Nedavno mi jedna ženica uz jutarnju kavu veli da danas ljudi vole čuti ono što je proživljeno i živo. Zato sam poželjela posvjedočiti kako mi je po zagovoru jednog sluge Božjega došla nova lekcija o naoko dosadnoj i neprimamljivoj temi služenja o kojoj često mislimo da sve znamo; usta nam mogu biti prepuna naučenih fraza koje donose sve, samo više ne istinski život. Ako koja rečenica spasi i jednog čovjeka da više ne bude rob služenja, ispunila je svoju svrhu.

Nedavno sam vikend provela u malom istarskom mjestu, Sv. Petru u Šumi. U njemu se krije jedan biser, rodna kuća fratra Danijela Hekića, jednog od devetero djece svojih roditelja. U svom je životu obolio od multiple skleroze i malo-pomalo, njegov je život išao prema stanju vegetiranja. Bio je prikovan u kolicima i u krevetu, na kraju ne mogavši reći ni jedne riječi. I tada su redovi ljudi čekali da ga samo vide, a uz njegovu prisutnost se vežu mnoga čudesa i ozdravljenja od kojih su neka potvrđena i medicinskom dokumentacijom. Postoje svjedočanstva i o njegovu daru bilokacije. U svakom slučaju, kako jedan naslov kaže, patio je od teške bolesti i mijenjao srca ljudi.

Priželjkivala sam da od sveg mogućeg smještaja dobijem njegovu rodnu kuću u koju se može hodočastiti i prespavati, a kad se to ostvarilo, pohitala sam na gornji kat kako bih legla baš u krevet iznad kojega stoji ploča Hic natus est p. Daniel Hekić OFM.

Preko puta mene bila je njegova slika i gledala sam ga dugo tog dana i te noći. Znala sam da je to posebno svet trenutak, da sam na povlaštenom mjestu na kojem bi mi zavidjeli mnogi hodočasnici iz daleke Padove te sam tražila njegov zagovor. Nisam još znala što će mi on donijeti i kakva je poveznica ovog fratra i mene, obične majke.

U tom razdoblju moje je srce otežalo u ljubavi. Sve češće sam stvari samo odrađivala, kao u prisili, hladno i tehnički. Budila sam se u težini pred uvijek jednake dane koji su se razlikovali jedino u tome što količina posla sve više raste. Rekla bih da sam postala uhodani rob.

Baš nekako u tom vremenu prije petog poroda, vapila sam Bogu u traženju da nađem nadu i smiraj u daljnjem služenju te sam za vrijeme tišine u jednom parku osjetila da mi Gospodin poručuje nešto slično kao jednom onoj poznatoj maloj svetici iz Kalkute: poslužuj mene u svakom od svoje djece. Meni kao revnoj i aktivnoj kršćanki, za kakvu sam se držala da jesam, to nije bilo ništa novo, ali ova spoznaja mi je tada drugačije sjela jer je to bio Njegov govor koji je primilo i moje srce, a ne samo razum. No još nisam ni nazrela kako se može služiti, a da nije robovski i kukavno.

Soba s fotografijom fra Danijela Hekića

Znam da priče o služenju i nisu nešto, ne samo meni, već ih i drugi posebno ne ljube. Lijepe su i često argumentirane, ali ponekad se čine suviše daleke. Govoriti o služenju u današnje je vrijeme suludo, a govoriti o radosnom služenju je čudo nad svim čudima te je na propovijedi o njima i u meni počinjao otpor. Odgovor je, kao i uvijek, u preobrazbi srca.

Vidjela sam da sam počela tražiti moć svijeta – u raznim bjegovima, natapanjima dosade svjetovnim užicima, traženjem da me drugi hvale i odobravaju i da se svidim drugima. To su sve postali moji idoli i moja zlatna telad. Te večeri srce mi je prostrijelila rečenica: „Gdje tražiš moć? Moć je u služenju“. Podigla sam pogled i vidjela Hekićeve oči, a odmah sam se sjetila i Marije kako gazi zmaja, a vjerujem da je gazila i moju oholost.

