Vjeronauk u školi?

U posljednjih nekoliko tjedana aktualiziralo se dakle pitanje treba li nam uopće vjeronauk u školi. Što on uopće radi u jednoj državnoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, u sekularnoj Republici Hrvatskoj? Je li mu tamo mjesto?

Odmah ću vam jasno i glasno izreći svoj stav – u odgojno-obrazovnim institucijama, gdje uz predmete tipa hrvatskog, matematike, stranih jezika imamo i neke predmete koji u sebi kriju i naziv ODGOJ, odnosno KULTURA. Malo se subjektivnije ocjenjuju, ocjene su malo više nego npr. iz matematike ili kemije, dovoljno je truditi se i zalagati i zaslužiti bolju ocjenu. Nitko ne dovodi u pitanje njihovo postojanje.

Koplja se, međutim, lome oko jednog svjetonazorskog izbornog predmeta. ”Vjeronauku je mjesto u crkvi” glasio bi jedan od najupečatljivijih argumenata strane koja se zalaže za izbacivanje tog predmeta. Čak sam i ja, dakle vjernica, u jednom momentu preplavljena prljavštinom koja se sustavno podastire svima nama kroz određene (uvijek iste,hm) medije, pomislila: OK? Čemu strka? Nek bude u crkvi i mirna Bosna. Svi sretni i zadovoljni.

Međutim, tada si još nisam postavila ono pitanje svih pitanja: ZAŠTO? Zašto vjeronauk smeta?

Odgovori koji su mi se iskristalizirali nisu mi se nimalo svidjeli. Argumenti tipa ”djeca koja čuče u hodnicima” i ”Hrvatska je sekularna država” su samo mazanje očiju, nemojte biti naivni. Da se radi o djeci po hodnicima, kojih je ipak sve manje jer se škole u sve većem broju uspijevaju izorganizirati da ne bude diskriminirano nijedno dijete, dakle da se radi o toj djeci sva bi se ta SILNA energija utrošila ne na pljuvanje po Crkvi, dakle po “prebogatim  pedofilima” kako nam to objeručke gotovo svakodnevno serviraju određeni mediji, već bi se radio pritisak na resorno ministarstvo da uredi kako god zna i umije situaciju po školama, boljom organizacijom i nuđenjem alternative onima koji ne pohađaju vjeronauk, da se zaista ni na jedan način ne mogu osjetiti diskriminiranima. Ne, jednostavnije je izbaciti vjeronauk.

Argument sekularizacije. Opet hm. Pa jel jedna Njemačka sekularna država? Austrija? Norveška ako baš hoćete, čiji se ministar u nazivu zove ministrom “obrazovanja i vjere” ? Prestaje li Hrvatska biti sekularna ako u školama kao izborni predmet nudi predmet za čiji se svjetonazor opredijelilo 80 % građana ove zemlje? I nemojte misliti da koristim brojku od 80 % kao argument većine nad manjinom, što je diskriminatorski samo po sebi. Ne. Jednostavnom i ljudskom logikom gledajući, ako je važna brojka od 20 % onih koji se ne opredijele za vjeronauk, onda je važna i brojka od 80 %. Obje su važne, nisu li? Nije jedna važnija od druge. Hajdemo naći rješenje koje će zadovoljiti obje strane! Ja osobno ovim problemom nisam osobno dotaknuta jer mi djeca ovdje u Šibeniku idu u Katoličku osnovnu školu, no mnogi jesu osobno dotaknuti ovim problemom i red je da se ispoštuju prava jednih i drugih.

Shvatite, iako ima i vjernika koji ne bi imali ništa protiv da vjeronauk bude samo po župama, ima i onih koji žele da njihovoj djeci u školama bude ponuđena opcija promišljanja svjetonazora kojeg njeguju. Osim svjetonazorskog dijela, možda u današnja vremena kad smo preopterećeni poslom i ludim životnim ritmom, i djeci nastojimo pružiti i omogućiti dodatne aktivnosti, u jednu ruku je i praktično da ne moramo djecu tri puta tjedno voziti na vjeronauk (pogotovo se to odnosi na prometne veće gradske sredine gdje djeca ne mogu sama do crkvi), već se vozi jedanput tjedno a dva se odrade u školi. Zašto si uskratiti tu opciju?

