Negdje između analiza o jučerašnjem i pitanja o sutrašnjem, između misli o vlastitom životu i često dobronamjernih savjeta drugih, skrila se predstava koja se zove – tvoj život. Ono što je veliko jest to što je samo tvoj, a to je i presudno da znamo kako proživjeti sve njegove kulise.

Mnogi se nalaze u ulogama sličnim onima kao kada radnici na skelama imaju stanku i razgovaraju ili kada kvartovske majke sjede u parku pa im je baš zgodno kako su se pronašle u priči. No lako zavara kada i malo poželiš živjeti tuđi život. Toliko puta sam se i sama usporedila s nekim drugim čije je dijete više bojilo temperama, mijesilo plastelin, radilo kiflice i znalo pristojnije razgovarati. Ovdje ne govorim u kategorijama moralne teologije kada nezrela savjest sebe smatra jedinim autoritetom te ne zna i ne može slušati druge kada je to zaista potrebno; govorim o jednoj svakodnevnoj zamci uspoređivanja u koju često upadamo dok gledamo tuđe brakove, tuđu djecu i tuđi život. To se uspoređivanje čini tako olakim, svakodnevnim, poput jutarnje kave, no ono je opasno, premazano stotinama otrova koji nas unazađuju i lagano nagrizaju kao crvi svoju voćku.

Tvoj život ima poziv. Možda već živiš brak koji je tvoj poziv. No u njemu opet ima nešto specifično, nešto samo tvoje na što te Bog poziva. Savršeno je što za svoj život samo ti možeš osjećati poziv unutar poziva. I baš kao košnica puna pčela ili botanički vrt prepun bilja, od toliko nas nitko nema sasvim isti put. I ako se trudiš biti dobar tragač i slušatelj, najčešće samo ti u srcu osjećaš Učiteljev poziv za svoj brak, svoje majčinstvo, svoju djecu i svoje srce. Drugi na tom putu tvoja su pomoć ili tvoja depresija, ovisno kako ih gledaš. Naš ti Učitelj rado želi o tome govoriti ako ga pitaš i ušutiš, i ustima i glavom, kako bi tvoje srce moglo čuti, živjeti, znati, naučiti. Ova je istina, poput vjetra u planini, donijela slobodu u moje srce i odnijela mnoge hrpe nakupljenog ustajalog lišća. Toga se uvijek sjetim kada vidim čistače koji onom puhalicom tjeraju lišće i ostavljaju iza sebe čistinu. Nakon toga mogla sam provoditi vrijeme sa svojom djecom u slobodi, osjećajući da sam točno onakva majka, sa svim slabostima i talentima, kakvu moja djeca trebaju. Ako sebe neprestano žalimo i kukamo da nismo ni za što te ako svoju djecu žalimo jer nemaju tako dobru i sposobnu majku, oholi smo jer ne vidimo i ne slušamo onu dragocjenost koja samo u nama leži.

Ima nekoliko knjiga koje sam pročitala razmišljajući o svojoj djeci, pokušavajući tako učiti ono što se zove odgoj. Toliko su mi smetale neke dječje karakterne crte u ponekim situacijama te sam jedne večeri pitala Gospodina o pojedinom djetetu. Tko može Dar bolje poznavati od Darivatelja? Odmah sam u srcu vidjela da je jedan moj dječak poput svetog Pavla stvoren kao brz i žestok, a drugi poput učenika Ivana, pitomiji i skloniji nasloniti glavu, bez mnogo riječi. To majku ozdravlja i od tada mi je veća lakoća voljeti ih i razumjeti. Imati pogled za njihov život i viziju donijelo mi je manje osuđivanja i više radosti u našim odnosima.

Gospodin nam može pomoći da volimo baš onako kako je to potrebno. On nam svaki dan želi davati novu viziju o nama i onom što trebamo proći, o našem braku, našoj djeci i svemu što zapravo tražimo, da ne bismo živjeli u mutnim vodama pokraj bistrog zdenca. Ono u čemu smo slični Bogu je da imamo veliku slobodu i odgovornost. On nas je pobožanstvenio, učinio sebi sličnima, nikako robotima. Zato od svoga života možemo puno učiniti sami, živeći od svoje plitkoće uz pomoć, također, plitkih viđenja cijelog svijeta, a možemo učiniti remek-djelo, zajedno mi i On. Tek kada osluškujemo Božji šapat, radimo pravu stvar: iznova rađamo ovaj svijet i Boga u njemu, po svom životu i svakom detalju u njemu.

Mnogo sam puta i dana išla svojim putovima, idejama, parkovima. Onda sam čula majku koja mi je rekla da ujutro Gospodina treba pitati što činiti i kamo krenuti toga dana. Kada sam to pokušala, vidjela sam da su dani posve drugačiji. Smješteni baš tamo gdje trebaju – u njegovu ruku koja nas vodi kao žičara svoju gondolu. Zato se ne boj čuti svoj poziv, i još više, poziv unutar poziva.

Kad god sam svoje težine nastojala olakšati isključivo preko ljudi i pala u uspoređivanje, često bih naišla na zid nezadovoljstva i tuge, zaudaranje svoga duha i teškoću izlaska iz začaranog kruga. Uspoređivanje može opasno razarati. Osluškivanje i traženje bisera u svom životu, ono je što ponovno gradi. Mi smo graditelji, negdje u sredini. Bojim se da smo već previše dobrih kuća i zgrada srušili, uništili, razorili. Tvoja duša, tvoja djeca, svi oko tebe vape da vide tvoj grad koji je pun bisera danih samo tebi. Često se ponašamo kao prosjaci, a kraljevskog smo roda.

Previše smo se puta divili nekom tuđem životu, tuđem mužu ili ženi, tuđoj djeci, drugim roditeljima. Danas mi usta pjevuše refren jedne drage pjesme: „Moj je ljubljeni, od svih najljepši, pored tisuća i tisuća…“. Zamišljam da je to i naš život. Trebamo ga ljubiti pored tisuća i tisuća drugih. Svim tuđim životima možemo sjediti u publici, promatrati ih, upijati, dobro uzeti, zlo odbaciti, a jedino smo za svoj život, uz Isusa, i redatelji i scenaristi i glavni glumci.

Oslobodi nas, Isuse, svake natruhe sebičnosti, škrtosti i oholosti za naš život. Oslobodi nas ustrajanja u neprihvaćanju našeg života i naših slabosti da ne potonemo u smrt. Tolika šteta bi bila da Ti koji si nas stvorio, ne kažeš što si i zamislio. Čini mi se da bi ti suza krenula kada tvoje gusjenice leptiri ne bi postali i kada radosni ne bi ustali te za let stvoreni ne bi uskrsli. Nemoj dopustiti da nam, dok gledamo tuđe živote, promakne blago u glinenoj posudi – naš život.