Lambchop – “The Bible” (City Slang / Merge, 2022)

Da mi je netko krajem devedesetih pretkazao da ću koje desetljeće kasnije u svom rodnom Šibeniku imati prilike uživo svjedočiti predivnoj glazbi nešvilskog alt-country benda Lambchop, vjerojatno bih, barem u sebi, toj istoj osobi prilijepio kakav epitet rezerviran za dežurne redikule. Otprilike tada, u vrijeme kad mi se studiranje primicalo kraju, a glazbeni ukus sve više naginjao najraznovrsnijim odvojcima americane, upoznao sam se, naime, s tim – da pokušam biti žanrovski precizniji – chamber-pop / alternative-country / soul / R’n’B / lounge (rock?) sastavom i tu novootkrivenu riznicu najfinijih naftalinskih (a neodoljivo suvremenih) nota odmah sam pohranio u svoju malu, privatnu draguljarnicu s ljubomorno čuvanim, tek rijetkima znanim primjercima. I kad je taj isti glazbeni dragulj u ljeto 2015. zaista osvanuo na predivnoj pozornici šibenske tvrđave sv. Mihovila, moje je iznenađenje i nevjericu vrlo brzo zamijenilo oduševljenje svojstvenije onom studentu koji je taman zaokružio svoj glazbeni ukus nego već pomalo rutinerskom piskaralu s petstotinjak recenzija u svom portfoliju. Jer, bila je to predstava nalik druženju u izvođačevu dnevnom boravku, prezentacija glazbe u njezinoj punoj ljepoti, transžanrovski fluid stvaralačko-izvođačke intimnosti i umjetničke univerzalnosti…

Kurt Wagner, osoba koja praktički samostalno stoji kao motor i mozak, srce i duša benda sa zametcima još u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, uistinu je jedinstven kreativni duh, u kojim god koordinatama pokušali sagledati njegov rad. Način na koji je prije sedam godina ovladao šibenskom pozornicom možda je – bar meni osobno – na najljepši, a svakako najkreativniji način opisao tog glazbenika rođenog u američkoj glazbenoj prijestolnici Nashvilleu. Naizgled posve prosječna, po mjerilima raznih špica i “influencerskih” kružoka čak neugledna figura, s neizostavnom šiltericom nadvijenom nad licem barbe iz susjedstva, Wagner već tridesetak godina istim, naoko nemarnim pristupom s(amo)uv(j)ereno brodi glazbenim parobrodom kroz rukavce i šipražja americane bez dužih sidrenja u definiranim lukama, a da pritom zapravo samo priča svoju malu priču. Bez koncepta sabirući i redefinirajući desetljeća američke glazbene baštine bez pogleda dalje od svoje živice. Baš zato što je sve to glazbeno blago, sva baština tolikih u kreativnost usmjerenih čežnji, naprosto i dio njega samog, tihani vrutci iskrenom kreativnom duhu dostupni samim porinućem u sebe…

I bez finih, raskošnih, ali nikad nametljivih orkestracija kakve su Lambchopovim albumima davali widescreen dimenziju i technicolor živopisnost, bend je na tvrđavi nad Krešimirovim gradom te već daleke večeri svoju stalno mutirajuću verziju americane, lakopotezno spajajući country s jazzom, soul s rockom, alternativno s milozvučnim u ono što su neki svojedobno prozvali pseudo-countryjem, malobrojnoj publici pružio i okrjepu i zabavu po mjeri prekaljenih, a i dalje dječački entuzijastičnih glazbenika. Bez ijednog glazbeno-scenskog dodatka, suvišnog začina, efekta ili pomodnih dosjetki, Kurt Wagner i probrano društvo u notama su ispripovijedali sve što su imali za prenijeti u datome trenutku, sabirući sve svoje utoke i ranije verzije u vrlo živi, stvaralački bogat present tense…

