Ima jedna slika koju sam, zanimljivo, vidjela da je prodaju i na nekim webshopovima uz namještaj, a prikazuje obitelj. Na slici je jedan krevet u koji su se ugurali otac, majka i šestero djece.

Postolje je kreveta s jedne strane polomljeno pa je podmetnuta cigla, strop malo prokišnjava pa otac u krevetu, sa smiješkom na licu, drži kišobran, a pored kreveta je i jedna kokoš kao simbol seoskog ili domaćeg okruženja.

Očito je da ta obitelj nema veliko materijalno blagostanje, no nevjerojatno je da se nadaleko vidi i uočava da su svi do jednog dobro i zadovoljni, toliko da im se može pozavidjeti na takvom zajedništvu i toplini. Dođe ti da se naljutiš na njih i izvičeš, čudeći se kako mogu biti dobro, s obzirom na to kako i gdje žive.

Upitala sam dvoje djece, mlađe od sedam godina, je li ta obitelj bogata, a uslijedio je odgovor: „Ne.“ „A jesu li sretni?“ Sa smiješkom su kimnuli: „Da.“ No na pitanje zašto su sretni kad nemaju gotovo ništa, nisu znali odgovoriti.

Ako pred nekim odrasli ne mogu glumiti, to su djeca. U protivnom pripazimo da ne ispadnemo toliko glupi, misleći da smo pametniji od njih da se sve ne pretvori u neku dobru novu priču sličnu carevom novom ruhu gdje će dijete viknuti istinu i otkriti da nešto ne štima.

I baš prije nekoliko dana, na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, u medijima je opet osvanula nova vijest o mjeri roditelj odgojitelj koja je postojala u glavnom gradu Zagrebu. Činilo mi se nedostojanstveno vidjeti naslove koji su poručivali da roditelji odgojitelji odlaze u povijest, i to u predvečerje jednog neradnog dana i državnog blagdana, a vijest koja kola prvo se saznavala neslužbeno, putem medija.

Nije mi namjera ovdje raspravljati o toj temi, niti o demografskoj politici naše Vlade, već se duboko zapitati o opstanku naših obitelji. Postavljam to pitanje pred trenutnim imigracijskim izazovima, pred velikim odljevom mladih iz naše domovine i tolikim padom nataliteta, da je upitno je li moguće ikakvim financijskim poticajima dosegnuti neophodan pozitivni prirodni prirast?

U kojem se to stanju našla hrvatska obitelj i što dalje činiti?

Pitam se o posljedicama svega što se događa, pitam se o istini, čak i o najjednostavnijem smislu, jer očito se i njega više ne poznaje.

I zato sam duboko zahvalna svakoj obitelji koja živi ono što jest i koja se bori da bude kako je po Božjem i po naravi stvari zamišljeno. Duboko sam ganuta svakom obitelji koja nije popustila pritiscima ni dozvolila da joj se primaknu mnoge moderne novotarije koje je, u biti, samo rastaču i na kraju – ubiju. Diraju me sve obitelji koje su odvažno primale sve loše vijesti i, usprkos svim teškoćama, ostale postojane i branile svaki život. Hrabre me mnoge obitelji koje su dobri čuvari tradicije, vjere i svog stada jer vidim da kraj dobrih pastira ni vukovi janjićima ne mogu ništa.

Pogađa me život mladih obitelji koje zbog djeteta s posebnim potrebama moraju napustiti našu domovinu. I divim se još svima onima koji svakodnevno vežu vezice na dječjim tenisicama, voze na treninge, čekaju pred školom, prate i dočekuju, spremaju ručkove, čitaju prije spavanja, preživljavaju sve dječje tantrume, kao i tinejdžerske ‘mušice’. Nije to lako. No tu vidim Krista koji se sakrio u obitelji. On nije samo u dalekim misijama ili u redovničkim klauzurama.

Sve dok postoji i jedna zdrava obitelj, život nije stao. Ona je zapravo poput mlinskog kotača zbog kojega se sve vrti, ona je najživlji mehanizam svega što postoji, ona je sadašnjost i budućnost, sve samo ne prošlost ili povijest.

