Jedna mi je draga osoba nedavno ovako svjedočila: „Dogodilo se to jednom prilikom dok se relikvija Stepinčeva križa, možda onog koji je u lepoglavskom zatvoru jedan zatvorenik čavlima oblikovao od drveta, nosila na križnom putu na Ksaveru, a dok ja o Stepincu nisam mnogo znala. Kada je bilo dopušteno doći i pomoliti se pred križem, doživjela sam čudo čim sam ga dotakla; iz njega je počela izlaziti tako jaka sila i ulaziti u mene da nisam mogla ruku pomaknuti. Nikada u životu nisam osjetila takvu silu.“

A onda se nedavno u vezi s bl. kardinalom Alojzijem Viktorom Stepincem i u meni nešto utisnulo. Dok sam grlila sina, živa i zdrava, koji je netom prije otrčao prema cesti, u misli mi je došlo Stepinčevo lice s visokim čelom i nosom, u crno-bijelom prikazu kakvog ga poznajem s fotografija.

Moja majčinska sjećanja vratila su me u Krašić kada sam prije tri godine upravo to dijete, kao malo klupko od svega nekoliko mjeseci, u nosiljci donijela pred njegove relikvije u krašićkoj crkvi. Samo ja najbolje znam da ga taj sveti blaženik od tada nikada nije prestao pratiti i znam da je, kada sam ga onako začuđena podigla pokraj ceste, blaženikovo blijedo izduženo lice sjalo iznad nas kao pobjednik (Viktor) koji čuva i pomaže.

Baš toga sina povjerila sam njemu na doživotno čuvanje. Bio je to moj pravi mali majčinski zavjet, ne toliko unaprijed planiran, no jak i moćan kao da je godinama pripreman. U sjećanje na taj trenutak otkinula sam malo “puzavca” koji se širio uz stazu oko krašićke crkve, blizu mjesta kardinalova pritvora, kao i prolijevanja njegove krvi. I eno, presađen, ‘primio se’ u mojem vrtu te me uvijek sjeća na Krašić i na taj dan te mi govori da se za Vječnost sve isplati.

A to dvorište u Krašiću uistinu priča neku svoju priču. U jednom od mojih posjeta, časne sestre koje ondje djeluju rekle su da nipošto ne otiđemo dok ne posjetimo župni dvor. Dok nam je sestra sve pokazivala, ulazeći u kardinalovu sobu kraj kreveta i gledajući sliku uz koju je njegova majka molila, a on poslije umirao, osjećala sam da stojim na svetom tlu. Riječi su izostale. Pognula sam glavu i šutjela.

Vani, u dvorištu iza crkve, stoji i bista njegove majke Barbare. Promatrala sam lik te ozbiljne žene i ukipljeno stajala, pitajući se jesu li uistinu „srijede, petci i subote“ posta ove žene za svoga sina, spasili našu hrvatsku vjeru?

I dok sam željela razgovarati s nekim od živućih svjedoka njegova lika, nisam ni slutila da će mi ta želja uskoro biti ispunjena.

„Pa pitaj našu baku, ispričat će ti ona”, rekla mi je nekoliko sati nakon toga moja susjeda. I doista, gospođa iz mog susjedstva ispričala mi je da je kao šesnaestogodišnja djevojka nosila platna časnim sestrama u Krašiću da si izvezu „dotu“.

Sestre su imale uzorke koji se prenesu na platno i onda bi djevojke vezle stolnjake, posteljinu i slično što im je trebalo za udaju. No u ta platna ona je skrila pisma koja su vjernici slali zatočenom nadbiskupu pa bi je časne potajno pustile do njega.

Ne znam je li u meni bilo veće zanimanje ili nevjerica dok sam gledala oči koje su gledale oči našeg kardinala i ženu koja je govorila da ju je blagoslivljao sam Stepinac. U svakom slučaju, osjećala sam se povlašteno promatrati je, kao da sam očekivala da i na mene “prijeđe” nešto od toga pogleda.

Uz kardinala Stepinca vežu se mnoga mistična iskustva koja se sve više otkrivaju. Tako su poljske časne sestre Loretanke iz Varšave u svojoj knjizi o službenici Božjoj Mariji Teresi Carloni navele da je ta talijanska laikinja i stigmatičarka darom bilokacije (Božji dar istovremene prisutnosti na dva ili više različitih mjesta) posjetila u Krašiću našeg kardinala te je na nadnaravan, mističan način preuzela dio njegova križa, kako je to činila i za neke druge ljude onoga vremena.

