U nedjelju 4. ožujka Hvarsko pučko kazalište gostuje u Slavoniji s predstavom „Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika“: u crkvi sv. Euzebija i Polonija u Vinkovcima u 11.15 sati, te u konkatedrali u Osijeku u 19.20 sati.

Predstava koju bi svatko trebao vidjeti: ljubitelji kazališta (bez obzira na vjeroispovijest!), vjernici (bez obzira na to što misle o kazalištu), studenti (ne samo kroatistike  ili glume). Jednostavno, svi! To je naša druga najdugovječnija predstava, jer traje 48 godina, (prva je Stilske vježbe), proputovala je cijeli svijet, a njezina 250. izvedba otvorila je Festival kršćanskog kazališta 2016. godine na Sv. Duhu u Zagrebu. U Slavoniji predstava gostuje u sklopu Korizmenih susreta u organizaciji Udruge katoličkih intelektualaca, Matice hrvatske Osijek i Instituta za novu evangelizaciju Sv. Ivan Pavao II. iz Osijeka.

Kad sam kao studentica vidjela tu predstavu prvi put, prije 30 godina, u dvorištu muzeja na Jezuitskom trgu, shvatila sam da je srednjovjekovno kazalište živo.

Do tada su me učili da je srednji vijek jedna mračna epoha koja nije imala pravo kazalište… a ja sam ondje gledala srednjovjekovno prikazanje, mirakul (priču o svetačkim čudima) koja je živa. Bila je to priča o Rimljanima (caru Daciju i njegovim suradnicima Valerijanu i Merkuriju) koji muče i ubijaju kršćane (papu Siksta, Lovrinca i druge). Rimljani prvo žele da se papa Siksto odrekne Isusa, a nakon njegove smrti od nasljednika koji preuzima vodstvo kršćanske zajednice u Rimu, Lovre koji je bio đakon, da im preda blagajnu jer misle da je u njoj puno novaca. Usput pobiju i neke druge ljude, a neki se i obrate na kršćanstvo. No svi, a naročito sv. Lovre, radosno podnose muke sve na slavu Isusa Krista.

To mi je bilo kao priča o Marsovcima, jer niti sam poznavala taj jezik (čakavicu) niti to doba baš tako u detalje, o Lovri sam znala samo da je to onaj s gradela (!), ali za druge likove nisam znala. Unatoč tome, predstava je držala moju pažnju u svakom trenutku. Ja sam s tim likovima strepila, navijala, suosjećala, ja sam ih emotivno doživjela! Ta mi je predstava potvrdila još nešto vrlo važno: da kazalište može biti drugačije od onog koje sam gledala na velikim scenama a koje je bilo hladno, daleko i nije me diralo. Gledajući Hvarane shvatila sam da kazalište može biti, toplo, pametno, zanimljivo, emotivno i duhovno! U čemu je tajna?

Marin Carić, kao mladi redatelj, želio je drugačije kazalište od onog vladajućeg hladnog i dalekog (službeno se to zvalo prvo redateljsko, a onda i postdramsko kazalište). Zato je prije negoli je upisao zagrebačku dramsku akademiju i na njoj diplomirao režiju, sa svojim prijateljima napravio tu predstavu. Kao neku vrstu manifesta. Prvi put je  izvedena 23. srpnja 1970. i igra do danas. Svi je razumiju i svi na nju reagiraju na isti način kao i ja. Jednom sam je gledala na Hvaru s djecom iz Zagorja. Bila sam uvjerena da neće razumjeti, gledali su je do kraja otvorenih očiju i ustiju! Na kraju su rekli: Ovo je bilo – wow! Iako sam predstavu vidjela nekoliko puta u različitim godinama svog života, ja uvijek jednako tako reagiram kao mali Zagorci.

