I anđeo otiđe od nje.
Lk 1, 38

Došao je nenajavljen.
U pozdravu joj je donio sjaj neba:
milost i Gospodnju blizinu.
Njezinu je smetenost otklonio
jednostavnim riječima
u kojima leži Božja sila:
Ne boj se!

Prenio joj je Božju naklonost
po kojoj će začeti i roditi.
I ime joj je djeteta dao: Isus.
I rekao joj je tko će biti njezin sin:
Sin Svevišnjega
komu će Bog dati prijestolje Davidovo
s kojeg će vladati uvijeke
i čijem kraljevstvu neće biti kraja.

I pojasnio joj je kako će se sve to zbiti
odgovarajući na njezinu tvrdnju
da ne pozna muža.
Začet će bez njega,
silom odozgor
i njezino će čedo biti sveto,
Sin Božji.

I uputio ju je da s rodicom Elizabetom otkrije
kako Bogu ništa nije nemoguće.

Kad je Marija pristala
da joj bude po anđelovoj riječi,
anđeo otiđe od nje.

Anđeo je otišao
i Marija je opet ostala sama.
Njezina kuća
u kojoj se na trenutak otvorilo nebo,
opet se vratila u svakodnevicu poslova i odmora,
razgovora, molitve i šutnje.
Nema više anđela u blizini.
Nema više brzog i jasnog odgovora
na pitanja koja će život otvarati.

Ono o mužu njezinu, Josipu.
Sada će ona njemu trebati odgovoriti na njegova pitanja.
Otkud da je odjednom trudna?
Čije je dijete?
I mnoštvo drugih Josipovih pitanja o anđelu,
njegovim riječima i izgledu,
njezinoj naivnosti
ili njezinoj ludosti.

Sama neće uspjeti utažiti Josipovu žeđ
za odgovorima
niti će znati zadržati ga svojom ljupkošću.
Josip joj je u svojoj nutrini već bio okrenuo leđa.
Tek nakon što i njega posjeti anđeo
moći će joj se opet okrenuti
licem i otvorenim srcem.

Ni njezin strah za dijete,
kada Herod bude klao drugu djecu
zbog njezina sina,
neće smirivati anđeo.
Anđeo joj neće šapnuti gdje joj je dijete
kada ga na početku mladosti izgubi iz vida.
Morat će se osloniti na svoju vjeru
i na svoga muža.

Njezinu bol,
kada joj već odraslog sina proglase ludim,
neće ublažavati anđelova riječ.
Morat će je olakšati molitvom i ljudskom blizinom.

Njezino probijeno srce
pod križem
na kojem je njezin sin ispuštao zadnji krik
neće iscjeljivati ni anđeo ni otvorena nebesa.
Ostat će gotovo sama
s nekolicinom njegovih prijatelja
čija će srca, kao i njezino,
zjapiti prazninom
sve dok ne ugledaju
Učitelja nad kojim je smrt slomila svoju vlast.

Anđeo je otišao i više se nije vraćao.
Ostala je sama s poslanjem
na koje je pristala,
u šutnji neba,
samoći odluke
i muci da mora sama odgovarati
na pitanja koja je nadilaze.

U njezinoj radosti titraju naše radosti.
U njezinim se strahovima
nalaze i naši,
a u njezinoj boli ćutimo svoje boli.

Ali tko će od nas izmjeriti
težinu poslanja
i bol zatvorenoga neba
kada anđeo otiđe od nje?