„Mama, zašto svaki dan ima mise?“ zateklo me pitanje tijekom umorna koračanja prema obližnjoj crkvi. Gledao je u moje svježe opranu kosu dok smo se vukli sporije od teške lokomotive. Nakon dugo vremena nisam imala spreman odgovor i uslijedila je šutnja koju nisu niti oni omeli. Čuli su se samo koraci i zvuk škripanja kolica. Odraslima bih, dakako, znala teološki sročiti barem tri rečenice o ovoj temi, ali me pitanje zateklo srcem. Prvi sam se put u životu onako priprosto upitala: Pa stvarno, zašto si je htio svaki dan? Zašto su je sačuvali za svaki dan? Kao i dobar trening, i tri i pet puta tjedno već je mnogo. Ali svaki dan?! Katekizam lijepo tumači da imamo Euharistiju jer je Gospodin one noći rekao: „Ovo činite meni na spomen“.

Nerado sam zakasnila četiri minute na početak. Imam dječja vozila, loptu, slance iz pekarne, napolitanke, dvije boce vode, slatko-slano; sve je spremno – švedski stol. A unutra je krenuo i traje susret s čudom svijeta, veličanstveniji od slapova Niagare. I dok kušam mrvice sa Stola Riječi i Stola Euharistije, anđelima predajem djecu, svesrdno nudim sve iz ruksaka, uzdam se da se neće posvađati oko istog romobila kojeg odjednom svi žele.

Jednom mi je moja majka ispričala san. Trebala se probuditi na jutarnju misu, no zaspala je. U snu je vidjela kako prilazi svećeniku da primi Tijelo Kristovo i odjednom se počne po njoj i preko nje prelijevati sve zlatno. Dobila je zlato, sve sjaji. Mogla sam to zamisliti. Brzo se probudila i znala je da će potrčati i da neće propustiti misu. Od tada ta slika vuče moje teške korake i venu na nozi koja je u trudnoći iskočila da me uspori. Kad bi čovjek znao bogatiti se, nitko ne bi odolio. Od tada sam, kad god bih bila na svetoj misi, osjećala da i ja dobivam zlato koje dalje nosim. Postoje trenutci kad znaš da se trebaš žrtvovati i kupiti slance, a na nešto i zažmiriti. To su samo važni trenutci. Od njih živiš, oni su sve. Oni daju snagu i smisao, oni su zapravo hrana. „Sine, On je htio da ga imamo svaki dan“, bio je moj odgovor nakon prvotne šutnje, ne naučen. Sjećam se da sam mu se i ja iznenadila. Nisam spomenula ni Crkvu ni apostole ni tradiciju ni sabore.

Nisam spomenula ništa od onoga što mi se vrtjelo po glavi iz Katekizma da je u ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jednom sama sebe krvno prikazao na žrtveniku križa niti da se suština kruha potpuno pretvara u suštinu Tijela i suština vina u suštinu Krvi, tj. transupstancijacija. One je noći ljubljenoj Zaručnici ostavio vidljivu žrtvu (potrebnu ljudskoj naravi) po kojoj se uprisutnjuje krvna žrtva i tako se spasenjska moć primjenjuje za oproštenje grijeha koje svakodnevno činimo. Sada srcem dotičem da je to sakrament ljubavi. Sada hitam i žurim i ne želim propustiti taj euharistijski sastanak. Mislima mi prolazi bl. Miroslav Bulešić i toliki znani i neznani koji su radije život dali, nego ne služili svetu misu.

Euharistija. Dva stola: Riječi i Euharistije. Kako bez toga živjeti roditeljstvo? Ono lako tone i pretvara se u suhe kosti. Kako naći smiraj i snagu za nova jutra i nova hranjenja i beskrajne obroke bez odmora? Kako naći snagu za silne riječi koje moramo izgovoriti? Euharistija je slika života: ona ima vrijeme kajanja, šutnje, slušanja, uzimanja, davanja, a i vrijeme slavlja, primanja, blagovanja. Nju na poseban način trebaju roditelji koji na posebno intenzivan način žive sva životna razdoblja. Iznimno je zahtjevno vrijeme kada mnogi još svijaju obiteljsko gnijezdo, dok su djeca mala, kada stasaju ili se dokazuju i ostvaruju u profesionalnom životu. Zato nam je na poseban način potrebna Euharistija, crpilište bistre vode. Mnoga zajedništva mutna su naspram euharistijskog koje, iako ga čine nesavršeni ljudi, ono svoje savršenstvo ima odozgor.

Nedavno sam pitala jednog supruga i oca kako je, a u očima mu vidim težinu koja se prelila u smiješak na licu. U Euharistiji ima mjesta za svaku radost i svaku bol i samo s njom ti, tvoj dom i tvoja djeca mogu živjeti mentalitet Božjeg pobjednika. Jednom sam na svetu misu donijela dugačak papir s mnogim svojim težinama i preprekama koje su me neprestano vukle prema dolje. Znala sam da Gospodinu taj papir ništa ne znači, ali meni je značilo da mu u trenutku pretvorbe simbolično svojim rukama predam taj talog tamniji od taloga kave. Jedno vrijeme pokazivala sam mu taj papir svakog jutra sve dok više nije bilo potrebno. Neke stvari su se rasplinule poput sapunice, neke prihvatile s mirom u srcu, a neke u meni bile napokon oslobođene.

