Sanja Nikčević o ‘Progledaj srcem’: Bila sam na koncertu gdje je 18 tisuća ljudi pustilo Duha Svetoga u srca

U subotu 11. svibnja bila sam u Areni na „Progledaj srcem“, koncertu duhovne glazbe koji je po peti put organizirala televizija Laudato.

Meni je to drugi koncert u životu, a prvi u Areni. Nakon što sam kao studentica bila na koncertu Riblje čorbe gdje se dogodila strašna nesreća (u dvoranu Doma sportova nisu nas pustili do zadnjeg časa, a kad su otvorili vrata krenuo je stampedo i pogazio jednu djevojku koja je pala) imam fobiju od bilo kakvih uguravanja kroz uska vrata s mnoštvom ljudi oko sebe. Koncerte Parnog valjka na Savi, gdje sam stanovala za vrijeme studija, gledala sam s neke grede na koju bih se popela. I kazalište La Fura dels Baus, otkačenu grupu španjolskih performera, koji ganjaju publiku obično po nekoj hali ili dvorištu (kod nas su bili na Eurokazu dvaput: jednom na velesajmu, a drugi put u dvorištu škole na Kaptolu), gledala sam s nekih visokih mjesta… Radije sam se penjala na opasna mjesta gdje sam imala svoj mir, nego da me gura masa ljudi u nekom zatvorenom prostoru…

I onda sam s 59 godina odlučila ići na koncert – i to u Arenu, baš na „Progledaj srcem“. Silno sam htjela ići jer volim hrvatsku duhovnu glazbu i nakanjujem se ići već četiri godine pa nikako. I ove godine sam otišla – i bilo je predivno! 18 tisuća ljudi na jednom mjestu i sve nekako mirno. Nije bilo gužve na ulazu, zapravo bilo je gužve, ali nije bilo nervoze. Svi nasmiješeni, a ja rekla: „Evo jedne gospođe u godinama sa slomljenim koljenom“ i ljudi se razmaknuli i pomagali mi, upućivali me kamo trebam ići… Kad smo odlazili s koncerta zapali smo s taksijem u gužvu i trebalo nam je doslovno sat vremena da se izvučemo, a taksist je rekao: „Inače se tu nakon koncerata trubi, nagurava i psuje, a sad su svi nekako mirni… Valjda zbog te duhovne glazbe…“

U publici je bilo djece svih uzrasta pa čak i beba koje su roditelji dovezli u kolicima! Bila je baka s tri unučice – jedna od četiri, druga od osam, a treća od 12 godina! Bilo je invalida, onih u kolicima i onih sa štakama, bilo je i starijih gospođa (starijih i od mene), bilo je i trudnica…. Ali najviše, sigurno 80 posto, bilo je mladih! I izvođači su bili uglavnom mladi! Ja sam se silno borila da dobijem neka fina sjedeća mjesta zbog one moje fobije, pa sam htjela biti negdje gdje se osjećam zaštićeno. Na kraju sam dobila ulaznice „parter pozornica“ – to su oni stolci sa strane pozornice, no kasnije sam otišla na parter pjevati točno ispod pozornice. Iako je na tom parteru bilo puno ljudi, nisam imala nikakav osjećaj prijetnje ili straha. Svih 18 tisuća ljudi bilo je pristojno obučeno, nitko nije bio pijan, a kamoli drogiran. Kad sam kupovala vodu vidjela sam da su pive koje su konobari unaprijed natočili izgubile pjenu – jer nitko nije kupovao pivu, a kamoli nešto jače. Svi su kupovali vodu i sokove! Nije bilo psovke, nije bilo incidenta, nije bilo ružne riječi. Zaštitari su se zabavljali gledajući koncert ili slikice u mobitelu… jer je sve bilo mirno. Ali ne doslovno mirno, jer se četiri sata pjevalo i plesalo s uzdignutim rukama. Kad sad malo razmislim, svi su imali kontrolu nad sobom. Alkohol i droga ti uništavaju svijest i zbog njih gubiš kontrolu i opasan si za sebe i za druge, a ovdje je 18 tisuća pjevalo i plesalo, ali radosno. Iako je bilo bučno i burno, rasplesano i razmahano, istovremeno je bilo mirno jer su svi znali što rade. Znali su da pjesmom slave Gospodina.

Bilo je i vremena tišine i mira. Vlč. Boris Jozić je vodio razmatranje, a franjevac Jozo Grbeš sve poveo u zajednički „Oče naš“. Ako su ples i pjesma bili slavljenje „na van“, ovo su bili trenutci „na unutra“, i tada je doslovno sišao mir na dvoranu punu 18 tisuća ljudi koji su slijedili molitvu i otvorili srca Duhu Svetomu.

