Sanja Nikčević o filmu 'Svećenikova djeca'

‘Komedija’ koja je toliko željela biti u trendu napada na Crkvu, da je zaboravila biti smiješna

Najgora poruka ovog filma je da sakrament ispovijedi služi isključivo zataškavanju grijeha svećenstva. Autori filma – i Vinko Brešan i Mate Matišić – uopće ne znaju što je sakrament ispovijedi i čemu služi, u čemu je njegova milost

Svećenikova djeca

Gledala sam film Svećenikova djeca u režiji Vinka Brešana tek nedavno iako je izašao 2013. Znala sam o čemu se radi, poznajem i dramu Mate Matišića prema kojoj je nastao, znam stavove i jednog i drugog autora o crkvi koje šalju u svojim radovima pa nisam baš žurila s gledanjem. Uz to, nisam filmski kritičar pa ne moram. Sad sam pogledala da ipak vidim kakav je, jer su mi neki govorili da je loš a neki da je dobar. Poznavajući rad i jednog i drugog autora kao profesionalno kvalitetan (poruke koje šalju su druga priča), vjerovala sam da je film puno bolji. I moram priznati da sam se razočarala. Baš zato što nisam filmski kritičar ovo mogu pisati kao privatno mišljenje iz pozicije katoličkog intelektualca.

Komedija o probušenim kondomima

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svećenikova djeca je, kako to piše na omotu CD-a, komedija Vinka Brešana, o mladom svećeniku don Fabijanu koji kao prvo postavljanje dolazi na neki jadranski otok i nalazi da svi vole starog župnika don Jakova koji je otišao u penziju, a njega, uštogljenog i nedruželjubivog, baš i ne. Don Fabijan je posvećen svom pozivu i u želji da nešto napravi odluči povećati natalitet na otoku tako da u dogovoru s trafikantom buši kondome. Uz svećenika i trafikanta u projekt se uključi ljekarnik, dragovoljac Domovinskog rata s PTSP-om koji je bio u srpskom i muslimanskom logoru pa obje nacije mrzi. On dodatno djeluje – zamijeni antibebi pilule vitaminima. Zbog povećanja trudnoća otok postane fenomen pa dolaze turisti jer se pronese glas da su plodonosne struje uz obalu, ali i izazovu niz nesporazuma i nesreća. Prvo natjeraju u brak muškarca protiv njegove volje, slagavši da je on otac djeteta promiskuitetne djevojke s otoka. Zatim zatrudni trubačica (koja svira na sprovodima), djevojka pirotehničara koji pogine a njegovi roditelji je zatvore ne bi li je spriječiti da pobaci. Kad ona to pokuša sama napraviti završi tako da izgubi i bebu ali i sposobnost rađanja. U međuvremenu netko pred vratima svećenika ostavi dijete koje uzme trafikantova žena jer oni ne mogu imati djecu te ucijeni svećenika i trafikanta da će ih otkriti da buše kondome ako joj to ne dopuste. Kad otkriju da je to dijete lude Ane, trafikant ga želi vratiti jer se boji da je i dijete ludo ali mu bude žao pa ga na kraju vrati ženi. Priča završava tako da jedan od onih stranaca što je došao zbog plodnih struja dobije infarkt od kupanja u hladnom moru, da se onaj nesretni muž popne na stup i hoće skočiti ali se onda u moru nađe mrtva djevojčica. Onaj stari župnik s početka priče koji je bio tako omiljen i koji je zbor mladih odveo k papi – u ispovijedi don Fabijanu prizna svoj grijeh prema toj djevojčici. Tako završi priča ali ne i film jer film ima okvir. Naime u bolničkoj sobi ostarjeli (prosjede brade) don Fabijan čeka operaciju tumora i dolazi mu svećenik radi ispovijedi. On prvo odbija a onda pristane i ispriča mu sve, pa je tako cijeli film njegova ispovijed. A na kraju ispovijedi kaže: Eto, meni se don Jakov ispovjedio da bi me spriječio da nešto poduzmem zbog ispovjedne tajne i ja imam tumor, a vi vidite što ćete s time da je to napravio čovjek koji je vaš pomoćni biskup. I odbije se pokajati i primiti odrješenje grijeha. Mladi svećenik onda trkom trči do crkve svetog Marka, uleti u ispovjedaonicu i zatraži ispovijed. Tri su snažne poruke ovog filma.

Tri poruke – svećenici, djeca i ispovijed

Prva je – svi su svećenici grozni – od vrha do dna. Kad čistačica perući Fabijanove halje pronađe kurton, tako se naljuti na njega da odmah pošalje pismo biskupu! Dok jedan čovjek i Fabijan stoje na molu dolazi brod. Čovjek  komentira: Koji brod, ili je tajkun ili mafijaš. Na to don Fabijan kaže: Biskup je.