Razmišljajući o dubini Euharistije, srce mi usplamti jer dok god ima svete mise, nema tjeskobe. Euharistijsko srce krvari za tebe i za mene. Isto ono na križu, ponavlja se i uprisutnjuje svaki dan da ti nanovo oprosti, nanovo te uzdigne, iscijeli mnoge rane koje nisu imale lijek. Svaki dan u bilo kojoj situaciji možeš doći na Golgotu i biti s Isusom pri raspeću kad se predao za tebe. Ti da budeš s njim, a On s tobom. Euharistija je majka koja najbolje razumije svakog čovjeka, svaku dušu. To sam shvatila kad sam sinu prije utakmice na turniru vikala: „Pij vode!“. Euharistija jedina suosjeća sa svakom patnjom i ima moć preobraženja. Zato se nje boje svi đavli. Od nje možemo i moramo dolaziti drugačiji. Ono najveće čudo s kojim možemo izići je nada, nova nada. Ako imamo nadu i snage za još jedan dan, to je veliko u današnjem beznadnom svijetu.

Bog koji upravlja poviješću, upravlja i tvojim životom i može mijenjati i tvoju povijest. Nema tog dna koje Euharistija u nama ne može preobraziti. I to je Radosna vijest. Ako budemo imali euharistijsko srce koje u nama donosi Euharistijski Krist, imat ćemo nadu i ljubav, a bez njih je teško proživjeti ovaj život. Krist nas Euharistijom uvijek preduhitri, sve zna i sve je ostavio, kao zlato koje se prelijeva, kao zlato po koje možeš svakog dana doći. Koliko je lakše imati snagu kad u tebi stanuje, i dolazi svakodnevno po Euharistiji, Krist koji je snaga, kako ne moći trpjeti kad je u tebi Onaj koji trpi? I tada postaješ najbogatiji, postaješ spašen; i djeca vide sjaj u oku i radost. Nema više suhih kostiju, one su žive i još mogu nositi i ovaj dan i ovaj tren i spašavati male romobile i motore po crkvenim dvorištima.

Na Euharistiji uvijek mislim dugoročno. Kad pogledam usredotočene ministrante ili one bogoslove koji toliko udivljeno i sveto prilaze Tijelu Kristovom, to bude kao injekcija koja me podsjeti da je moja Euharistija presudna i za moju djecu. Svaka osoba u crkvu dolazi s ponekim molitvama no roditelj u crkvu dolazi baš sa svakim svojim djetetom. On ga tamo ostavlja i pohranjuje; on ima dar proroštva, zagovorne molitve koji mijenja živote njegove djece. I kad misle da nemaju ništa od takve Euharistije, ne brini se, ti znaš što imaš, blizu si zlata i kad-tad ćeš ga ugrabiti ili će se po tebi preliti.

Ovo nije još jedna poticajna priča u nizu o tome kako ići s djecom na misu. Nipošto, ovo je priča o zlatu po koje možeš uvijek doći. Ovo je priča o mjestu gdje se zlato prelijeva.

Vidimo se tamo gdje ti je često kasno doći i zbog čega kasniš s večerom. Vidimo se tamo gdje ih posvećuješ Bezgrješnom Srcu Marijinom. Vidimo se tamo gdje sve sjaji i puno je zlata. Mnoge ljude koje susrećem po crkvama koji se bore za Euharistiju. Zamišljam kako obiteljima donose košaru punu zlata te kako svako dijete barem jedan zlatnik izvuče te bivaju bogati.

„Sine, on je htio da imamo puno zlata“, nadodala sam kad sam već bila kod semafora. On je samo pogledao misleći sigurno na svoju škrinju blaga od sitnih Lego kockica koje je vrtio po prstima koji sat prije. Mi smo ti koji prvi udaramo temelje našoj djeci. Mi im pokazujemo put crkvenim zvonima i dajemo da gledaju otvoreno nebo s pticama iznad mnogih atrija. Mi im dajemo svježu vodu nakon uznojenih lica od igre, a ne samo sokove iz kafića pred velikim ekranima. Mi im pokazujemo gdje je bogatstvo i gdje su škrinje prepune blaga i možda će se sjećati naših umornih, ali sigurnih koraka idući prema njima. Mi smo živa procesija našim ulicama kojima se vraćamo dok pjevušimo: „Uzmite, jedite…“, uza zvuk škripanja kolica i često umornih koraka. Hodajuća svetohraništa. Donosimo kruh svijetu i razlamamo ga. I naše se zimnice umnažaju i srca ne troše nadom. Vratimo se Euharistiji, dobroj Majci koja se prije svake naše utakmice brine i viče nam: „Pij vode!“.

Ima jedna žrtva koja prva svaki dan krvari za sve tvoje žrtve i težine života. Bog je poseban jer što je tvoja duša više pognuta to se On niže sagiba i daruje ju zlatom. Dokaz tome je mlađi sin iz prispodobe koji je jeo rogače, a okrunjen je i dočekan najljepšim prstenom. Trčećim koracima poput Petra i Ivana onog jutra na grob, hrlimo Euharistiji u susret po zlato koje se prelijeva. Euharistijski Isuse, samo reci Riječ i ozdravit će duša moja!