Ivan Pešut – “Wanderlust” (Aquarius Records, 2023.)

Jezik glazbe najzarazniji je, vjerujem, od svih jezika kojima međusobno komuniciramo, pri čemu čak ne mislim da “tajna” leži u univerzalnosti nota, odnosno, u neposrednosti kojom glazba može prenijeti neki doživljaj, stanje ili osjećaj. Ne, njezina je “moć” prije svega – naravno, na krilima te univerzalnosti i neposrednosti – u lakoći kojom dopire do naših žudnji i očekivanja, potreba i traženja te dugoročno ostaje kao stalna prisutnost koja postaje i dekor i okrijepa, i nešto podsvjesno i potkožno. Glazba je, da, iznad svega komunikacija, ali i predivan ventil, “zvonka radost” kojom, bilo da glazbu samo slušamo ili je stvaramo, čeprkamo po brazdama same Čežnje.

Zato je glazbenički poziv jedan od najradosnijih, ali i najzahtjevnijih kad je u pitanju ono što obično nazivam(o) stvaralačkom odgovornošću. Poziv i zanat, oboje u neraskidivom zagrljaju, što će na vrlo lijep i nadasve plodonosan način posvjedočiti stvaralaštvo (i, dakle, zanat) riječkog glazbenika Ivana Pešuta. Multiinstrumentalista i producenta, “usput” i vlasnika diploma profesora informatike i njemačkog jezika, ali iznad svega gitarista koji je od svoje petnaeste godine prisutan na sceni što kao studijski i prateći glazbenik, što kao mentor, autor i izvođač koji duboko proživljava vlastite note i u njima nalazi jezik vlastite čežnje i komunikacije. Vlasnik čak nekoliko Porina, ovaj je neumorni i vrijedni glazbenik ovih dana ponovno nominiran u više kategorija za istu nagradu, čemu je “krivac” pred sam kraj prošle godine objavljen drugi mu samostalni studijski album “Wanderlust”.

Sa svojim sviračkim vještinama i entuzijazmom, Pešut je lako mogao biti izbirljiv po pitanju trase svoje karijere, do razine snobizma, ali popis glazbenika kojima je pomogao u kreaciji zvučne slike dug je gotovo koliko i prosječni mi tekst u ovoj rubrici. Svirajući, naime, s cijelim nizom imena kvalitetom i senzibilitetom u rasponu od Severine do Massima, od Marka Tolje do Mije Dimšić, ovaj je stalno zaposleni glazbenik svoj zanat brusio na kvantiteti koja mu je posta(ja)la jamac kvalitete, koju je pak posebno brižno njegovao u onoj niši u kojoj je nalazio dovoljno (ili bezgranično mnogo) prostora za taj svoj jezik, kao, primjerice, u sada već četiri godine starom projektu 9OF3, ostvarenom s kolegama po zanatu, zvanju i senzibilitetu, Brunom Kovačićem i Miroslavom Lešićem. Naravno, najpročišćeniji primjer Pešutova autorsko-izvođačkog nadahnuća bio je samostalni, jazzom prešaran album prvijenac, “Timeline” iz 2020., na kojem je i uz bogato društvo glazbenih prijatelja i kolega predstavio prije svega vlastiti, zaokružen potpis.

A sve ovo vrijeme ovaj je ne samo glazbenik, već i glazbeni entuzijast sastavljao mozaik od kojeg bi načinio novu autorsku zbirku. “Wanderlust” došao je tako kao plod predana rada, traženog nadahnuća i stvaralačkog strpljenja potrebnog da se na pravi način uokviri priča vrijedna pripovijedanja. A pripovijedati isključivo notama – da se vratim(o) na početak teksta – zahvalno je u svom dosegu, koliko i teško u oblikovanju tog univerzalnog, ali zato i lako bježećeg jezika. Kad pritom kao nit vodilju uzmete putovanje – kao pojam i kao osjećaj, dakle, u punini same riječi – zadatak se čini još težim i apstraktnijim. Srećom, u slučaju Pešutove “žudnje za lutanjem” prevagnula je zaigranost nad konceptualnošću. Radost stvaranja nad kalkulacijom oko ideje.

Putovanje na “Wanderlust” ono je izvan poimanja geografije i(li) kulture, prostora i(li) vremena. Putujemo žanrovima bez da ih nužno i detektiramo ili imenujemo. Putujemo raspoloženjima bez da im razaznajemo granice, i to usprkos okvirima koje pružaju trajanja skladbi. Putujemo, zapravo, kroz samu ideju, pa možda čak i kroz sam smisao glazbe, vođeni zanatski besprijekorno uštimanim talentom (ili talentom besprijekorno uštimanim zanatom, gotovo je pa svejedno), što nam omogućuje i kristalno čista produkcija koja instrumentima daje istovremeno mekoću i oštrinu, pridodaje im jednaku važnost usprkos primatu gitare, kao što su i žanrovi divno sljubljeni usprkos prevladavajućem jazzerskom ruhu.

Putujemo zatvorenih očiju; koristim to kao klišej, da, ali i sugerirajući upravo tu neopterećenost metrikom poglavlja “priče”. Od jazzom (pr)ozračenih “She Left the Room” i “Blue Eyes” do filmskih ljepota “L’abbracio” i “No Sleep for the Tired” glazba Ivana Pešuta njegov je slobodni pad, tok misli otrgnut od dohvata i logike riječi. Ni kad prepusti autorski “stolac” kolegama (Zvjezdan Ružić s “Just a Phone Call Away”, pokojni Jure May Stanić s “Maze”) ta se nit, taj tok ne prekida, pripovijedanje ne zastajkuje, ali boje se slažu jedna na drugu, baš kao na šarolikoj naslovnici albuma. A za to uistinu nisu potrebne riječi ni slike, tu se moć glazbe manifestira u najljepšem izdanju. A čini mi se da je baš to bio (jedini) cilj kojeg je Ivan Pešut imao u svom radnom notesu.

Šarolikost koja je u širini svoje lepeze zapravo monolitna, lakoća stvaranja koja proizlazi ne samo iz neopterećenosti formom, već i iz radosti proizašloj iz prigrljene kreativnosti, te inzistiranje na ljepoti bez da se robuje bilo kojem od njezinih stereotipa – sve to čini “Wanderlust” pravim malim remek-djelom. Malim jer ne ruši granice osim onih intimnih, autorovih, i jer ne “prijeti” mijenjanjem ičijih svjetova i obzora. Ali remek-djelom jer utjelovljuje čaroliju i moć glazbe, jer koristi njezin jezik ne kao manifestaciju nego komunikaciju bez da pritom i na trenutak (p)ostaje samoj sebi svrha.