Biskup je krut i nezainteresiran, ali istovremeno nekako opasan i podmuklo zao. Tog biskupa baš briga što svećenici rade, samo je važno da maloljetnici nisu u igri. Fabijan je posvećen svom pozivu ali je od početka jednako uštogljen i krut da nije čak ni smiješan u tome. Cijelo vrijeme nešto laže i petlja a onda izgubi vjeru zbog tuđeg grijeha! I to ja zaključujem jer je u bolnici postariji a ne znamo što je bilo između te priče koju nam priča i njegova sadašnjeg čekanja kraja. Najnelogičnija je priča sa starim svećenikom koji je pedofil i koji je napravio dijete djevojčici. Čovjek od sedamdeset godina! Prvo, to je fizički gotovo nemoguće, a drugo, taj je svećenik kao lik tako cijelo vrijeme dobar da je nelogično da napravi tako nešto baš strašno. Njemu bi kao liku, ako već hoćemo neki grijeh, bolje pristajala kakva udovica koja ga tješi nego djevojčica! Ali to je sve odabrano da bude u trendu optužbi protiv svećenika. Nema dobrog svećenika – oni na položajima su zainteresirani samo za novac i moć, oni zadrti u vjeri će lagati i činiti grozne stvari u ime vjere, a oni divni i krasni kriju neku strašnu tajnu.

Druga teza filma je da su bebe grozne i tko bi ih htio. Naime, sve bebe u filmu – neprestano plaču! Ja imam sina i kad je bio beba povremeno je plakao, ali je puno više spavao, promatrao oko sebe, smijao se, gugutao i uopće puštao neke zgodne zvukove. Zašto Brešan misli da svaka beba samo plače – ne znam. Djeca su u ovom filmu silno nepoželjan teret koji plače i uništava živote. Onaj muž kojeg su prisilili na brak zbog djeteta se skoro ubije, ona trubačica skoro izgubi život u pokušaju abortusa, ona zlostavljana djevojčica se na kraju doista i ubije. A umre i Nijemac koji je došao zbog plodnih morskih struja na otoku. Umre od infarkta jer se kupao u hladnom moru. Iako je to glupo jer se radi o mlađem muškarcu a kupanje u hladnoj vodi dokazano ne ubija nego očeličuje – uklopilo se Brešanu u tezu da su bebe opasne čak i kad ih samo želite. Istina, imamo i jedno željeno odnosno voljeno dijete. Ali i to je izvitopereno. Čistačica će sve napraviti zbog djeteta pa i lagati i ucjenjivati, a na kraju je to dijete lude Ane koja se zavjetovala da na koljenima godinu dana hoda u želji da joj Bog spasi dijete od njezine bolesti. Budući da u tom filmu nema puno vjere u Boga, očito je da ima malo šanse – to više što mu je majka i zanijela u mentalnoj ustanovi. Dakle, ono jedino dijete koje je željeno nema puno šanse da bude normalno i sretno.

Treća, i to ona najgora, poruka ovog filma je da sakrament ispovijedi služi isključivo zataškavanju grijeha svećenstva odnosno drugih zlih ljudi. Film je pokazao kako se krug zla prikriva uz pomoć ispovijedi! Jer kad mladi svećenik kaže: Vi ste mi sad rekli tu strašnu tajnu, Fabijan kaže: Ali i vas veže ispovjedna tajna. Autori filma – i Vinko Brešan i Mate Matišić – uopće ne znaju što je sakrament ispovijedi i čemu služi, u čemu je njegova milost. Naime ispovijed ne služi zatajivanju grijeha pred zakonom, ona služi spasu duše. Ispovijed je milost čišćenja duše od grijeha tako da ih osvijestiš, priznaš, predaš Isusu i pokaješ se i zamoliš oproštenje (to se jako lijepo opisuje u moralitetu Svatković, baš po fazama). Ako to ne napraviš – nemaš sakrament ispovijedi. Pa tako ni Fabijan nije imao jer nije tražio odrješenje grijeha nego je samo htio prenijeti nekome svoju strašnu tajnu. Niti je njegova duša očišćena, niti je dobio sakrament ispovijedi. A onda mislim da ni mladog svećenika ne veže ispovjedna tajna. No, autore uopće ne zanima sakrament, njih zanima samo ispovjedna tajna koja im je silno intrigantna.

