Rođena sam na Dušni dan. Kada sam bila mala, mučilo me što na moj rođendan uvijek netko nije mogao doći jer je morao na groblje i nekako taj dan za bliske pokojnicima nije imao slavljeničku notu. Nastojala sam spajati balone i lampaše, no to nije išlo. Istovremeno plačeš i smiješ se. Mama mi je uvijek govorila da su se u rodilištu, dok sam dolazila na svijet carskim rezom, na starom kazetofonu ‘vrtile’ poznate stare pjesme: „Gorka rijeka“, a odmah iza nje i plesna „Lambada“. Dok žena rađa, gorčina je; a kad rodi, ples i pjesma – simbolika. Život uvijek treperi negdje između rođenja i smrti.

U ove svete dane poseban je biser šetati grobljem jer si tada lakše opet i iznova posvijestiš ono bitno te se najbolje možeš okoristiti razmišljanjem o smrti. Tada nerijetko razmišljaš o prolaznosti života i da si već sutra prah u koji se vraćaš. Tada mnoge tvoje bitke dobivaju smisao, a mnoge zemaljske brige samo nestaju, poput plamena svijeće kojega je vjetar otpuhao. Zanimljivo je da svijeća najčešće gori barem u dvije životne situacije: na rođendanskim tortama kad se prisjećamo rođenja te na koncu života, uz umiranje i grob koji podsjeća na smrt.

Danas, na Dušni dan, rado se prisjećam jedne radionice s meditacijom o svijeći koja mi se urezala u misli i koju želim ovdje podijeliti. Na toj smo radionici, sjedeći u krugu, promatrali svijeću koja je cijela od voska, a maleno uže – stijenj ili fitilj – jedva se vidjelo. No bez njega svijeća ne bi bila svijeća, već samo komad voska. Kao što stijenj koji gori čini svijeću, tako i duh koji je u čovjekovom tijelu i koji se ne vidi, čovjeka čini čovjekom. Potom smo trebali upaliti svijeću i gledati kako se vosak topi, a ona malo-pomalo troši. Slika je to koja asocira da kad se naš duh upali, mi kao ljudi gorimo, trošimo se, dogorijevamo.

Gorenje je svojevrsno umiranje. I premda je svijeća manja i potrošenija, ispunila je svoju svrhu jer je donosila svjetlost i toplinu. Naš život se ne da sačuvati. Ako dovijeka želimo ostati svijeća u nekoj ladici nikada nećemo ispuniti svoju svrhu: gorjeti, donositi toplinu i svjetlost te – na kraju krajeva – nikada nećemo biti sretni. Svoj smisao ispunit ćemo do kraja tek kada do dogorimo kao i svijeća nakon dugog širenja svjetlosti i topline. Trebamo li zaista žaliti za voskom ili se radovati zbog isijavanja i topline svijeće?

Nekim prijateljima na stolu svijeća je puknula, komad voska se odlomio, ali je i dalje gorjela. Takva, prelomljena svijeća, i dalje je visjela na stijenju koji je tinjao. Baš kao i čovjek koji je sklon padovima, lomovima, izložen patnjama, prepun promašenih prilika, ranjen od sebe ili drugih, no i dalje je čovjek – dalo se zaključiti. No ne samo da se vosak mijenja u svjetlost, već gorenje svijeće ozdravljuje njezin slomljeni dio. Kapljice voska klize po svijeći i sljepljuju slomljeni dio, omekšavaju ga te ona, unatoč lomu, ispunjava svoj smisao. I na kraju, čak i da nitko od naših znanaca nije vidio plamen svijeće, ona je gorjela. Čak i ako smo njezin plamen poznavali samo mi, to ne mijenja stvarnost da je ispunjavala svjetlošću i ispunila svoj smisao. I kada nam nitko ne odaje priznanje zbog naših djela ona i dalje postoje.

Uz razmišljanje o svijeći, u ove jesenske, često tmurne i kišne dane, zavijene u tišinu groblja kada nekome smrkne, a drugome svane, ne mogu ne sjetiti se i roditeljstva koje je nužno gledati iz šire perspektive te mu tražiti dublji smisao. Meditacija o svijeći dala mi je jednu veliku pouku o „trošenju“, smislu i svemu što se vidi i ne vidi. U svemu je važan samo naš stav, kao što je i kod svijeće važno kako je gledamo. Dušni me dan kao rođendan uvijek iznova pouči „izgaranju“ kao i tome da su rođenje i smrt samo dva lica iste medalje. Za nas kršćane svejedno je živjeti ili mrijeti. No, bez obzira koliko izgaramo, uvijek pobjeđuje Život, a odlučiti se za život, uvijek je pobjeda.

Nakon što sam se danas ustala prije svih, našminkala, htjela malo produžiti tišinu noći i jutra na cijeli svoj dan i život te čekala tko će prvi viknuti: „Mama!“, vidim da je istinski život baš u tome odazivanju i „trošenju“,  izgaranju.

Nikada se nisam toliko veselila svome rođendanu kao sada kada imam djecu. Sin me pitao hoću li puhati svjećice, a sjećanja iz djetinjstva da na dan tišine i pokojnih ne smijem slaviti, napokon su iscijeljena. Upalila sam svjećicu i puhala u tortu, a misli su mi i dalje bile negdje između života i smrti, rađanja i umiranja, rođendanske svijeće i onih lampaša s groblja. Razmišljala sam kako ćemo jednom svi zajedno, uz zvuk citre i harfe, na grobljima pjevati: „Sretan rođendan“, ali onaj najbolji, kada se za Nebo rodimo.

Plamen svijeće na kraju me doveo i do samoga Krista uz kojega se u kršćanskom nazivlju veže simbolika svijeće. On je ono svjetlo koje rasvjetljava svu tamu, njegov sjaj nas liječi, On pali i gasi naše plamenove, On je u nama stijenj koji tinja, njemu se nadamo, njemu idemo, od njega učimo i to je jedino važno, posebno na Dušni dan kada se sjećamo vjernih mrtvih i učimo biti vjerni živi, punim plućima, uz plamen svijeće na stolu koja se troši. Iako danas svijet ne cijeni ovakvu vrstu „trošenja“ i silno se želimo sačuvati i živjeti komforno, to nije moguće. Jer nitko još nikada nije prevario smrt. Logika svijeće je jasna. Koristili je za ovu ili onu svrhu, ona ostaje svjedok priče koja nikada ne prestaje – priče o životu i smrti, o dogorijevanju i smislu, o onome što se ne vidi, ali i dalje postoji ili je nekada postojalo pa se u Vječnost prelilo.

Svijeća je Krist. U tišini plamena razabiremo viče li ona ili Krist sâm: Ne bojte se onih što tijelo ubijaju, već onih koji mogu ubiti dušu! (Mt 10). I dok sam ju jednu večer promatrala, kapljice voska su dotekle, svijeća je dogorila i ostala razlivena po stolu. I odjednom se manje bojah za novi dan i novo jutro jer svijeća daje pouku o razumijevanju ljudskog života.

Tko ima uši, neka čuje! (Mt 13,9)