Osim pjesme, plesa, i trenutaka mirne duhovnosti – bilo je i duhovito. Nekad pročitam da su kršćani naporni, neduhoviti, namrgođeni, da stalno nešto zabranjuju… Tko god tako misli treba pogledati snimku koncerta jer su se ljudi svako malo smijali. Voditelji su bili Marin Periš, kojeg znamo iz duhovite i pametne „Božanstvene komedije“ na Laudatu, i ona prekrasna časna Dijana Lončarek, koja pjeva, priča viceve, repa (pa je valjda zato zovu Diddy!), a koja je sva u osmijehu i radosti predanja i ljubavi. Duhovito su izveli ne samo najave nego čak i ono što je najčešće silno dosadno: pozdrave i najave gostiju u počasnoj loži. Ovdje su uz svakog – umjesto kurtoaznog pljeska – pribrojili jednu malu litaniju pa je tako uz provincijale redova išlo: za franjevce „u duh siromaštva, uvedite nas“, za dominikance „povijesnom kritikom, prosvijetlite nas“, za salezijance „duh mladosti, obnovite nam“, a i publika je dobila litaniju „od mirna sjedenja, oslobodite nas“. Josip Kežić je izvještavao iz Kine, tražeći financijsku pomoć jer je televizija jedna skupa priča za Laudato, odnosno Ksenija Abramović, koja je Božja olovčica u jednom tako velikom projektu, to radi s doista nevjerojatno malim sredstvima. Tako da su i ozbiljne teme kao novac koji Laudatu nedostaje izrečeni duhovito i nenametljivo…

Ono što pamtim je i da su svi ljudi koje sam vidjela (a puno sam ih vidjela jer sam teoretičar pa zapažam stvari oko sebe) bili lijepi ne zbog crta lica, nego zato što su na licu imali osmijeh i neku blagost, a u oku neki žar… jer su pustili Duha Svetoga u svoja srca. Duh Sveti, za razliku od spomenute droge i alkohola, ne preuzima kontrolu nad tobom, on ti samo pomaže da tvoja prava bit izađe na vidjelo, on ti pomaže da se osjetiš kao radosno i ljubljeno dijete Božje koje može ljubiti i druge. Koje može „progledati srcem“ bez obzira slavi li „na van“ plešući uzdignutih ruku, okrenuvši se „na unutra“ razmišljajući o duhovnim temama ili o ozbiljnim stvarima. I ja sam, sa slomljenim koljenom, četiri sata uglavnom stajala i cupkala uzdignutih ruku slaveći Gospodina…

Zaključak?

Molim lijepo da mi nitko više ne ogovara mlade! Kad god počnete nešto ružno govoriti o mladima, sjetite se tih 18 tisuća, dobro, hajde, 16 tisuća mladih ljudi. Sigurna sam da u Hrvatskoj ima još puno takve divne mladosti koja nije mogla doći, ali ipak dijeli i ljubav u srcu i radost u oku. Ako mi ne vjerujete, dođite na šesti „Progledaj srcem“ ili neki drugi koncert duhovne glazbe (nedavno je bio i odličan „Uskrs fest“ koji se održao već 40 puta i napunio Lisinski!).

Drugo, molim lijepo da se u komentarima ne kuka kako nas „mediji nisu obavještavali o tome“. Ama, koji mediji? Arena je bila puna i svi su doznali za to. Laudato je s tim koncertom krenuo 2014. od dvorane u Hypo centru s dvije tisuće ljudi, da bi zatim preko Doma sportova 2016. i četiri tisuće ljudi i Cibone (2017. i 2018.) s preko šest tisuća ljudi ove godine napunili Arenu! Svi koji smo bili znali smo pjesme izvođača (Božja pobjeda, Emanuel, sestre Palić, zbor Mihovil, Alan Hržica, fra Marin Karačić, Hanna i sestre Halužan, Rafael Dropulić Rafo, Ante Cash, gost iznenađenja Tony Cetinski), publika je započinjala samoinicijativno još neke pjesme, a i rado bi ostala do jutra pjevati. Dakle, koji mediji nisu o tome govorili, koji mediji ne puštaju te pjesme kad ih 18 tisuća ljudi zna napamet?! Slabo ti „mediji“ to prešućuju! Odnosno uzalud neki mediji to prešućuju jer postoje paralelni svjetovi.

U mom svijetu, ja imam divne medije: televiziju Laudato koja ima odlične filmove, serije, emisije, glazbu, nagovore; Radio Mariju s kojom pjevam i molim; Katolički radio koji mi donosi vijesti iz kulture; Bitno.net na kojem čitam što me zanima. Mene ne zanimaju oni „drugi mediji“ i onaj „drugi svijet“, meni je silno važno da postoje ovi mediji jer oni meni omogućuju izbor, oni meni nude ono što ja želim izabrati. Ja znam kojem svijetu pripadam: pripadam svijetu u kojem je Isus Krist put, istina i život – svijetu ljubavi, radosti i mira. Hvala ovim medijima koji taj svijet stvaraju na ovoj zemlji, omogućujući da i informacije i umjetnost koja slavi Gospodina dopru do svih nas! Hvala svim pjevačima i ostalim umjetnicima koji svojim talentima slave Gospodina i raduju sve nas!

Sanja Nikčević | Bitno.net