Prije četiri dana počeo je Advent u gradu. Zaradit ćemo 4,2 milijuna kuna i bit će bolji nego ikada do sada, objavili su neki portali.

Prije tri dana počeo je advent, obavijestilo se i na svetim misama po župama.

A dosta prije i zagrebačkog i liturgijskog, ušla sam odmoriti se u kvartovski restoran na vruću čokoladu, a na ulazu konobar već kiti bor i pozdravlja me s: „Ho-ho-ho!“

Uvijek ista tema za promišljanje. I za sve vjernike koji kreću u maraton zornica i za sve agnostike kojima je advent fritula i za sve indiferentne koji će spajati sve po malo, a ne znaju ni sami tko su, a kamoli što je advent.

Svi vrapci na grani već znaju da bit adventa nije u svemu šljokičastom što su svi trgovački centri već prije nekoliko tjedana napadno servirali (napadno moraš nametnuti, ono prirodno nema potrebe nametati). Kad sam slučajno naišla na uputu HILP-a (Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral) koja stoji uz prvu nedjelju došašća došla sam do šokantnog otkrića kako su svjetski adventi savršeno ukrali advent:

„Kroz sve vrijeme došašća orgulje i druga glazbala upotrebljavaju se i oltar se kiti onom umjerenošću koja odgovara naravi ovoga vremena kako se ne bi preduhitrila punina božićne radosti.”

Ovdje leži prepredena zamka i na lukav je način preokrenuta cijela priča. Svi borovi su već okićeni, sve je dano odmah, na pladnju. Sve vrvi pratećim emocijama ljubavi, topline oko srca, šetnje s najbližima i ugodnim blagdanskim raspoloženjem; dušo moja, sjedi, jedi, pij i u miru počivaj (usp. Lk 12,19). Udovoljenih trbuha gledamo kako su nas dobro nasamarili, a pripreme nigdje.

Majka Crkva poziva na umjerenost koja odgovara naravi ovoga vremena. Iščitavam radost, uzbuđenje, no i postupnost i odmjerenost, sve do nečega najvećega, a za sve veće stvari treba priprema. Prva nedjelja došašća definitivno nagoviješta pripremu. Evanđelist Matej govori da se brinemo jer ne znamo ni dana ni časa kada će Gospodin doći. Ljudi bi najradije voljeli znati sve, no to tako ne ide. Cijeli je advent velika priprema, a pripreme su uvijek teške, traže od nas naš dio, ‘kondiciju’.

Prepoznatljiv lik adventa je Ivan Krstitelj. Nimalo privlačan tip koji viče o leglu gujinjem i kojeg je teško slušati jer poziva na konkretnu promjenu. Božić nije samo datum. Svake godine još jednom iznova pokušavamo promijeniti svoje srce. Adventi u Zagrebu i Beču laganim lažima o predbožićnom raspoloženju nude sve da dobrog trbuha i dobrom ponudom još više usalimo svoja srca.

Zanimljivo je da je Krstitelj u pustinji. Vrijeme adventa je vrijeme radosti, ali s vremenom postaje i pokorničko baš zbog priprave. Prije punije radosti, prije prihvaćanja Božića moramo u pustinju. I zato Crkva poziva da pravi duh adventa mora biti decentan. Veseli se, ali, kao da se ne veseliš, smij se, ali kao da se ne smiješ. Vlada umjerenost, iščekivanje, priprema. Nije li na kraju i cijeli naš život jedna velika priprema za Vječnost? Zanimljivo, advent je opet dobar učitelj života.

Advent počinje s pustinjom, a završava sa štalom. Jedno gore od drugog, prvo prazno, drugo smrdljivo. Oba su mjesta oskudna i neživa. Bog nam govori da mu pripravimo put baš tu gdje nam se čini da nije najljepše.

U moru svega ove godine biram jednostavnost, biram život pravi, ne s komode, biram tebe Bože. Tvoje siromaštvo neka mi dušu puni i ukrašava komode moje duše. Advent nema samo crvenu, zelenu i zlatnu boju. Ono nema samo miris cimeta i sušenih naranči. Ono je u svim bojama tvoje svakodnevice i tvojih borbi. Advent te čeka u tvojoj ‘običnosti’, da te u njoj okiti, preobrazi i ukrade tvoje srce. Ne boj se adventa ako si u bilo kakvom neidiličnom stanju. On te želi susresti baš ondje gdje jesi. Budi hrabar ove godine za nešto novo.

