Sandra McCracken – “Carry Each Other” (Steadfast Music, 2022.); “Light in the Canyon” (Integrity Music, 2022.)

Za razliku od Anne Wilson, mlade američke kantautorice o čijem sam debitantskom albumu pisao prije petnaestak dana, njezina nešto starija kolegica po zanatu, ali i nadahnuću, Sandra McCracken već je duže vrijeme prisutna i poznata na američkoj glazbenoj sceni, pa i šire. Tijekom protekla dva desetljeća ova je kantautorica nanizala čak šesnaest albuma, i to ne računajući kraće zbirke i suradnje, a od 2017. redovna je kolumnistica na vjerskom portalu Christianity Today, gdje piše o temama vezanima za kreativnost i duhovnost. Da, ova četrdesetpetogodišnja glazbenica i spisateljica s nešvilskom adresom, a rodom iz St. Louisa, svoja kršćanska izvorišta i uvjerenja vrlo jasno iskazuje gotovo od prvih koraka u svijetu glazbe, natopivši svoju folkom, countryjem i gospelom, odnosno, americanom prošaranu pjesmaricu vjerskim temama i motivima.

Da ne posustaje ni dvadeset dvije godine nakon prvijenca “The Crucible”, Sandra vrlo jasno poručuje već samim time što je u tekućoj godini (koja je još daleko od kraja) objavila čak dva albuma, što je više nego dobar razlog da nakon osvrta na Annein album “My Jesus” ostanem u istim ili bliskim glazbenim vodama i rukopisima. Objema zbirkama ne samo svjedočeći svoja nadahnuća i duhovna nagnuća, već i brojnim obradama želeći istaknuti koliko kreativnost može biti snažna i povezujuća silnica, Sandra McCracken i samim sadržajem pokazuje koliko je njezin vlastiti stvaralački svijet vitalan, a talent ne samo kristalno jasan, već i na lijep, kreativan način srastao s glazbenom tradicijom koja ga je iznjedrila.

“Carry Each Other”, naslovljen po – pretpostavljam da će mnogi prepoznati – stihu iz glasovite pjesme “One” irske glazbene institucije U2, objavljen je u veljači ove godine kao zbirka obrada pomno biranih, mahom vrlo poznatih pjesama još poznatijih Sandrinih glazbenih kolega. “Svi smo mi bili nošeni nekim pjesmama kroz važne životne trenutke”, pojasnila je Sandra svoj odabir pjesama kojima je ovom prigodom dala svoj pečat i tumačenje: “Pored moje ljubavi prema pisanju pjesama i starim napjevima, jako sam uzbuđena što mogu podijeliti ovu zbirku pjesama nekih od suvremenih glazbenih istonozboraca koji su me nosili kroz neke od mojih vlastitih životnih razdoblja.” I da, upravo je to “istinozborstvo” riječ koja možda najdublje opisuje ono što iskreno i predano korišten talent može iznjedriti kao nadahnujući plod otvoren baštinjenju i implementaciji u neke nove istinozborske glasove, odnosno, talente. “Carry Each Other” već i s tim vrlo spretno odabranim naslovom koji savršeno opisuje ono što Sandra htjela naglasiti kao izvor i razlog same zbirke, predstavlja predivan primjer jednog takvog kreativnog zajedništva i međuovisnosti.

A koje su to pjesme i glazbenici nosili Sandru McCracken kroz njezin životni i stvaralački put? Već prvim pogledom na popis pjesama sve se čini tako logičnim da je bilo gotovo predvidljivo: od u naslovu citirane “One” s prijelomnog albuma U2 “Achtung Baby” preko američkih im suvremenika R.E.M. i njihove bezvremenske ljepotice “Everybody Hurts” do vremešnijih, a zapravo neizbježnih pjesmarica Leonarda Cohena i Boba Dylana, dobivamo koncizan presjek jednog istančanog glazbenog ukusa, ali prije svega putovanje jednom intimnom tradicijom čiju nit možete pratiti lakoćom kakvom potpisnica ispjevava sve te uglazbljene ispovijedi svojih “nositelja”. Nije pritom nimalo slučajno Bobu Dylanu pripalo počasno mjesto s čak dvije pjesme (od ukupno tek jedanaest) – “Most of the Time” s predivnog albuma “Oh Mercy” sa samog kraja osamdesetih i klasik “It Ain’t Me Baby”, kojem svojedobno nije odolio ni veliki Johnny Cash, a koji je označio razlaz najznačajnijeg američkog kantautora s onodobnim samodostatnim folk-kružocima, u nježnim Sandrinim izvedbama doimaju se iznova otkrivenima i zapravo stvorenima upravo za takva nova iščitavanja. Dylanov opus sam je po sebi tradicija za sebe, ali i primjer kako tradicija može (ili treba) biti pouzdano vrelo i pletivo za tkanje novih autorskih glasova. Sandra mudro nije birala “velike” pjesme, svojevrsne budnice poput “Blowin’ in the Wind”, “Like a Rolling Stone” ili “Every Grain of Sand”, već je kroz “manje” pjesme pokazala kako se, kad su tako snažni i rječiti opusi u pitanju, ljepota i istina probijaju kroz svaki, i najmanji kreativni iskorak.

