Mk 7, 31-37

Gluhi mucavac. Tko ne čuje ne može dobro ni govoriti. To je stoga što jezik nije nadasve sposobnost pojedinca da oblikuje riječi, nego uključenost u zajednicu onih koji govore. Sposobnost dijeliti zajednički svijet je pretpostavka da možemo govoriti. Sluhom sudjelujemo u svijetu zvukova i značenja. Komu su začepljene uši ne može imati ni odriješen jezik. Nedostaje mu otvorenost kojom se sudjeluje u svijetu smisla.

Kada Isusu dovedu gluhog mucavca, on ga najprije uzima nasamo. Odvaja ga od mnoštva. Kao da je mnoštvo prepreka otvaranju. Potom mu prstima zatvara uši. Kao da su uši otvorene za ono što ga zatvara, a zatvorene za ono što ga otvara. Zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Kao da gluhom mucavcu jezik nije u dodiru s božanskim darom govora. Potom Isus upravi pogled u nebo. Kao da svojim pogledom želi približiti nebo koje je gluhom mucavcu odveć daleko. Nakon toga uzdahne. Uzdah je tjelesni izričaj sućuti. Isus na sebi osjeća teret koji gluhom mucavcu ne dopušta da sudjeluje u zajedničkom svijetu jezika i smisla. Zatim mu kaže ”effata!”. Prevodimo – otvori se! Ne otvaraju se uši, nego se otvara gluhi mucavac. On. Nisu mu samo začepljene uši. On je zatvoren. Zatvoren je za nebo, za druge pa i za sebe samoga. U Isusovoj blizini i na njegovu riječ u trenu se otvara. Otvorile su mu se uši, razriješila spona jezika i ovaj čovjek nije više što je dotada bio: gluhi mucavac. Sada je mogao govoriti razgovijetno. U istom je trenu mnoštvo koje je to vidjelo moglo otkriti čudesnost ljudskog govora. Većina njih je govorila razgovjetno, ali je malo tko, ako itko uopće, opažao koliko je to zapravo čudesno. To je vjerojatno razlog da nisu prestajali govoriti o Isusu i onom što je činio unatoč njegovoj zabrani da to čine. Što im je on više branio, to su ga oni manje slušali, a sve više zadivljeno razglašavali što je činio. Tko opazi čudesnost razgovijetnog govora ne može se nasititi riječi.

Pa ipak, mnoštvo koje može govoriti razgovjetno je veći problem od gluhog mucavca. Oni imaju uši, ali ne čuju. Isusu će biti lakše otvoriti začepljene uši gluhog mucavca, nego zatvorene umove i srca mnoštva i učenika. Gluhoća i spone jezika će nestati na Isusovu zapovijed, ali mnoštvo i učenici neće poslušati kad im Isus zabrani govoriti.

Sluh, jezik i šutnja idu zajedno. Tko ne može čuti, ne može ni govoriti. Tko ne može govoriti, ne može ni šutjeti. Tko ne može šutjeti, ne može ni čuti. Tako se krug zatvara. Gluhi mucavac je dio mnoštva koje ima uši i ne čuje. Dok gluhi mucavac ne može govoriti, mnoštvo i učenici ne mogu šutjeti. I on i mnoštvo ne mogu dobro slušati i još manje biti poslušni. Gluhi će mucavac progovoriti tek kada dođe u bliski i osobni odnos s Isusom. To vrijedi i za mnoštvo i učenike. Put do otvorenih ušiju i razriješenog jezika gluhom je mucavcu bio puno brži i kraći nego mnoštvu. Ni s nama danas nije drukčije. U mnoštvu je malo onih koji su u stanju dobro čuti, razgovjetno govoriti i svojevoljno biti poslušni Božjoj riječi.

Da bi to bili u stanju valja vježbati. Post je dobra vježba. Tko posti odvaja se od mnoštva, pronalazi vremena za osobni odnos s Isusom, vježba slušanje njegove riječi i uči kako joj biti poslušan. Post je izvrsna priprema za razgovijetno izricanje misli dozrele iz blizine Riječi.