U2 – “Songs of Surrender” (Island / Interscope, 2023.)

Vjerujem da ni najmanje im skloni kritičari ne mogu poreći da su U2 jedan od najvećih bendova proteklih pola stoljeća, ako već ne i cjelokupne povijesti popularne glazbe. Sama činjenica da u posve istoj četveročlanoj postavi ovaj irski rock-sastav djeluje već preko 45 godina govori mnogo, bilo da ih se uspoređuje s prosječnim trajanjem jedne klasične bendovske postave ili da naprosto sagledavamo njihov razvojni put od punkom i vjerom inspiriranih dablinskih adolescenata s pregrštom žara, volje i energije te obrnuto proporcionalnim umijećem sviranja bazičnih instrumenata do svjetskih megazvijezda s megalomanskim stadionskim turnejama i pozamašnim kuferom svevremenskih hitova. U2 kao prijateljska družba i kao nevjerojatna priča o talentu, kao radionica velikih pjesama i kao predugo prisutan utjecaj – iz kojega god kuta i kroz koju god prizmu sagledavali njihovu glazbu i sve što (ju) je prati(lo), u pitanju je veliki bend. No, što sama veličina zapravo znači?

S glazbom U2 družim se od vlastitih školskih dana, dakle, vrlo dugo, još tamo negdje od prelaska osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća, i nikada neću moći zaboraviti kako je na mene djelovao zvuk Edgeove gitare na ranim albumima poput “Boy” i “War”, ili pak trenutak kad sam prvi put čuo “Where the Streets Have No Name”, odnosno, onaj njezin nevjerojatni, štektavi uvod koji raznosi svu prašinu s imenovanih i bezimenih ulica, ili prva suočavanja s njihovim ranim koncertnim zapisima na kojima su svjedočili dotad gotovo neviđenu spregu žara i duha, htjenja i uvjerenja, ili pak šok kad sam prvi put čuo album “Achtung Baby”, koji je od hladnog čuda postao možda im i najkompletniji album. Bio je to bend koji ne samo da je nešto značio meni, nego je općenito – značio. A sve to kroz tu fascinantnu silinu – artikuliranu, kontroliranu, ali i neumoljivu – te iskrenost, koja ih je nakon briljantnog prvijenca “Boy” 1980. gotovo gurnula u prijevremenu mirovinu, budući da su dvojili mogu li nastaviti svirati rock i istodobno prakticirati vjeru (svi osim basista Adama Claytona bili su – na određen način i ostali – praktični vjernici, tada i članovi jedne molitvene skupine).

No, i njihov žar, stvaralački koliko i duhovni, imao je vijek trajanja. Sve skuplje i grandioznije turneje uzele su svoj danak razmjeran tome koliko su ih i izdigle do visova svjetske rock scene; spektakl je polagano nadvladavao sam sadržaj, a i svjedočenje vjere postajalo je sve umivenije i duhu vremena (svijeta) priklonjenije, što je po inerciji polučilo sve umornije pjesme i sve bljeđe albume. Već sam u mnogo prigoda pisao kako su nešto uistinu značajno U2 zadnji put snimili još sredinom devedesetih, dakle, prije sada već gotovo puna tri desetljeća! Ako vam i zvuči pomalo strogo, ja se, evo, ne mogu sjetiti niti jedne njihove pjesme nastale poslije “Stay (Faraway, So Close)” i pripadajućeg joj albuma “Zooropa” koja se može uopće mjeriti s njom, a pogotovo albuma koji bi se mogao mjeriti čak i s tom, već tada pomalo zamornom zbirkom koja je odražavala duh i ozračje tadašnjih pretenciozno koncipiranih skupih turneja. “Pop” iz 1997. bio je toliko opterećen produkcijom i zagušen formom nauštrb sadržaja da su i najbolje pjesme ostale na razini skice nečeg potencijalno snažnog, pa i prepoznatljivog; idući, “All That You Can’t Leave Behind”, kao povratak nekim početnim modelima i pristupima glazbi, više zbog te odluke nego zbog uistinu snažnog materijala, bio je ishitreno hvaljen, a meni osobno od prve čak dosadniji od preproduciranog prethodnika. I odatle nadalje sve se kotrljalo na tom istom pogonu održavanom starom slavom i ambicioznim turnejama, megalomanijom nauštrb nekadašnjeg istinskog žara, pozom umjesto uvjerljivog stava, sve do neuvjerljivih, sve rjeđih i sve naglašenije beznačajnih albuma, poput recentnog dvolista bar naslovima naslonjenog na glasovitu zbirku pjesama engleskog romantičara Williama Blakea “Songs of Innocence and of Experience”.

Najnoviji u tom nizu, naslovljen “Songs of Surrender”, kao da taj blejkovski dvolist želi nadopuniti i zaokružiti, no to je tek dojam po samom naslovu. Nastao u pandemijskom razdoblju obilježenom mjerama izolacije, glomazni četverosveščani projekt zapravo je tek zbirka prepjeva, odnosno, redefiniranja općih pjesama iz duge, bogate pjesmarice, te kao takav uistinu, kako naslov sugerira, svojevrstan čin predaje. Koji je mogao uroditi i bogatim, sočnim plodovima, da se razumijemo i da nitko ne misli da je bilo kakva presuda pala već na temelju same objave koncepta. Ali, U2, bend ipak preumoran – možda i od sebe samih – i na predubokim razinama istrošen, jednostavno nije u stanju ni smisleno, a kamoli strastveno, prozračiti vlastitu prošlost, a kamoli nam ponuditi nešto istinski novo i svježe. I to ćete čuti, osjetiti – i uz najbolju volju da čujete i osjetite više – na svakom koraku ove čak četrdeset pjesama duge kolekcije, u svakoj pjesmi, u svakom Bonovom pokušaju da zvuči… pa u skladu s tim svojim nadimkom, kao i u svakom od novih, uglavnom posve minimalističkih glazbenih rješenja.