Tri kazališna rješenja „teških“ mjesta u priči

Predstava je ne samo savršen primjer pučkog nego savršen primjer ritualnog kazališta. Koliki su suvremeni umjetnici to željeli postići: djelovati kazalištem na publiku tako da u njoj probude istovremeno i ono iskonsko i ono racionalno. Ni Artaud, ni Brecht to nisu uspjeli, unatoč slavi koju su postigli i ulasku u udžbenike, ali Carić i Hvarani jesu. S tri važna aspekta.

Autentičnost. Carić je odlučio raditi baštinske tekstove iz uvjerenja da su živi jer je u svom rodnom Hvaru gledao ono najbolje iz srednjeg vijeka, što je živo i danas: bratovštine koje čuvaju ne samo tradiciju nego i vjeru, vrijednosti, ideale… Zato je Carić kao redatelj (kao redateljsku koncepciju!) uzeo bratovštine za vizualni i glazbeni okvir predstave. Priču o Rimljanima (caru Daciju, Valerijanu i Merkuriju) koji na sve moguće načine muče i ubijaju kršćane (papu Siksta, Lovrinca i druge), postavio je kao sukob dviju boja odora (odnosno habita s kukuljicama): bijele predstavljaju kršćane, a crne Rimljane. Tri puta se pjeva napjev kojim bratovštine pokapaju svoga člana, a ovdje je dodan prikladni tekst iz priče. Govori se čakavica koja je glumcima bliska i prirodna jer ju žive.

Poništena laž kazališta. Prikazanje sv. Lovrinca mučenika je mirakul, to je sveti tekst jer je prikazivao ono što se u srednjem vijeku smatralo (a vjernici i danas smatraju) istinom i na pouku puku. Imamo sačuvan tekst iz 15. stoljeća na čakavici. Takve su tekstove pisali anonimni autori na slavu Božju, a kasnije su se pripisivali i nekim poznatim piscima (ovaj konkretno Petru Hektoroviću).

U svetim tekstovima uvijek je problem glumljenja svetih likova jer je gluma pretvaranje, dakle laž. To je konvencija koju smo prihvatili i koju volimo do te mjere da je ne primjećujemo. No u tekstovima o svetim ljudima taj se nesklad osjeti. U srednjem vijeku samo su časni ljudi mogli igrati uloge Isusa ili svetaca, a i u antici su u tragedijama mogli nastupiti samo dolični Atenjani. Prikazanja za današnji teatar imaju i problem pretapanja vremena i prostora jer likovi preskaču iz jednog u drugi u jednoj replici. No, to nije odraz naivnosti kako se to često čuje nego osjećaja svevremenosti i sveprisutnosti priče koja se priča.

Marin Carić je taj problem riješio na vrlo jednostavan, ali i zanimljiv način. Glumci govore i didaskalije i svoj tekst. Milan Lakoš koji igra Valerijana kaže: A sad Valerijan ode i uhiti Lovrinca i zatim reče: O Lovrinče, ti kristjane… Tako glumac određuje prostor, vrijeme, nekad i radnju, a potom izgovara tekst. Time se glumac ne pretvara da je netko drugi, nego nam priča priču o svom liku. Ujedno nas i uvlači u zajedničku priču jer se govoreći didaskalije obraća direktno publici. U takvom pričanju priče ne smeta što jedan glumac igra više likova pa to i ne skriva (za ženu samo stave maramu na glavu kao znak). Taj način igranja može onda imati i slabije glumce jer publiku nosi priča, ali u slučaju Hvarana glumci su izvrsni, naročito jezgra (Valerijan – Milan Lakoš, Cesar Decij – Ralf – Jacky Milatić, Siksto – Fabijan Brkušić, Lovrinac – Marino Miličić), ali je svaka, pa i najmanja, pojava lika uklopljena u cjelinu jer cijeli ansambl drži koncentraciju cijelo vrijeme.

