RIJEČ I POST
Fra Ante Vučković: Ima darova i među laicima, Bog se nije ograničio samo na klerike
Kad god se hijerarhijska Crkva zatvori u sebe, upada u opasnost da bude svrha samoj sebi. Tada više ne vidi svoje poslanje. Bavi se sobom. Štiti svoje članove. Misli da je najvažnije sačuvati dobru sliku o sebi. Nije u stanju izići na kraj sa vlastitim grijesima.
Mk 9, 38-40
Ivan se obraća učitelju izvješćujući ga da su oni, njegovi učenici, vidjeli nekoga tko je u Isusovo ime izgonio zloduhe i da su mu branili. Razlog je što ne ide s njima. Ivanu se činilo da u Isusovo ime oslobađati zarobljene smije samo netko tko je s njima. Ovo zvuči prilično razumljivo. Potrebno je biti u Isusovu krugu kako bi se moglo djelovati u njegovo ime. No, ovdje leži i začetak klerikalizma kojega u naše vrijeme Papa Franjo oštro kritizira. Napast zatvaranja je prisutna od početka. To je napast koja nas nuka da sve mjerimo pripadnošću grupi. Klerikalizam je krajnja posljedica zatvorenosti grupe kojoj je vlastita opstojnost postala najvažnijim svrhom. Ivan je već iz vida izgubio zarobljene ljude i njihovo oslobođenje i u prvi plan stavljao samo ne/pripadnost grupi. Isusov odgovor je pouka koja nadilazi početnu dilemu apostola. Važna je i za nas danas. „Ne branite mu!“. Isusov odgovor je i kratak i jasan. Bog djeluje i izvan kruga apostola. Ima Božjih darova i među laicima. Bog se nije ograničio samo na klerike kada je dijelio svoje darove. Bogu u prvom planu nisu pojedinci kojima dijeli svoje darove. Na prvom mjestu su izmučeni i opterećeni kojima treba radosna vijest, iscjeljenje i oslobođenje.
Kad god se hijerarhijska Crkva zatvori u sebe, upada u opasnost da bude svrha samoj sebi. Tada više ne vidi svoje poslanje. Bavi se sobom. Štiti svoje članove. Misli da je najvažnije sačuvati dobru sliku o sebi. Nije u stanju izići na kraj sa vlastitim grijesima. Možemo to reći i obratno. Poslanje Crkve je jednostavno i nepromijenjeno. Ono se ponavlja na mnogo mjesta u Novom zavjetu: naviještati radosnu vijest, donositi oslobođenje zarobljenima, iscjeljenje bolesnima i mir nepomirenima. To je poslanje koje se najbolje vidi na onima koji su pozvani i koji su se odazvali pa svoje snage troše u korist potrebnima. No, Bog je slobodan pozvati koga on hoće. I on to čini. Ima laika koji se osjećaju pozvanima i koji se odazivlju. Ivan je davno naučio kako ophoditi s njima. Pouka koju je Isus dao Ivanu vrijedi za cijelu Crkvu do konca vremena: „Ne branite mu!“.
Evanđelist Marko donosi Ivanovo priznanje Isusu i uči nas kako su Isusovi učenici učili na svojim pogreškama. To što su bili blizu Isusu nije ih učinilo nepogrešivima. Naprotiv! Griješili su. No, kod Ivana je veliko da je svom učitelju otvoreno rekao što im se dogodilo. Veliko na učenicima je da su bili spremni učiti.
Spremnost na učenje je spremnost na promjenu. Tko misli da sve zna, ne zna najvažnije stvari. Tko misli da se samo drugi trebaju mijenjati, nije još došao do vrata koja vode u slobodu. Tko je spreman učiti, ne boji se reći što mu se događa. Tko ne zna kako učiti, neka proba postiti. Neka jedan dan posti o kruhu i vodi, uđe u otvoreni odnos s Učiteljem, otvori oči za ono što bi najradije zabranio drugima i propita se nije li zaboravio gledati ljude u mraku kojima treba radosna vijest, izmučene i zarobljene kojima treba oslobođenje, slomljene i bolesne kojima treba iscjeljenje. Klerikalizam, mjerilo pripadnosti grupi, blokira snagu radosne vijesti. Pogled na potrebne oslobađa nutrinu za prepoznavanje Božjih darova gdje god oni bili i ne boji se dobra kojeg čine drugi.