Foto: U2

Ne, nije ovo nikakvo zgodno ni prigodno potvrđivanje nekih vlastitih ranijih zaključaka, još manje (pseudo)kritičarsko iživljavanje na lakoj meti; pristup kojeg su U2 primijenili na nova iščitavanja svojih najdražih pjesama jednostavno je lišen svega onoga što je ovaj bend imao i predstavljao u svojim početcima, a da bude i tragičnije, i svega onoga što je i dugo nakon tih početaka njihove pjesme pretvaralo u generacijske, pa čak i – usudim se reći – duhovne himne. Kao da su, ograničeni protupandemijskim mjerama i nemogućnošću održavanja bendovskog duha koncertnom i srodnim aktivnostima, naprosto odlučili odraditi to, usprkos svim, valjda marketinški logičnim najavama o “reimaginaciji” i o ciljanoj intimističnosti. Jer, ako “Songs of Surrender” išta autentično bilježi, onda je to – umor.

Kao i svojevrstan suputnik Bonovoj autobiografiji “Surrender: 40 Songs, One Story”, sastavljenoj od četrdeset poglavlja naslovljenih po pjesmama iz opusa benda, “Songs of Surrender” se prostire na četiri CD-a s po deset pjesama, od čega svaki CD predstavlja jednog člana benda. Zgodno i logično, ali u provedbi vjerojatno ne do kraja autentično jer su se izbori sasvim sigurno preklapali i na kraju rezultirali nekim dogovorenim, kompromisnim popisima, baš kao što su za sam zvuk i ozračje albuma daleko zaslužniji (i angažiraniji) Bono i The Edge nego Clayton i Larry Mullen. Kao klasična “best-of” kompilacija, sve skupa bi možda bilo i zanimljivo, pa i zabavno, osobito zato što se pjesme ne nižu kronološki, no ovako ukrštene starije i novije pjesme, ispremješane epizode iz raznih etapa karijere u, dakle, ogoljenijim prepjevima, umjesto svježe uniformiranosti i stilskog niveliranja cjelokupnog asortimana, nude nešto što zapravo zvuči – tužno je to reći – iscijeđeno, beživotno, sterilno i beznadežno dosadno.

I to je ono što im ne mogu oprostiti: i najbolje se pjesme ovdje doimaju kao da je iz njih isisan sav duh (primjerice, umrtvljena “Where the Streets Have No Name”, po najgorem scenariju neprepoznatljiva “Desire” i devastirana “Stay (Faraway, So Close)”, a da ne govorim o budnici “Sunday Bloody Sunday” koja je ovdje lišena svih svojih značenja, duhova i izvorne snage, toliko da i “pobjeda koju je još Isus odnio” zvuči poput manirističke fraze). Baš kao što je nekad beskompromisan kršćanski duh, koji im je prožimao ranu poetiku, negdje putem prema visinama popkulturnog neba otupio do razine relativističkog bljedila, tako i glazbeni minimalizam kojeg je U2 primijenio na reiščitavanje svoje glazbe zvuči poput jeftine CD-kompilacije za lounge barove: neuzbudljivo, neinventivno i isprazno. I nije u pitanju žalovanje za Edgeovim prepoznatljivim gitarskim rafalima i maštovitim pasažima ili za dubljim soundscapeom kakav je krasio najbolje im albume iz središnje faze, već naprosto izostanak bilo čega za što bi se novi ili stari slušatelj mogao uhvatiti i s punom koncentracijom preslušati ova gotovo tri sata, makar CD po CD. Ne, preslušavanje se brzo pretvori u samomrcvarenje (s ove i, bojim se, s one strane zvučnika), pa kraće verzije od 16 ili 20 pjesama uopće ne djeluju kao krnje ili manje poželjne. Sudjelovanje našeg Stjepana Hausera na tri pjesme (“Where the Streets Have No Name”, “Dirty Day” i “Vertigo”) bit će pritom, osobito za nas u Hrvatskoj, više zanimljiv kuriozitet nego bitniji doprinos…

I što onda, na koncu, znači veličina jednog benda? U2 će bez problema nastaviti puniti stadione, u to nema sumnje, pritom i zabaviti publiku koja će uvijek naći neke vlastite svevremenske favorite, ali četverac koji je pritom i izgarao u najdosljednijem i najautentičnijem autorsko-izvođačkom kontekstu više, na žalost, ne živi na istoj adresi. Čak i pjesma “40”, prerada Psalma 40 kojom tako efektno završava album “War” i koja zaključuje ovu kolekciju, umjesto trnaca koje obično odašilje u svim svojim koncertnim verzijama (osobito upečatljiva ona na ranom live-albumu “Under a Blood Red Sky”) ovdje zvuči neuvjerljivo, ne toliko zbog sebe same koliko zbog svega što joj je prethodilo. Baš to možda najzornije kazuje kako je veličina ovog benda ostala isključivo na svojim materijal(istič)nim razinama. Žar neospornog talenta koji je iznjedrio jedan od ne samo najvećih, već i najuzbudljivijih bendova zadnjih desetljeća, zgasnuo je zajedno s onim što su Bono i društvo u duhovnom smislu žrtvovali za veličinu koju mogu održavati i na auto-pilotu.