I na kraju, tko priča o novcu i novčanim poticajima?! On je važan i nije. Ponekad je previše plitko govoriti o novcu jer nekad ga imamo više, nekad manje, no svatko zna da se time ne može zadržati ljude, a posebno ne supružnike i djecu. Svatko je do sada već mogao vidjeti da materijalno dobro ne čini obitelj sretnom. Tko to ne priznaje, taj najviše zavidi kada vidi obitelj u kojoj je „toplo“.

A kad su sudovi u pitanju, misli me bacaju i na biblijske sudove pred Pilatom, pred Herodom i sl. Koliko je tamo bilo pravde, pranja ruku i koji je odgovor dan kršćanima?

Čini mi se da rješenje nije nikada u psovanju i vikanju, koje na kraju svaku bol u pozadini dovedu do gorčine koja izjeda. Gledajući križ tek mi misli obuhvaća Isusova žeđ za našom ljubavlju, za našim svjedočanstvom i žrtvom. Lako je ljubiti i biti Božji kada sve ide dobro i kada primamo raznorazne podrške. Tek u istinskim teškoćama kuju se prava ljubav i istinski svjedoci.

I na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, kao i u ove dane, teške za neke zagrebačke obitelji, ono što može vezati roditelje jedna je briga i bol. No, bol koja ostaje bez Isusa pretvara se u gorčinu, bijes i mržnju. Bol koja se prinosi čistim rukama, pretvara se u biserje.

Sveci u Hrvatskoj zadužili su nas, papinske poruke Hrvatima, također. Prilikom posjeta hrvatskih biskupa i laika Vatikanu 1979. i susreta sa sv. Ivanom Pavlom II. u bazilici sv. Petra, papa nam je poručio: „Gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve.“ Zavjet Crkve u Hrvata, dan Bogu u Ninu iste godine, glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu.”

Ispunjavati ove postulate možemo samo ako i dalje budemo Božji. I današnja situacija nova je prilika da ljubimo i utažimo žeđ samom Kristu. Bog od nas većinom ne traži velika djela, neke nedokučive senzacije, neka originalna rješenja. Kako ljubav može išta spasiti? On od nas traži da budemo ljubav, da ljubavlju odgovaramo na mnoge nepravde, da još jačom ljubavlju podižemo svoje domove i da se junački borimo poput žrtava Vukovara i Škabrnje. To su junaci i žrtve pravog krvnog mučeništva, ali to su danas i mnoge obitelji koje se opredjeljuju za nekrvno mučeništvo. Jer živjeti danas brojniju obitelj, žrtvu i pravu molitvu, nije ništa manje od toga.

Čiji li smo i kojim sudovima u suštini odgovaramo? Naš odgovor ne može doći iz lijepe kateheze o ljubavi prema svima pa tako i neprijateljima; naš odgovor je zrela ljubav koja prihvaća teškoće i živi naum o braku i obitelji u ovom vremenu, bez obzira na sve nepravde i boli. Pred Bogom smo. Bog nas tek sada poziva na pravu hrabrost i pravu odvažnost; da budemo grad na gori, da budemo sol svijeta. Sol ne smije obljutaviti. Budimo sigurni da se nijedna žrtva u obitelji skrojena s Kristom ne vraća bez plodova.

U ovom povijesnom trenutku za naše obitelji, stojimo pred kušnjom naše vjere i ispitom našeg kršćanstva. Kad zaoremo opet na njivi svoga života i svoje obitelji i opredijelimo se za prioritete, zapravo ćemo svijetu pokazati ono što mnogi nemaju: ne novac i blagostanje, već smisao i blagoslov.

Danas mnoge obitelji imaju mnogo, ali nemaju ono što im uistinu treba. Prepoznajemo ih po plodovima, a oni pokazuju nikad veću stopu razvedenih i nikad manju stopu rođenih.

„Dok još budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.“ (1 Sol 5,3)

I dok su se na nedavnom Danu sjećanja zapisi Siniše Glavaševića isticali u mnogim statusima, oni su i danas potpuno aktualni, štoviše, i dalje viču, pa neka nas, uza sve vijesti u medijima, još godinama dižu i nose:

„… djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra. Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete.

Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih, pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde.

Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa nisu kriva djeca.

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga…”