Isto tako, onodobni župljani, posebno djeca, svjedoče da su ga često viđali uronjena u molitvu te da ga nije mogao omesti ni štropot ni škripa željeznih vrata. Postoji i iznimno svjedočanstvo danas umirovljenog svećenika Gojislava Kovačića, koji je kao dječak tijekom jedne svete mise u krašićkoj crkvi jasno vidio da je kardinal tijekom pretvorbe nestao, da bi se nakon podizanja Presvetog ponovno pojavio. Drugom prilikom tijekom molitve kardinal je levitirao dok je klecalo ostalo ispod njega.

I što ga više upoznajem, više volim kardinalovo srce. Koliko toga nije moglo izaći na vidjelo u vremenu u kojem je živio, no to mi daje nadu da se isplati i ono što se odmah ne vidi.

Nedavno sam došla do pisma koje je kardinal Stepinac poslao župniku u malom zagorskom mjestu Zajezdi gdje je danas, nimalo slučajno, podignuta njegova bista. Ona je znak da je spasio to mjesto i njegove ljude. O tome se ne zna mnogo, a posebno zato što se to pismo bojalo staviti u župnu spomenicu sve dok Stepinac nije preminuo.

Naime, 1943. godine selo je bilo kotar, sjedište vlasti, a ondje se nalazila i župna crkva, rudnik i sud. Mjesto je bombardirala njemačka vojska. Partizani su došli s Kalnika preko Ivančice i htjeli odvojiti prugu koja prolazi kroz obližnju Budinščinu, a kada u tome nisu uspjeli, krenuli su kroz Zajezdu prema Zlataru. U prvom preletu pale su tri bombe, pri čemu su preminule dvije žene i četvero djece.

U župnom arhivu pohranjena su dva pisma koja mi je sadašnji župnik pokazao. Na jednom od njih vidi se da je ondašnji župnik molio nadležnog nadbiskupa Stepinca da intervenira kod vlasti u Zagrebu jer mještani nisu ništa skrivili. Nakon toga stigao je Stepinčev odgovor u kojem župnika obavještava da je zaustavio bombardiranje. Nikoga pritom nije ni ocrnio ni osudio, a župnika je obodrio i jasno mu rekao da ne gubi nadu. U svom stilu, dostojanstvenom, blagom, ali čvrstom.

Stepinčevo pismo

Upravo na tu nadu nailazim i na koricama najnovijeg romana Michaela D. O’ Briena „Sabbatical“ gdje stoji da se, iako zapadna kršćanska civilizacija propada, naraštaji novih svetaca kuju baš na tim ruševinama. Ne mogu tada ne pomisliti na najmlađeg biskupa na svijetu i jednog od najhrabrijih katoličkih biskupa 20. stoljeća – kardinala Alojzija Stepinca.

I dalje razmišljam možemo li izgubiti nadu ako naš grad i domovina možda i danas žive od te žrtve, te ugodne prinosnice na Božjem stolu? Tko zna koliko nas je zadužio? Kolike nam je župe osnovao i svojim ih svetim misama posvetio, a koje su još i danas mnogima utočište? Što bi bilo s nama da je tada pokleknuo i pao?

Kolika li se duhovna borba vodila kako bi popustio i prodao veze hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom? Koliko je morao biti kušan, ali je na kraju neslomljivo prošao ta iskušenja? Što bi uistinu bilo s vjerom Hrvata, s našim župama, sa zagrebačkom kapelom Vječnog klanjanja koju je podigao ili s karmelom u Brezovici koji je osnovao, smatrajući ga svojim životnim djelom?

Mogao je potpisati molbu za pomilovanje i otići u inozemstvo, misleći da je dovoljno napravio! Možda su svi demoni bijesnili, no nije popustio ni kada su ga trovali ni kada je bio u pitanju njegov ovozemaljski život. Kako onda može propasti narod za koji se daju takve žrtve i takve kušnje?

Još nebom i zemljom odzvanjaju Stepinčeve riječi posvete hrvatskog naroda Mariji, posvete svake župe, prikazanih misa za sav puk i svako prikazano trpljenje. Njegova žrtva ima najveću zaslugu što se nije prekinula trinaestoljetna povezanost Hrvata i pape.

On, koji nije htio u bogosloviju i za svećenika, govoreći da ne želi biti kao jedan od njih, utro je obnovu i preporod tog svećenstva. I opet, ne mogu se oteti dojmu da su tu pobjedu nad kušnjama pribavile one posne srijede, petci i subote njegove majke!