Nekako sam već uz brak povezivala da je ljubav odluka, no sada mi je sjelo i da je služenje u pozivu odluka. Kao i Izraelci, neovisno o pustinjama koje su prolazili i faraonima koji su ih okruživali, i ja sam pozvana odlučiti služiti. I sada je to mnogo dublje i ozbiljnije jer je izvorište iz mene, iz moje odluke, a ne više iz vanjskih stvari koje te nekad vuku i guraju ka tome. Dok ti je lijepo, dok dobivaš zlato i pohvalu, dok osjećaš da ti dobro ide, dok te to hrani, lako je služiti. No kad se služenje pretvori u zahtjevnost, ono onda postaje ili smrt pod kojom padamo ili odluka iz koje izvire još veća plodnost.

Vele da se na Hekiću nikad nije vidjelo ili primijetilo da je osoran i da mu je teško ili da kuka. Od svih čuda svijeta učinilo mi se najvažnije služiti. Služenje ima duboke korijene u onom što je najsvetije. Isus je došao kao sluga. Bog je u svojoj mudrosti baš tako izabrao i on je taj put prošao i posvetio. I kad god prolazimo njime, susrećemo ga. Marija je izrekla svoj serviam, a Lucifer je rekao non serviam (neću služiti). Pogled na služenje đavao je potpuno izokrenuo jer je to stvar koju je on najviše mrzio i na njoj pao i to je postalo nešto dosadno i neprimamljivo. Htio je više čuda i senzacija, ne dosadnog služenja. To je test koji prolazimo svakodnevno i na kojem sama padam svaki dan.

No u služenju je velika moć koju Bog daje otkriti mnogim poniznim srcima kada za tim vape. Ona se često otkrije i u patnji, baš kao Hekić. Najljepše i najvažnije – srž i meso – je da je Isus promijenio značenje sluge i služenja i to je novina Duha i Novog zavjeta. U poganskom svijetu služenje je ropstvo gdje je rob na razini životinje ili stvari. Sluga u narodu Božjem je čovjek koji ima svoje mjesto u obitelji i može postati čovjekom povjerenja i baštinikom (Post 24.2; 15,3). Služenje prerasta u kraljevanje. Oslobodio nas je iz ropstva za služenje. Nevjerojatna radosna vijest je da si slobodan ako služiš. Kad je ognjica pustila Petrovu punicu, ona je posluživala (Mt 8,15).

Fra Danijel Hekić

Fra Danijel Hekić (1926. – 2009.), Foto: Pavlinski samostan – Sveti Petar u Šumi

Kristovi sluge su u prvom redu Sluge Riječi, donose Evanđelje. Što je Evanđelje?

To da je Isus rekao ljudima da im je Otac nebeski „tata“. Donio im je novu sliku Boga Oca. Kad god u obitelji služimo poput Krista, donosimo Evanđelje, donosimo svom domu novu sliku Boga Oca. Istupili smo iz robovanja, iz službe grijeha i Zakona i prešli u služenje pravdi i Kristu, a to je sloboda. Služimo kao sinovi, ne robovi (Gal 4).

Kada srce upozna moć služenja sve malo postaje veliko i sve postaje darovano. Tajna služenja, čiji mi je djelić fra Danijel Hekić darovao te noći, postala je lijepa priča, makar u suzama i u kušnji, da nas Gospodin više ne zove slugama, već prijateljima i zato je radost zajamčena (Iv 15,10). Gomila zahtjeva koja kreće svaki dan može se pretvoriti u zahvalnost. Voljela bih unatoč svemu teškom svaki dan živjeti život punim plućima.

I u multipli sklerozi u kojoj je Hekić bio i u vlastitoj bolesti u kojoj se možda nalaziš ili samo ljutnji pri uzimanju odjeće iz sasušene hrpe rublja, a ne ormara, ova nevjerojatna istina donosi novi pogled na tvoje oči: da je život – dok se grčevito borimo za njega – ljepše donijeti i služiti, makar i s ožiljcima. Ne dajmo se natrag porobiti pod jaram ropstva. To je laž, iluzija. Služenje je prava sloboda, makar netko bio prikovan i za krevet. Tek tada je srce preobraženo, srce roba u srce sina.

Oče Hekiću, moli za nas!