NOVA KOLUMNA SANJE NIKČEVIĆ

Kako me moj did Ljuboja poučio ljubavi i mudrosti…

Pokazao mi je da je mudrost prava riječ u pravom trenutku, riječ koja neće drugoga povrijediti nego mu pomoći, obradovati ga, smiriti, utješiti… Bio je jedan od najduhovitijih ljudi na svijetu, uvijek se šalio i pričao zanimljive priče. Tom je duhovitošću „prikrivao“ to svoje dobro srce izloženo na dlanu za sve

Foto: Shutterstock

Moja je majka rodom iz Bosne, djetinjstvo je provela u Batru, selu kojeg danas više nema. Nedavno me nećak pozvao da se priključim u grupu na Facebooku „Batar i Bukvik, sela kojih više nema“ i prihvatila sam. Tamo sam naišla na fotografiju sebe kako jašem na konju a pored mene moj djed, jer Miroslav Sušilo koji vodi tu stranicu skuplja sve o svima iz tog mjesta. Napisao je i knjigu (koja se zove kao i stranica) o tim dvama hrvatskim selima koja su raseljena davno prije ovog zadnjeg rata, kao da se parcelizirana zemlja okupi u velike površine koje će biti isplative. Tako je od Batra ostala samo crkva i groblje. Miroslav me potaknuo na ova sjećanja o mom didi…

Iznenađenje za moju Sanju ili gdje su te žabice?

Kao mala sam negdje 1965. ili 1966. došla u posjet djedu Ljuboji i baki Zdravki u Batar. Došli smo autobusom do Okučana i dida je došao po nas kolima koja je vukla Puba. Potrpao nas i povezao. Putem mi je rekao:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Ja sam za svoju Sanju spremio jedno iznenađenje!“

„Kakvo, kakvo…?“

„Za prvi dolazak didi u Batar, dida je za svoju Sanju uzgojio farmu žabica!“

„Za mene? Žabice!!!“

Mama je laktom gurnula dida: „Ma kakve žabice, tata?“

„Prave, za moju Sanju.“

„Tata, nemoj ako stvarno nemaš… Sanji kad se nešto kaže i obeća…”

“Pa dobro, zar ti misliš da bih ja prevario moju Sanju? Imam, imam, farmu žabica. Ne znaš ti, ti si davno otišla odavde.“

Sad su se svi na kolima zainteresirali. Kad smo došli mama je s vrata rekla baki: „Joj, tata kaže da ima žabice za Sanju, ali ako nema, ona će se jako razočarati. Je l’ ima?“

Baka kaže: „Ne znam ja ni za kakve žabice.“

Dida će: „Naravno da ne znaš, to je iznenađenje specijalno za moju Sanju. Sad kad je došla, sad ću joj pokazati.“

Ja od nestrpljenja samo što ne svisnem: „Pokaži mi, pokaži mi!“

„A ne, kaže dida, sve po redu. Prvo ćemo spremiti Pubu.“

I tako on raspremi Pubu, pogladi je i zahvali joj što nas je dovezla, odvede je u štalu, sve polako… A ja za njim tapkam i samo govorim: „Žabice, žabice…“ Sad su se već svi zainteresirali i sad već svi idu za njim – ama, di su mu te žabice.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad dida završi s Pubom, uzme me za ruku i kaže: „Hajde da ti pokažem.“

Meni oči k’o dva kotača, gledam naokolo gdje je ta farma u dvorištu, ne vidim, ali negdje mora biti. I odvede me dida polako do bunara. Bio je to bunar na kojem se voda izvlačila s kantom i onda se lijevala u korito pored bunara da se napoji stoka. Star drveni bunar, a i korito staro, drveno, malo natrulo, stoji na nekim ciglama. Dođe dida do korita, podigne ga i kaže: „Evo moje farme za moju Sanju!“

A ispod korita puno malih zelenih žabica koje se uskakale.

Ja sam bila oduševljena: “Dida, dida, ti si za mene uzgojio ove male slatke žabice!!! Kako su divne! Hvala, hvala, hvala…”

“Samo za moju Sanju”, rekao je mirno did Ljuboja…

Moj did Ljuboja, koji stvara svjetove iz mašte na ovome svijetu i daje najvrednije poklone koji se ne mogu kupiti novcem. Najdivniji na svijetu…

Što ćemo večerati ili predstava od žganaca

Navečer se poveo razgovor o večeri, a baka Zdravka je krenula kršiti ruke jer nije znala da ćemo doći taj dan. Počastit će ona nas kako treba sutra i preksutra, ali sad ima samo žgance a moja mama joj je rekla da ih ne volim. I sad ne zna što će i kamo će jer bi nam ugodila pa se sva uznemirila…

A dida će na to: „Pusti ti, baba, žgance. Sad će moja Sanja izabrati što će jesti i to od naših posebnih specijaliteta!“

Ja se, prvo, sva ispravila od ponosa, eto, ja, kao najmanja tamo imam tu čast da izaberem večeru. A drugo, otvorila oči od znatiželje, koji su tu sad specijaliteti.