Opjevat ćemo zato dan kada se u dječačkoj dobi jednom razbolio, a majka Barbara zavjetovala se Blaženoj Djevici Mariji da će, ako ozdravi, hodočastiti u jaskansku franjevačku crkvu, nastavivši to u znak zahvalnosti činiti sljedećih godina.

Opjevat ćemo njegovu kolijevku nad kojom je župnik, vidjevši raširenu krunicu posred dojenčeta Alojzija, uzviknuo: „Bara, pa kak’ ne bi Lojzek postal’ svetac, kad već sad moli krunicu!“

Opjevat ćemo trenutak kada ga je majka Barbara prvi put sama obukla u ministrantsko odijelo.

Opjevat ćemo njegove svakodnevne dnevne molbe dvojici papa da se sačuva vjera hrvatskoga naroda: sv. Agatonu i sv. Grguru, koji su na poseban način bili povezani s Hrvatima.

Opjevat ćemo njegovo dijeljenje drugima do te mjere da je i sam znao ostati bez ičega, kao što se jednom dogodilo za njegov imendan kada je morao zamoliti župnika Vranekovića da mu posudi novac kako bi počastio ministrante.

Opjevat ćemo njegove riječi kada je, nakon što mu je iz SAD-a došla tkanina za novo odijelo, zadužio župnika da time odjene dvoje djece u Krašiću kojima je to bilo potrebnije.

Opjevat ćemo njegovu čeličnu volju koja se, veoma skromnim jedenjem i kupanjem u hladnoj vodi, vježbala još od mladih dana.

Opjevat ćemo njegov pisaći stol na kojem je stajao globus pomoću kojeg je molio za potrebe svete Crkve po cijelom svijetu.

Opjevat ćemo svibanj 1945. kada su napadači na motociklu presreli njegov automobil, gađali ga kamenjem i jajima, a on tri kamena uzeo sa sobom kao uspomenu i zatražio da ih pokopaju s njim.

Opjevat ćemo pjesme žena iz Lepoglave koje su, na povratku s rada, iz svega glasa pjevale svete pjesme, kako bi ta melodija doprla do njegovih ušiju. Dok bi stražari došli i rastjerali ih, poruka da vjera u narodu nije utučena već je bila poslana.

Opjevat ćemo što je u srpnju 1940. hrvatski narod posvetio Majci Božjoj i što je pred kraj života svaki dan jednu župu Zagrebačke nadbiskupije posvećivao Marijinom Bezgrješnom Srcu.

Opjevat ćemo njegovo srce kojega su se bojali i kad je umro pa je zapaljeno u peći Doma zdravlja na zagrebačkoj Trešnjevci.

Opjevat ćemo njegove tjelesne ostatke u kojima su utvrđene velike količine teških metala od trovanja.

Opjevat ćemo njegovu nadbiskupsku vlast, kardinalsku čast i mučeništvo, zbog kojih naša vjera živi kao još rijetko gdje u Europi.

Opjevat ćemo sve znano, a još više neznano, što je stvarano tiho u otajstvu trpljenja, a od čega danas živimo svi mi.

Opjevat ćemo riječi koje je izgovorio na Euharistijskom kongresu u Peterancu (1940.), poručivši da se ne ljuljamo kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stojimo čvrsti i odlučni i da poginemo za istinu.

Poručimo našem svetom blaženiku da smo mi onaj „ostatak Izraelov“ za očuvanje budućnosti vjere i Crkve. Naše kuće imat će tvoje slike, našu djecu učit ćemo da pred tvoj lik kleknu i mole, kuhat ćemo u svojim kućama dok ćeš ti bdjeti nad našom djecom i ustrajat ćemo do kraja bez obzira na sve neprilike! Otjeraj od nas svaku „polovičnost u vjeri“ koju si označio kao najveće zlo ovoga vremena.

Ako se od nekoliko tisuća hrvatskih katolika oduzmu oni koji ne prakticiraju svoju vjeru, dio onih koji su zastranili i dio koji katoličku pripadnost smatraju samo papirom, kao i one koje su svjetovnost i brige ugušili; ma ako ostane i samo šačica dobrih katolika, tek desetak njih, smiluj nam se, Gospodine!

Ako i oni obljutave, a ostane ih barem pet ili jedan, smiluj se, Gospodine, Crkvi u Hrvata i našoj vjeri!

Bl. Alojzije Stepinče, zrno umrlo za plodove Vječnosti, moli za nas!