Mk 3, 13-19

Isus uzlazi na goru. Izdiže se iznad svakodnevice. Pred njim je svečani čin. Poziva koje sam hoće. Ono što slijedi izlazi iz njegove volje. Pozvani se nisu nametnuli. Nisu završili neku školu. Nisu ispunili neke očekivane preduvjete. Nisu pokazali neke svjedodžbe. Sve ovisi samo i jedino o Isusovoj volji. On nekoga hoće i zove ga. Njegova je inicijativa i njegova je volja. Pozvani se odazivlju. Dolaze k njemu. I on ustanovljuje dvanaestoricu. Ustanova naliči stvaranju. I po svečanosti, i po volji onoga tko hoće dvanaestoricu, i po učinku njegove riječi. On hoće, kaže što hoće i to što hoće bude. Tako je opisano stvaranje na početku Biblije.

Ustanovio je dvanaestoricu iz tri razloga. Prvi je da budu s njime. Ne čini sve sam. Neće se kretati zemljom kao samotni propovjednik. Hoće imati uza se dvanestoricu. Hoće s njima dijeliti život.  Hoće ih učiniti svojim prijateljima. Hoće da oni preuzmu i nastave njegovo djelo. Dvanaestorica nisu pozvani na upravljanje. Pozvani su služiti najmanjima. Nemaju ulogu po kojoj bi drugima zabranili djelovanje u Isusovo ime. Kada dođe kritično vrijeme jedan će ga od izabranih predati njegovim neprijateljima, a ostali će se razbježati. Isusova se namjera da dvanaestorica budu s njime neće ispuniti u najkritičnijem trenutku.

Drugi razlog je da ih šalje propovijedati. Učit će od Isusa i sami će u svoje riječi oblikovati ono što su čuli i naučili od njega. Isus misli da do ljudi može doći i preko dvanaestorice, preko svojih propovjednika. I to će se događati dok on još bude s njima. To nije samo priprema za propovijedanje kada njega više ne bude. Oni će propovijedati kad god ih on pošalje. Za navještaj kraljevstva Božjega potreban je živi čovjek, netko tko dolazi iz najveće blizine s Isusom.

I treći razlog izbora je što će im uz poslanje da propovijedaju dati i vlast da izgone đavle. Osim vijesti da je kraljevstvo Božje blizu, Isus hoće da ljudi budu slobodni. Ima mnogo ljudi koji to nisu. Njima vladaju neke nevidljive, protubožje i protuljudske sile. Ne dopuštaju im da čine dobro, da žive u punini života, da šire radost. Oni su zarobljeni. Isus ih hoće slobodnima. Hoće da propovijedanje bude popraćeno vlašću nad đavlima.

Marko na koncu nabraja imena dvanaestorice. Jednog po jednoga. Svatko je pozvan osobno. Jednome je promijenio ime, dvojici dao nadimak, a jedan će ga izdati.

Tko s ovim jednostavnijom tekstom proboravi neko vrijeme u postu i šutnji mogao bi otkriti kako on opisuje ne samo izbor dvanaestorice, nego sadrži i najvažnije upute za ljudska prijateljstva.

Prijateljstvo ne počinje spontano. Valja se izdignuti iz svakodnevice i pogledati svoj život kao što s vrha brda u širokom obzoru vidim mjesto u kojemu živim. Valja znati što hoću ne samo u nekom trenutku, nego u cijelome svome životu. Potom je to potrebno i jasno reći. Nakon toga bitno je znati dijeliti: svoje poslanje, ovlasti i svoje vrijeme. Uz to, ovaj tekst poučava da i najbolje namjere i najčvršće ljudske veze mogu puknuti i u kritičnim se životnim trenucima preokrenuti u izdaju. To, pak, nije razlog da se odreknemo bliskih odnosa s drugima i iz straha od izdaje preobrazimo u samotnjake. Rizik izdaje ne smije nadvladati čežnju za prijateljstvom. Možda je i izbor dvanaestorice dobar omjer između čežnje za prijateljstvom i rizika izdaje: 11:1.