Autor: Danijel Labaš (Glas Koncila)