Željela bih naglasiti da su vjeronauk u školi i župni vjeronauk dosta različiti. U župi imamo katehezu koja je priprema za SAKRAMENT, dakle kreće se od prve pričesti. Za razliku od škole, gdje djeca dobivaju teorijsku potku, u župi dobivaju izravan uvid u praktično življenje vjerskog života, funkcioniranje i sudjelovanje u životu svoje župe. Jedan vjeronauk ne isključuje drugi,oni se NADOPUNJUJU.

Također podsjećam da je vjeronauk u hrvatskom školskom sustavu prisutan oduvijek, od samih njegovih početaka, da bi nakon 1952. prekidanjem diplomatskih odnosa FNRJ i Vatikana bio ukinut,a 1990. godine ponovno vraćen. Pazite, od 879. godine i prepiske kneza Branimira s papom Ivanom  VIII., hrvatska je povijest priča borbe za očuvanje svog identiteta. Kao povjesničarka, u jedno sam sigurna – povijest je učiteljica života. Povijest se ponavlja. Zašto mislite da smo sada odjednom toga lišeni?

Vraćam se na ono pitanje s početka teksta – zašto? Ako zagrebemo malo dublje, svašta ćemo naći. Od sve jače izraženog gubljenja vlastitog identiteta, nedržanja do svoje tradicije, nepoštivanja svojih krvavih žrtava, nepoznavanja i nebrige za svoju povijest, želimo biti, tako žarko želimo biti u svakom smislu dio moderne građanske Europe, a ne vidimo, ili smo slijepi kod zdravih očiju, da potiranje svega onoga što mi JESMO ne vodi u tom pravcu! To vodi jedino u pravcu gubitka svega onoga što nas je održavalo kroz vjekove.

Nemojte me krivo shvatiti. Nisam eurofob. Nisam ustvari nikakav fob. Ovaj cijeli blog, od prvog teksta nadalje, jedna je velika priča o tome kako ne bismo trebali diskriminirati, kako moramo poštovati, kako moramo voljeti. No kao što se ne mogu, niti želim, odreći ljubavi prema svojoj djeci, tako se nit mogu nit želim odreći onoga od čega sam sazdana, što je u meni, ponekad duboko zapreteno i uspavano ali vječno prisutno, ljubavi prema svojoj domovini. Svrstajte me slobodno u kategoriju u koju želite, ksenofobnu, talibansku, desničarsku… mogu živjeti s tim. Jedina kategorija koju ja poznam i do koje držim je kategorija vlastitog srca.

Puno sam pričala o svojoj kćeri, no što da kažem svojim sinovima jednog dana? Kada ću im pričati o svom ujaku koji je položio svoj mladi, niti tridesetgodišnji život u Domovinskom ratu? Da im kažem da sam si dopustila da se razvodni sve što jesam, što sam dobila u naslijeđe od svojih predaka koji počivaju u ovoj našoj trudbenoj zemljici, da sam se odrekla svega u što su oni vjerovali, do čega su oni držali, u ime praznih riječi koje su kao juha bez soli, sterilne i prazne. Goli morfemi, ništa više. Bastioni hladnoće.

Neću im to reći. Pričat ću im o svijetu, boljem svijetu koji želimo izgraditi, koji će oni graditi ali ne na pepelu naših temelja. Shvatili ste već dosad, priča je nešto šira od vjeronauka kao izbornog predmeta u školi. Naravno da se tu ne radi samo o njemu. Danas je to vjeronauk kao prva stepenica, sutra…nastavite niz. Prepuštam vašoj mašti na volju.

A znate što bi nam rekli naši preci?

„Ako Vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju ,gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati.”

Nikolina Nakić