Prikaz nasilja na sceni. I Kristova muka i mirakuli su vrlo okrutne priče jer govore o raznim mukama i načinima smrti. Tako i ovdje: sijeku se glave većini likova, Lovrinca i bičuju, i tuku palicama, i udaraju kamenom u zube, i na kraju ispeku na vatri. Carić je to postavio znakovito: nema uživljavanja, nema krvi, samo naznaka, rekvizit ili spuštanje krvnikove sjekire… A smrt lika označava kukuljica koju mu drugi navuku preko glave. I sve je jasno: i da je to glumac, ali i da je njegov lik umro!!!

Carić je znao da nas ne zanima kako se netko muči, ne zanima nas krv na sceni, nas zanima zašto! Zanima nas zašto netko muči drugog čovjeka, što se događa sa žrtvom, zašto netko pristaje da ga muče, u ovom slučaju još i radosno! Nas ne zanimaju oblici mučenja, nego ljudska duša! Zato je Carić ovo postavio jednostavno i jasno, bijeli i crni habiti odmah označavaju strane; ima bijele i crne fratre da se odmah zna tko je na kojoj strani. Zato je to tako jako napeto i dinamično i može se gledati i danas.

Predstava je to za sve one koji su se bavili ili se misle baviti kazalištem na bilo koji način zbog ova tri kazališna rješenja „teških“ mjesta. Predstava je to za sve koji se na bilo koji način bave hrvatskim jezikom i/ili književnosti zbog čakavice, ljepote jezika i priče. Predstava je to i za one koji vjeruju u Boga jer imaju poveznicu neba i zemlje, mučeničku smrt kao nastavak Isusove muke i odlazak mučenika u rajsku slavu. Ali predstava je to i za one koji ne vjeruju u Boga jer oni vide da je jedan čovjek spreman ubiti drugog čovjeka zbog neslaganja, a da je drugi čovjek spreman svoj život dati za ono što smatra najvrednijim na svijetu. S time se mogu poistovjetiti svi, naročito danas kad se identične situacije događaju po svijetu.

Loader Loading...
EAD Logo Taking too long?

Reload Reload document
| Open Open in new tab

Pouka za današnje kazalište

Već deset godina predajem povijest drame i kazališta na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i sve više se oduševljavam kazalištem srednjeg vijeka. U srednjem vijeku kazalište je bilo jako važno ljudima, radili su velike i skupe predstave koje je postavljao (financirao, organizirao) cijeli grad. Bile su dio rituala, dakle svetog čina, silno važne svima. Nekako mi se čini da su igrali upravo ovako kao što je to napravio Carić i Hvarani. Te Hvarane ustrajno vodi Milan Lakoš, jedini koji je ostao od početka u predstavi i odigrao sve izvedbe, on koji je bio tada najbliži Marinu Cariću. Bio je on i profesor u školi, gradonačelnik Hvara, i onaj za kulturu, ali uvijek i najviše – glumac i organizator Hvarskog pučkog kazališta i njegovih gostovanja.

Carićeva predstava s Hvarskim pučkim kazalištem ima i dvije pouke za današnje vrijeme.

Prva. Prirodnost igre koja uvlači publiku, privatnog glumca koji igra nešto što vjeruje i iza čega stoji, „otkrili“ su suvremeni redatelji krajem 20. stoljeća u pokušaju vraćanja publike u kazalište, i u Europi i kod nas (Bobo Jelčić). No, bez duhovne dimenzije koju ima sv. Lovre, svi ti „autentični“ životi glumaca ili dokumentarno kazalište je prazno i za jednokratnu upotrebu.

Druga je pouka današnjim raspravama o lektiri – nije problem u sadržaju, umjetnost uvijek govori o krvavim, teškim, kompliciranim, seksualnim i inim sadržajima jer je i takav svijet oko nas. Problem je kako to prikazuješ i koju poruku šalješ. Hvarska i Carićeva izvedba Prikazanja života sv. Lovrinca mučenika pokazuje da je moguće o teškim temama govoriti na kazališno zanimljiv i poticajan način i pri tome slati poruku koja traje. Zato traje i predstava.

Sanja Nikčević | Bitno.net