Dida sjedne, zapali i kaže: „Dođi ti, Sanja, sjedi kraj mene.“

Sjednem ja na onaj mali stolac (danas ga zovem štokrl), i ne mogu dočekati, gledam u njega s očima k’o fildžanima.

A dida krene jako ozbiljno: „Moja Sanja, imamo ti za večeru: prvo puru, onda kuruzu, a zatim kačamak.“

„A što je to kačama?“

„To je nešto jako fino. Ali imamo još za izabrati: ako hoćeš proju, a možeš i palentu.“ I nastavi nabrajati, silno važno, ozbiljno i polako nazive žganaca na raznim jezicima (ukrajinskom, ruskom, češkom…) jer je u Bosni bilo ljudi odasvud, svi su jeli žgance i svatko je imao svoj naziv. A dida se družio sa svima i pamtio sve. I tako on meni to nabraja, ja sve više širim oči – koliko ovi imaju specijaliteta – a svi u sobi padaju od smijeha. Je ne znam što se oni smiju jer mi sve to super zvuči. Dok sam ja shvatila da su to sve nazivi za žgance bilo je i meni smiješno kako mi je dida napravio predstavu od žganaca. Međutim, zbog te predstave sam shvatila, da to što sam ja prezirala kao bezveznu hranu, nije uopće bez veze. Ako ima toliko naziva, ako svi to jedu, onda bih i ja rado.

Dida se nije obazirao na smijeh u prostoriji, kad je završio s nabrajanjem mene je važno i ozbiljno upitao: „I dakle, moja Sanja, što bi ti za večeru?!”

Ja sam rekla: „Dragi djede, ja ću ipak žgance!“

I pojela ih u slast. A moj did se zadovoljno smiješio jer on zna da nije bogatstvo u hrani ili novcu nego u radosti koju nam donosi svaki trenutak života samo ako ga cijenimo.

Koga se najviše voli ili važno je tko je prisutan

Ne znam više zašto ali moja mama je iz čista mira navečer pitala baku koje unuče najviše voli. U sobi sam bila samo ja od unučadi, ali je baka to shvatila kao ozbiljni zadatak i krenula po redu, detaljno opisivati: Ljupko, najstariji unuk od najstarijeg sina, pa onda Zdrava, od najstarije kćeri, pa onda sam i ja došla na red jer sam se treća rodila, a onda nabraja dalje jedno po jedno i ide to… Ja malena, sjedim kraj nje, vidjela je prvi put u životu i sad ona tako nabraja, a meni se sve čini da joj se ljubav smanjuje kako se povećava broj djece… Nije ona ništa loše mislila, ali ja na rubu suza… Na to moja mama vidi da to nije dobro i uzdajući se u svog oca koji može dobrotom sve ispraviti, pita ga: „A ti, tata, koga ti od unučadi najviše voliš?“ A dida će: “Ma šta koga, moju Sanju!“ Nato ja skočim, zagrlim ga i izljubim! „Dida, dida, samo tebe volim!“ Jadna baka, kasnije mi je silno htjela udovoljiti pa je stalno pitala što ja volim jesti da mi spremi, ali ja sam još dugo bila ljuta na nju i stalno sam govorila: „Ja sam barem treća, ali te unučadi ima puno i što s onim koji se zadnji rodio…? Za njega nije ostalo ništa ljubavi…“ Izgledalo mi je kao da baka troši tu ljubav kako ima više unučadi, a s didom mi nije bio problem. Znala sam da on voli i drugu unučad, ali me to nije smetalo, kao da se njegova ljubav nije mogla istrošiti nego se umnažala s brojem unučadi. Jer kad bi te pogledao – znao bi da si ti najvažnija osoba na svijetu.

