Mk 8, 34 — 9,

”Što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?” Malo tko u našemu svijetu vjeruje da ovo dvoje ide zajedno: steći svijet i nauditi sebi. Većina misli drukčije. Tko stekne svijet neće nauditi sebi. Naprotiv! Nauditi sebi može samo netko tko još ništa nije stekao. Sva trka potrošačkoga i kapitalističkoga svijeta to pokazuje. Tko stječe ima bolju zaštitu. Društvenu, zdravstvenu, političku. Što li sve mi ljudi ne činimo samo da steknemo što više? Grabežljivost i pohlepa su vidljiva obilježja zapadnoga društva. Što tom i takvom svijetu uopće mogu značiti ove Isusove riječi?

A da ipak pitamo drukčije? Kako čovjek može nauditi svojemu životu? Kako to čine ljudi s kojima živimo? Kako ljudi sami sebi ugroze život? Kako to rade nadasve sposobni, spretni i uspješni ljudi? Neki to, primjerice, rade trkom za posjedom i stvarima. Stvari im se prikazuju kao dokaz uspjeha, nagrada za rad, simbol prestiža u natjecanju s drugima. Rade bez prestanka, stječu sve više i više, ali svejedno neprestano imaju osjećaj da im još nije dovoljno. Dočim dosegnu jednu točku već im se proširio obzor na ono što još nemaju, a bezuvjetno moraju imati pa se trka nastavlja. U njihovoj blizini, međutim, žive ljudska bića koja trebaju njihovo vrijeme, pozornost, otvorenost, emocije, ali oni to ne stignu ni opaziti ni dati. Njihovo tijelo traži odmor, odmak, pozornost, ali oni ne stignu paziti još i na tijelo. Njihova duša vapi za mirom, prihvaćanjem, razumijevanjem i sigurnošću, ali oni su uvjereni da će to dobiti samo ako steknu što još nisu stekli. I tako se trka za stvarima nastavlja sve dok ih jednoga dana ne  iznenadi bolest, nesreća, gubitak i sva trka i sav imetak postanu bezvrijedni. Tada bi dali sve što su stekli za ono što su izgubili. Tada otkriju da su sve činili krivo. Kada bi im netko ponudio da vrate vrijeme unatrag, oni bi to objeručke prihvatili i bili bi spremni sve činiti drukčije.

Ima ljudi koji na koncu puta otkriju da je put bio kriv. Životno je umijeće, međutim, znati kako živjeti u vremenu kada živimo. Nitko nije dobio život na probu i nitko neće dobiti drugu priliku. Život nam je onakav kako ga sada živimo. A mi ga možemo živjeti na krvi način. I većina nas tako živi. Većina je svojim načinom života naudila samima sebi.

Steći sav svijet! Ovim kratkim i jednostavnim riječima Isus je ukazao na našu žudnju i trku za posjedom. On je to znao zato jer je poznavao naše srce. A naše je srce nezasitno. Ništa ga ne može ispuniti. Dočim se udaljimo od Boga ono ostane prazno i zapali se beskonačnom čežnjom. Više ga ništa ne može ispuniti. Praznina je tolika da mislimo kako je možemo ispuniti samo ako steknemo sav svijet. Svijet je prepun praznih srdaca koja, jer su se udaljila od Boga, ne nalaze mira dok ne steknu sav svijet. A čovjek ne može steći sav svijet a da ne naudi svome životu. Kako zaustaviti ovu pohlepu i trku?

Odricanjem. Povratkom Bogu. Obraćenjem. Otkrićem da je život već tu. Zaustavljanjem vrtloga. Krikom za izbavljenjem iz vira koji nas povlači sve dublje. Možda je post prvi važni korak. Stati i opaziti kako sam se našao u trci. Odreći se hrane i postati svjestan od čega uopće živim. Zabraniti sebi uspoređivanja i suparništva s drugima i otkriti dobra koja već imam. Osjetiti tjelesnu glad i kroz nju se susresti s pitanjem za čim stvarno gladujem. Dati vremena Božjoj riječi i dopustiti joj da mi pokaže zašto sam uopće dobio život.

Tko ne uspije zaustaviti pohlepu stjecanja neizostavno će jednom opaziti svoj život kao ruševinu i spoznati kako je sam sebi naudio. Tada će mu istinom zazvoniti Isusove riječi: ”Što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?”