Trend napada na Crkvu ali nije dobar film

Film jest profesionalno napravljen ali nakon gledanja filma imala sam osjećaj da je trend napada na Crkvu pojeo film. Ranko Marinković je iz istih ideoloških polazišta ocrnjivanja Crkve i svećenika napisao dramu Glorija 1955. No to je učinio daleko bolje od ovoga filma. I u Gloriji se radnja zbiva na otoku odnosno malom mjestu gdje mladi svećenik iz svog religijskog žara stavi živu ženu (cirkusku akrobatkinju Gloriju koja je iz uvjerenja da ju je Gospa spasila od pada postala časna sestra Magdalena) na oltar da njezino micanje budu čuda koja će vratiti ljude u crkvu i k vjeri. Glorija, naravno, tragično završi i po svećenika i po tu ženu. Pouka te drame je bila da su svećenici opasni i kad vjeruju i kad ne vjeruju a da su sva čuda popovske izmišljotine.

Brešan je u film stavio sve trendi sastojke: napad na Crkvu, PTSP ratnika, malo zatucano selo, gay par (to je trebalo biti duhovito i kritika društva jer je jedan gradonačelnik i HDZ a drugi učitelj i SDP i javno se blate), malo seksa, malo nasilja, malo citata drugih filmova, malo humora, malo groteske – ali nije uspjelo.

Okvir Fabijanove ispovijedi mu daje od početka tragičan okvir. To je poput filma Amadeus Miloša Formana gdje Salieri ispovijeda mladom svećeniku svoje grijehe (kako je ubio Mozarta) samo zato da ga zgrozi i da mu poljulja vjeru. I kod Brešana Fabijan nam unutar okvira ispovijedi priča priču. U priči je duhovito samo prvih deset minuta kad Fabijan govori kako se nije uklapao u selo a ovaj drugi svećenik jest. Ostalo mi nije bilo smiješno. Iako se pokušavalo, nekako je klizilo malo u vulgarnost, malo u grotesku, malo u tragičnost. Vulgarnosti su bile kad trafikant objašnjava svećeniku tko s kim spava, svećenik zamišlja te scene u nekom bijelom prostoru mašte i to su kratke ali eksplicitne scene seksa. Taj njegov prostor mašte služi još samo za jednu scenu nasija (sin tuče krvavo i golo tijelo oca) i smiješnu scenu klape sastavljene od Kineza i crnaca (jer ljekarnik je rekao da će otok pregaziti stranci pa će se naseliti i crnci i Kinezi). No u taj prostor na kraju mrtva trudna djevojčica dolazi po njega, što je nelogično jer je to prostor njegove mašte a odlazak u smrt je druga dimenzija. Tako ispada da je taj prostor samo radi tih vulgarnih i nasilnih efekata da bi se bilo u trendu i moderno. Trafikant i ljekarnik progone ljude da doznaju tko s kim spava i zvuče kao citat Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića ali nekako nisu tako smiješni. A onda krenu tragični događaji i tragičan kraj koji se ne objasni ni motivira – ni ponašanje don Jakova, niti gubitak vjere don Fabijana. Eh da, paralelna linija trafikanta, njegove žene i tog posvojenog djeteta koje pokušavaju podvaliti kao svoje također je nelogična i nedovršena. Ona pokušava slagati kako je trudna i onda će ranije roditi dok kriju dijete u kući. Ako mogu potplatiti ginekologa da joj izda potvrdu da je rodila ne bi li bilo jednostavnije reći da je to dijete neke daleke rođakinje a da joj Fabijan izda lažni krsni list.

To je vrlo gledljiv film jer te vuče iz scene u scenu i profesionalno je napravljen, a kako je u trendu nadobivat će se nagrada. Ali da je pustio da mu se početna situacija razriješi iz same situacije i likova u žanru komedije, imao bi izvrstan film. Imao bi i kritiku svećenstva ali ne bi ovako imao teze bačene u lice do te mjere da su zagušile i komediju i film sam. Inače jedino što nije u trendu u ovom filmu je nesretna djevojčica, ne znam jeste li primijetili da je većina europske literature i medijskih napada vezana uz svećeničku pedofiliju prema dječacima.

I što reći na kraju? U idućoj kolumni ću pisati o svećenicima i o tom problemu napada na njih. Ako pogledate ovaj film nećete izgubiti vjeru u Boga ali ćete ipak malo podozrivije gledati svojeg župnika, naročito ako se približi nekom djetetu. I mediji i umjetnost djeluju na nas. Naime, pod tim silnim negativnim pritiskom medija i umjetnosti koji nam neprestano serviraju negativnu sliku svećenika teško je ostati čist i čvrst. Pa ću u idućoj kolumni napisati u čemu je problem i kako sam riješila svoje vlastite sumnje.

(Intervju s našom novom kolumnisticom pročitajte ovdje!)

Sanja Nikčević | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 11. rujna 2014.

Možda vam se svidi