Što nas konačno dovodi i do povoda za ovaj tekst. Naime, bilo je to otprilike i vrijeme kad se i inače stalno mijenjajući, nikad do kraja ukalupljen Wagnerov notni rukopis počeo drastičnije odmicati od onog kolopleta žanrova i glazbenih idioma koje sam pokušao nešto ranije nabrojiti u smislenom redu (nadam se da se i pokušaj računa!). Glazba pod potpisom Lambchop uvijek je izmicala strožim definicijama, pa je čak zazirala i od unificirana ugođaja. Možda je najljepši primjer ovog potonjeg album “Nixon”, remek-djelo iz 2000., na kojem se predivne orkestracije što se provlače kroz pjesme epskih miomirisa a intimističnih sadržina, tople gitare i milozvučne metlice, Wagnerov vokal što se kroz nezgrapno grlo oglašava od mrmljanja do falseta te duh jedne mitske a trajno prisutne, vidljive Amerike gotovo naprasno rasplinjuju u glazbeno uznemirujućoj završnici albuma, prvo u “The Petrified Florist” koja polako prerasta u distorziranu suitu, a zatim u zaključnoj, gotovo kakofoničnoj obradi narodne “The Butcher Boy” (sličan učinak imao je i eponimni instrumental na ranijem albumu “Thriller”).

No, kad se Wagner, radeći izvan okvira benda na projektu HeCTA, počeo intenzivnije zanimati za elektroniku i manipulacije vokalom, dotad neposredno organska, topla glazba Lambchop dobila je posve novi smjerokaz i cijelu paletu novootkrivenih tekstura. Album “FLOTUS” iz 2016. reducirao je ono što je dotad djelovalo kao mini-orkestar na… pa, recimo, mini-bend koji će nam umjesto technicolora podastrijeti gotovo crno-bijelu sintetiku. A taj su novi zvuk, novi smjer u Wagnerovu razvijanju vlastite poetike, Lambchop nastavili preslojavati i na idućim albumima, “This (Is What I Wanted to Tell You)” i “Showtunes”, ali uvijek s novim rješenjima i rukavcima. Jer, Kurt Wagner nikada, ni kad drastično mijenja notno pismo, pa ni kad svoj prepoznatljivi bariton do neprepoznatljivosti provlači kroz vocoder, ne slijedi hirove niti eksperimentira u nedostatku pametnijega posla, već svoje stvaralačke nagone gura u smjerovima koji su istodobno i izazovni i podatni. Najnoviji album možda to i najzornije dokazuje.

Pomalo pretenciozno naslovljena “The Bible”, zbirka je to pjesama koje po tko zna koji put ukazuju na to da se ne treba nadati nekim novim “Nixonima” (da spomenemo još neke pretenciozne, odnosno, samo autoru objašnjive naslove) ili povratku onom pseudo-countryju kojim su nas Lambchop očarali i razmazili, ali i koja, tražeći pažljivija slušanja, pokazuje kako je taj isti bend i dalje tu, samo u novome ruhu, naučen na neke druge jezike koji mu pomažu prenijeti svoj duh dalje od dotad poznatih krajobraza.

Pandemijska izolacija imala je udjela u načinu na koji je album nastajao, da, ali to čak i nije bilo presudno; Wagner jest zamolio pijanista Andrewa Brodera da mu pomogne oko glazbene tapiserije za stihove koje je pisao tijekom njegovanja teško bolesnoga oca, ali rezultat je gotovo očekivani nastavak onoga što se odvijalo na albumima na potezu od “FLOTUS” naovamo. Pjesme građene na kosturu od klavira i za Wagnera tipičnih stihova što meandriraju od gotovo naturalistične običnosti do kriptičnosti u konačnici su dobile prilično eklektičnu glazbenu paletu, ali eklektičnost koja svoja ishodišta ima u svemu što je ovaj bend još davno p(r)okazao kao plan djelovanja.