Puba ili tko se boji konja još  

Dida je imao konja, odnosno kobilu koja se zvala Puba, jedna od najmirnijih i najmilijih stvorova, s pametnim očima koje te gledaju i sve razumiju, kao da ti u srcu čitaju. Drugi dan po dolasku dida je mene stavio na Pubu i ja bih tako sjedila sva jako važna kao da sam usred snimanja filma. Onda bi dida malo prošao s Pubom i sa mnom po dvorištu. To je bilo nešto tako uzbudljivo! Ja na vrhu konja, gledam svijet iz neke druge perspektive. S konja! Živjela sam u Podravini i tamo je bilo konja i krava i nisam se bojala životinja, ali ih nisam ni voljela previše. Štale su mi smrdjele, a i životinje su bile jako velike. Nije mi palo na pamet da uzjašem velikog konja. Kad sam kasnije narasla i kad bi prišla konju bilo me strah koliki je. Lijep i plemenit, ali nekako velik! A kod dide sam bila malena ali se nisam bojala. Prvo zato što je Puba bila predrago stvorenje kojeg se nisi mogao bojati, nekako sam znala da ona jako pazi na mene dok sam joj ja ne leđima. Pazi da ne padnem. A na konja me stavio i pored mene bio – dida. Bio je polagan, ali nekako promišljen, bio je dobar, ali i pouzdan, bio je topao i za mene tada najsposobniji čovjek na svijetu. U njega sam mogla imati povjerenja jer je nekako bilo jasno da te voli i da je tu da te zaštiti… da ti pomogne ako treba.

Odlazak iz Batra ili želim lijepa sjećanja

Rijetko smo išli u Batar, a kad su se baka i dida preselili u Osijek i tamo smo rijetko išli. Bili smo samo jednom dok su još oboje bili živi. Dida je uvijek bio slab, imao je problema s plućima, zvali su to sušica pa ga pamtim iz Osijeka samo kako sjedi kraj peći i puši. Tada je trebao utješiti moju mamu jer joj je bilo jako teško pa se nije toliko bavio sa mnom.

A onda je umro. Sprovod je bio u Osijeku, tamo je i pokopan. Mama i ja smo došle na sprovod, ali ja nisam htjela ući u mrtvačnicu. Svi su govorili da je „kao živ“, ali ja ga nikako nisam htjela vidjeti mrtvog. Jako sam ga voljela, a rijetko sam ga viđala i bio mi je prisutan u sjećanjima. Ne pamtim puno iz prošlosti, ali njega sam se sjećala kako sjedi kraj peći, puši, priča mi o žgancima, kako mi pokazuje žabice i stavlja me na konja… I nisam željela u glavi imati sliku dide u lijesu…

Siromašan čovjek koji je najbogatiji na svijetu

Nije mu bilo lako u životu. Imao je puno djece, bili su jako dugo siromašni, politički nisu nikad bili podobni… Ali je imao nešto neprocjenjivo. Nekako tek sam puno kasnije shvatila da me je dida učio Kristovoj ljubavi i mudrosti.

On mi je pokazao je da nije važan novac ili bogat stol da večera bude fina, nego radost koju nam donosi svaki trenutak jer ga cijenimo, da nisu važni skupi pokloni, nego mašta koja stvara čudesne svjetove. A da je od svega najvažnija ljubav koja prihvaća drugog. Ah dida, bio je tako pun ljubavi, kad te pogledao – gledao je samo tebe, kad te slušao – slušao je samo tebe. Kad ti se obraćao, zvao te je imenom, osjećao si da te on poznaje onakvog kakav jesi, ali te istovremeno i prihvaćao i volio najviše na svijetu. Nekako si se uz njega osjećao kao najvažnije biće na svijetu. I to nije značilo da ne voli nikog drugog, ne, nekako si znao da može voljeti sve jednako snažno.

Pokazao mi je da je mudrost prava riječ u pravom trenutku, riječ koja neće drugoga povrijediti nego mu pomoći, obradovati ga, smiriti, utješiti… Bio je jedan od najduhovitijih ljudi na svijetu, uvijek se šalio i pričao zanimljive priče. Tom je duhovitošću „prikrivao“ to svoje dobro srce izloženo na dlanu za sve. Nekako mi se čini da je ta mudrost izvirala iz njegova velikog srca prepuna ljubavi. Tom dobrotom je pomirivao sve sukobe. Članovi obitelji bi se znali posvaditi, ali nitko nikada nije didi zamjerao. Svu zloću ljudi oko sebe primao je na sebe i nekako je ublažio… Sad znam da ju je svojom patnjom/siromaštvom/mukom odradio, za one druge. Bez obzira bili mu bliski ili daleki rod ili ih je samo poznavao. Zbog toga nikad nije prigovarao, nikad se žalio. Uvijek je mislio na druge…

Gledam u njegovoj djeci i unucima prosjaje – bilo dobrote, bilo duhovitosti… Dida dragi, najdraži na svijetu… Hvala ti…

Sanja Nikčević | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Objavljeno: 8. veljače 2019.

Možda vam se svidi