Kao što sam već spomenuo, izvedba Sandre McCracken je nježna, okrenuta glazbenoj čistoći i ljepoti u esencijalnom smislu, bez, dakle, ikakvih diverzija prema bilo kakvim manirizmima ili naručenim redefiniranjima, što je i svojevrsna zamka. Jer, takva okupljanja – kakvo je ovo Sandre i njezinih biranih kolega i prijatelja u studiju – počesto znaju izroditi pravocrtnim, bilo kakvih uzbuđenja lišenim rezultatima. Tako ovdje, da, nedostaje onog izgaranja u Bonovu glasu dok pjeva originalnu “One”, ali izostao je i najmanji pokušaj imitacije, nudeći nam izvedbu prožetu zahvalnošću što pjesma takve snage uopće postoji. Nedostaje i one bremenite himničnosti koju posjeduje izvorna Cohenova izvedba njegove “Anthem”, ali besmrtni stih “Sve ima neku pukotinu, tako da svjetlost može ući” i ovdje izlazi iz čežnjom punih usta. “You Can Never Hold Back Spring”, predivna minijatura Toma Waitsa u njegovu najnježnijem izdanju, i ovdje je jednako divna, bez njegova hrapava glasa čak sugestivnija, ako ne već onako neodoljivo krhka. Obrada “Only Love Can Break Your Heart” Neila Younga možda pak nije toliko inventivna kao verzija indie-pop sastava Saint Etienne s početka devedesetih, ali, slijedeći izvorni folk-rock recept Sandra McCracken je jednostavno podcrtala zimzelenost same pjesme. A u donekle neočekivanim zahvatima u pjesmarice The Killers (predivno prepjevana “Heart of a Girl”) i Crowded House (sjajna, kao lijepo vrijeme lagana “Weather with You”) Sandrina zbirka dobiva svojevrsne vrhunce, pokazujući koliko je zapravo bogato vrelo koje nam ostavlja popularna kultura. Kao i da je već bazična, iskrena zahvalnost na “nošenju jedni drugih” dovoljna da se izbjegnu zamke spomenute na početku pasusa.

Album “Light in the Canyon” izašao je pak u lipnju, dakle, tek četiri mjeseca nakon prethodnika. Snimljen uživo u ekumenskom centru Laity Lodge u južnom Teksasu, album sadrži nove verzije nekih Sandrinih starijih i neke nove vjerske pjesme u ključu stiha iz “I Will Sing” – “Pjevat ću o Gospodinovoj golemoj ljubavi zauvijek“. Ustrajući na organskijem, američkoj glazbenoj tradiciji otvorenijem zvuku koji je krasio i njezine prethodne albume, izdižući ih iz sivila konfekcijskog pop-rocka karakterističnog za kršćansku glazbenu scenu, Sandra McCracken je ovom prigodom naglasak suptilno premjestila na jazz recepture, što je pjesmama dalo novu dubinu.

Otvarajući zbirku s novom verzijom svoje “Send Out Your Light” s albuma “Psalms” iz 2015., a zapravo prepjevom 43. psalma, Sandra nastavlja jasno ukazivati da ne samo što vrlo dobro poznaje Sveto pismo, već i da upravo tu ne prestaje tražiti i vidjeti nepresušno vrelo za vlastiti pjesnički i glazbeni jezik. Zato gustoća biblijskih motiva, kao, primjerice, u “We Will Feast in the House of Zion”, nije puko prodavanje znanja već u Riječi jasno utemeljena poetika umjetnice koja “pjeva obnovljenim srcem”. Sve pjesme na albumu zapravo zvuče poput alternativne pjesmarice za bogoslužje i nije ih uopće teško zamisliti na repertoaru neke od američkih kršćanskih zajednica. S takvim kompilacijskim potencijalom, “Light in the Canyon” doima se uistinu poput drugog dijela ovogodišnjeg albumskog diptiha kojim je Sandra McCracken na određen način zaokružila ili radno definirala svoje glazbeničko poslanje.

Ne čudi stoga što album dolazi i kao suputnik njezinoj knjizi “Send Out Your Light: The Illuminating Power of Scripture and Song”, sa zajedničkom temom odaziva na Božje darove. “Tvoja milost, Bože moj, tema je moje pjesme”, pjeva Sandra u “Thy Mercy, My God” i ona uistinu provlači tu nit i kao čin zahvalnosti i kao preuzimanje vlastite “male” odgovornosti u cijeloj svojoj kajdanci. Koristeći se pritom cijelom paletom boja iz američke glazbene tradicije, kao, primjerice, staroškolskim countryjem u “Hold to God’s Unchanging Hand” ili križajući gospel i jazz u uvodnoj “Send Out Your Light”, ona kao da čin zahvalnosti širi i na zajednicu iz čije joj je baštine glas i izniknuo hraneći se od dječjih dana u crkvenom zboru tonalitetima i duhom glazbe koja definira jedno koliko i spaja tolika podneblja.