Naš život je igra, kako su govorili mnogi mudri ljudi. A u životu imamo više opcija, budući da je on igra. Mogu biti igrač, a mogu biti i igračka, kako opet rekoše neki mudri ljudi

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Znate ono kad dijete dobije igračku na poklon, ali zamotanu igračku. Uglavnom djeci nije dovoljno samo odmotati papir i otvoriti kutiju. Oni često imaju potrebu rastaviti igračku do najsitnijih dijelova da onda vide s čim imaju posla. Naravno, nezgoda bude, da kad rastave igračke na mnoge dijelove, ne daju se ponovno sastaviti i uglavnom te igračke više ne budu upotrebljive. Ali dok ih ne rastave, odnosno dok ne zadovolje svoju znatiželju, ne zaustavljaju se. Nema zaustavljanja. I nema načina za dokazati im da to ne rade. Ako im i dokažeš (ili pomisliš da si uspio u dokazivanju), oni će potražiti onaj trenutak kad ne gledaš i iskoristiti nepažnju svojih čuvara…

No, naš život je igra, kako su govorili mnogi mudri ljudi. A u životu imamo više opcija, budući da je on igra. Mogu biti igrač, a mogu biti i igračka, kako opet rekoše neki mudri ljudi. Ali nikako ne smijem biti ambalaža. Tko se još sjeća ambalaže oko poklona? Možda se sjećamo je li bila fina ili nije, no kakva je točno bila? Možda smo je čak i sačuvali pa upakirali nešto drugo u nju? Ali, ta ambalaža je bila totalno nebitna. Ono važno je bilo unutra. Ambalažu gurneš u stranu i iskoristiš je za nešto drugo. Odnosno, onda čeka u nekom kutu dok ti opet ne zatreba. Ne želiš valjda biti ambalaža. Nebitna. Potrebna tek onda kad je se netko sjeti i kad je želi iskoristiti. Fuj to…

Igrač ili igračka. Malo tko da se nije susreo s igricama. Imaš one tipke pomoću kojih upravljaš likovima u igrici. Ili čime već. Kako upreš, on se tako i ponaša. A mi se ponekad naljutimo kad u toj igrici ne poslušaju naše naredbe, a to uglavnom bude zato što upremo previše tipki odjednom. A taj jadni lik ne može izvršiti sve naredbe odjednom. Pa zablokira. I ne može dalje. Pa treba resetirati, ponovno pokrenuti igricu. I opet igrati. A pitanje je, biti taj lik kojim netko upravlja pomoću tipki ili igrati igru.

Igrač ponekad i uživa u igri. Igračka ne uživa. Ona služi svrsi. Igračka je nečije vlasništvo. Pa se nekad slomi, pa je netko baci. Igračka je potrošna roba. Koja malo bude zanimljiva, pa onda više ne bude zanimljiva. Stvori malo radosti, pa onda skuplja prašinu jer je njezino vrijeme prošlo. Islužena roba. Iziđe van standarda i propisa. Strategija. Ne uklapa se više u neke planove i ideje. Postane tehnološki višak.

Igrač ponekad postane svjestan svoje igre. I zna se nasmijati. I zna što igra i zašto igra. I ima neki cilj. Igrač vlada sobom. Igrač ima svoju glavu. Igrač ne pripada nikome, on nije ničije vlasništvo. On živi, a ne životari. Ne gleda sitne interese, nego ima svoj ponos. Ne traži uvijek lakši način i lakši put, nego pravi način i pravi put. On ne bira prijatelje koji će mu povlađivati i pljeskati na sve što kaže. Njegovi prijatelji su isto igrači, a ne igračke. Igrač ima pogled i stav. On nije zadovoljan prosječnim i osrednjim. Traži više i želi više. Nije zadovoljan dok život juri, a on za njim lagano. On kad voli, voli do kraja. U njemu vrije krv, a nije beskrvan kao igračka. U njemu se rađa život, a nije beživotan poput igračke. On je oslonac, a ne traži da se nasloni na nekog ili nešto poput igračke.

Igrač? Igračka? Ambalaža? Tvoj izbor… Isus nas poziva da budemo igrači. Ne igračke. Ili, ne daj Bože, tek nekakva bezvezna ambalaža…

fra Željko Barbarić | Bitno.net