Krstitelj je tu da te ošine i da ti netko poviče na uho. U gradskom adventu je divna melodija božićne čarolije odmah prosuta, a mnogi u tuzi ili sličnim stanjima ne mogu slušati prekrasne božićne melodije i zato nije čudno da u adventu mnogima depresija pokuca na vrata. No kršćanstvo je mislilo i na takve. Ono je stvarno, nesladunjavo, tako obično, a tako lijepo. Zato mora početi s pustinjom, sa štapom i zato je u redu ne osjećati vrišteće divne emocije. Prava čarolija može biti jedino ako si danas malo drugačiji nego jučer. Nećeš pokvariti Božić ako kreneš iz pustinje koja je mjesto tvoje tame, tvoje dno, tvoja svakodnevica s djecom ili težina koju nosiš. Ne brini se, božićni Isus to može podnijeti. Da bi čuo Krstitelja, moraš malo umuknuti. Tek tada ćeš biti čaroban advent u svojoj kući, susjedstvu i nadaleko. U suprotnom, nadglasat će te obični orašari, ‘Djedovi Božićnjaci’ i koješta drugo.

U obiteljskom životu sve me uspomene nekako sjećaju na običnije Advente. Jedan od mojih prvih adventskih kalendara od kada sam dobila djecu, bio je poprilično jadan i ni po čemu poseban. No, raditi ga značilo je premostiti mnogo visokih planina. Sve sam htjela, samo ne takav. Neravan, sa šarenim štipaljkama i kičastim brojevima. Radile su ga dječje ruke koje nikako ne bi mogle čekati moje drvene štipaljke koje bi kupila sutra. Više od vrpci i štipaljki, prihvatiti stvari nesavršenima, izvan okvira svojih ili pak nametnutih očekivanja, nije jednostavno. Što god ne napravimo u ljubavi, nije ni učinjeno. Djeca pamte ne što i kako smo nešto napravila, već kako su se pri tom osjećala. Upravo zato odlučila sam ne popravljati ga i ne stavljati nove kvačice.

A za vrijeme adventa u izolaciji prošle godine, plišanci koje sam već mislila ‘sahraniti’ na tavanu, mojoj su djeci postali bombe za bacanje u najrazličitije mete ormara. Podsjetilo me to baš na ovo srce adventa koje je smješteno u Krstiteljevoj pustinji. Na mjestima kao što je pustinja ili te ima ili nema. Ondje si prisiljen naći nove načine preživljavanja i pouzdanja. I dok će zagrebački Advent ove godine posebno osviješteno posvuda postaviti kante za razvrstavanje, brinuti se o energetskoj uštedi lampica, advent nas poziva na recikliranje svega pa čak i samog srca u nama. Pronaći najkreativnije načine budnosti i pripravljanja puta Gospodinu, preobrazbe cijelog života, izazov je koji zahtijeva opciju: „uzmi ili ostavi“. Najlakše je upaliti adventsku svijeću, no poziv iza nje čuju samo dovoljno tihi i hrabri; slični Krstitelju, pomalo čudni i dovoljno glasni.

I ne zaboravimo na cilj adventa: promjena nije radi promjene same. Na kraju adventskog kalendara je Božić. No dok se pripremamo za Božić, učimo se pripremati i na ponovni Kristov dolazak te na samu Vječnost. Na kraju kalendara našeg života je također svojevrsno rođenje. Oba puta kao siromašci; bez ičega se i rađamo i umiremo. Valja zato i na adventskom kalendaru, ali i u nizu naših dana lišavati se natovarenih prtljaga i previsokih planina. Sasvim slučajno opet se vraćam na poruku adventa: poravnite mu staze. Pripremajmo se. To je sada jedino bitno.

Zato se ne bojmo advent počinjati i završavati u svojoj običnosti, pa čak i svom jadu.

Jedino čega se bojmo je ako nismo malo drugačiji nego jučer i ako ništa krivudavo nije izravnano.