Otvarajući album filmskim ugođajem, dojmljivom međuigrom klavira i gudača, zatim sve skupa podcrtavši jednako filmskim stihom “U sobi je toplije nego što bi trebalo biti“, Lambchop nas uvode u priču očito prožetu smrtnošću, protokom vremena i premetanjem svagdana u potrazi za onim bitnim što određuje život i njegov ritam. Wagner je uobičajeno razigran i u nizanju motiva (kadrova) i u poigravanju glazbenim recepturama. “Little Black Boxes” tako, da odmah spomenem najslabiju točku albuma, nakon funkom ozračena uvoda prerasta u nešto najbliže danceu što su Lambchop dosad došli (a iskreno se nadam da za bliže nisu ni sposobni), nad čim višeznačno vise stihovi poput “Ništa se nije promijenilo u mojim osjećajima prema tebi“. Singl “Police Dog Blues” pak u svojih šest minuta uspijeva ispremiješati i plesno i ambijentalno, artificijelno i organsko, bendovsku prošlost i sadašnjost, soul i funk, gospel i jazz, zapravo na malom prostoru sublimirajući krvnu sliku cijelog albuma. No, “The Bible” najfinije, najizravnije funkcionira kad se glazba sabere natrag u svoju klavirsku osnovu, kao u na blues naslonjenoj “Dylan at the Mousetrap”, u krhkoj “Daisy” ili u predivnoj, lambčopovskoj “So There”, koja se mogla naći i na bilo kojem od prethodnih, čak starijih albuma.

Wagner nije religiozna osoba i to se savršeno ocrtava u njegovim stihovima lišenim transcedentalnoga, ali nikad i posve zadovoljnim onim što je dohvatljivo. Zato će se gospelom pogonjenim ženskim vokalima ponavljajuća riječ “milost” u pjesmi “Whatever, Mortal” isticati na bogatoj glazbenoj podlozi kao istodobno slučajno ispaljen i ključan hitac čovjeka koji je i cinik i humanist, i pesimist i nepopravljivi romantik, ekscentrik na kočnici. Kad je prije četrnaest godina u jednom trenutku albuma “OH (Ohio)” opomenuo slušatelja da je to njegova pjesma (bila je to “National Talk Like a Pirate Day”) i da je ne pjevamo s njim, on je sažeo sav svoj pristup glazbi koju stvara – on samo treba mir, trenutak dug taman koliko treba, da i sam uistinu shvati kamo zaista ide i kako to želi izreći, jer ni sam nije siguran koliko daleko smije ili može ići. “The Bible” se čini kao da je sazdan od naplavine takvih trenutaka, takvih naoko škrtih gesti koje će svoga slušatelja nagraditi samo ako im se bespogovorno, šutke prepusti.

Bit ću posve iskren i, naglašujući da je svaka, pa i moja (ma i ponajviše moja) kritika i doživljavanje glazbe općenito vrlo subjektivna kategorija, reći kako mi nakon ovih nekoliko albuma ipak nedostaje onaj organskiji, topliji Lambchop. Ne mogu poreći da se teško probijam kroz ove razlomljene, naoko suprotstavljenim recepturama natopljene pjesme i kako mi to jednostavno nije – to, bar ne ono što je Lambchop kao potpis toliko dugo predstavljao. Ali, istovremeno, ne mogu ne pročitati ove Wagnerove nove jezike i novoosvojene glazbene idiome kao logičnu i nimalo forsiranu progresiju istog stvaralačkog duha. Duha koji je zavrijedio te dodatne napore i slušateljsko strpljenje potrebne da se u tu logiku i progresiju pronikne i prihvati je se kao najiskrenije sada glazbenika čije ste jučer tako lako voljeli toliko da ste sebično poželjeli zadržati kao vječno.

I kad vas glazba žanrovski nedokučivih Lambchop, kao usvojenom baštinom oblikovano zrcalo tog trajno nedokučivog koliko i manirama posve običnog, brižnog čovjeka Kurta Wagnera, kao što je slučaj s “The Bible”, ne zarobi na prvu, tražit će sve samo ne da je pokušate ukalupiti po svojim mjerama i očekivanjima. Jer, ovo je album apstraktan na površini, ali neodoljivo ranjiv i neposredan u svojoj nutrini; toliko se u glazbi Lambchop, ni od one šibenske večeri ni od ranije, zapravo ništa uistinu bitno nije promijenilo.