Bruce Springsteen – “Only the Strong Survive” (Columbia Records / Menart, 2022)

Da i najveći autori u domeni popularne glazbe, dakle, i oni koji su od samih početaka pažljivo gradili i nijansirali vlastitu poetiku i stvaralački glas, imaju makar s vremena na vrijeme potrebu posegnuti i za tuđim pjesmaricama, odavno – zapravo od samih početaka onoga što nazivamo suvremenom glazbom – ne bi trebalo nikoga čuditi niti iznenađivati. Pa ni mamiti prebrze zaključke o autorskom zamoru ili komercijalnoj računici, kako to počesto djeluje na prvu vijest ili slušanje. Obrade tuđih pjesama znaju, uostalom, polučiti uistinu impresivne reinvencije, poput, primjerice, svevremenske “Hallelujah” Leonarda Cohena u verziji Jeffa Buckleyja ili “Hurt” benda Nine Inch Nails, koju je Johnny Cash na samom zalazu svoga ovosvjetskog života prenio u duhovnu dimenziju koje ni sam autor nije bio svjestan…

Obrađivali su, dakle, još od najranijih dana i Bob Dylan i The Beatles, i Led Zeppelin i The Doors, i David Bowie i Nick Cave te toliki drugi, svjedočeći tako svoja izvorišta i zahvalnosti, kao i premreženost koja omogućuje trajnu (samo)regenerirajuću snagu glazbene baštine. I dok već pojedinačne pozajmice iz biranih škrabica znaju govoriti podosta i o pozajmitelju i o pozajmljivaču, kao i o širem kontekstu samog pozajmljivanja, posebno rječita i topla znaju biti sabiranja takvih pozajmica u zbirke, odnosno, albume. Tako u toj “branši” imamo već dojmljivu nisku vrlo uspjelih albuma sastavljenih u cijelosti od obrada, od Bowiejeva “Pin Ups” preko “Rock and Roll” Johna Lennona i “Kicking Against the Pricks” Nicka Cavea, pa do nedavnog trolista Dylanovih albuma s obradama poluzaboravljenih dragulja američke pjesmarice – sve redom albume koji su i svojim potpisnicima i, vjerujem, slušateljima značili mnogo više od autorskog predaha. Govorili su zapravo dvosmjerno i višeslojno, baš kao što je prije petnaestak godina to zvonko pričao sjajan album “We Shall Overcome: The Seeger Sessions”, na kojem je Bruce Springsteen uz iznimno raspoloženo i nadahnuto društvo pratećih glazbenika reinterpretirao folk pjesme koje je svojedobno popularizirao čuveni američki folk pjevač i aktivist Pete Seeger.

A spominjem to, naravno, zato što se već odavno legendarni The Boss, nakon albuma “Western Stars”, na kojem je zvučnu sliku obogatio orkestracijama i milozvučnošću pozajmljenom sa sunčane strane šezdesetih godina i spektorovskih receptura za visokokalorične pop pjesme, i “Letter to You”, snimljenog uživo u studiju s nikad angažiranijim E Street Bandom, te nakon svojevrsnih inventura dosadašnjeg životnog puta, koje uključuju nastupe na Broadwayu i autobiografiju s pratećom kompilacijom biranih pjesama, odlučio snimiti novi album sastavljen isključivo od – obrada. Što nimalo ne čudi, ne samo zbog navedenog, već “odrađenog” albuma obrada, već i zbog toga što je Springsteen jedan od najkonzistentnijih i najautentičnijih tradicionalista u ponekad i samogutajućoj mašineriji rock-glazbe. Može on, da, zagovarati i najprogresivnije ideje (i one pod navodnim znakovima i one koje bi se uistinu mogle tako zvati), zazivati riječima sve klišeje rock ‘n’ roll permisiviz(a)ma i biti ciničan prema svom katoličkom odgoju, ali svojom, usudim se reći, konzervativnom radnom etikom, gotovo opsesivnom ljubavlju prema glazbenoj tradiciji, inzistiranjem na korijenski hranjenoj poetici duhovnim automatizmima prošaranoj upravo katoličkim imaginarijem, ali i dugim nizom životnih i profesionalnih odluka kojima je jasno iskazivao trajnu povezanost sa svojom osobnom i širom, nacionalnom i umjetničkom baštinom, ovaj je vječni radnik, koji i u poznim godinama odrađuje najmanje trosatne koncerte, istovremene spektakle i fešte, pokazao kako niti zaboravlja sve što ga je oblikovalo i othranilo niti propušta stalno grabiti iz tog bogatog, neiscrpnog vrela.

“Only the Strong Survive” tako sakuplja – što opet nije nikakvo iznenađenje, bar ne za one koji imalo poznaju Bossov opus – soul i R’n’B klasike nastale mahom tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno, glazbu koja je itekako obilježila Springsteenovu pjesmaricu, još od prvih dana, a osobito otkako se s albumom “Born to Run” uspio otresti nepravedno mu prikrpane etikete “novoga Dylana”. Nikoga ne bi trebala iznenaditi ni njegova nedavna izjava kako, što se samog pjevanja tiče, nema veće, ljepše glazbe od gospela i soula, potkrjepljujući tu tvrdnju činjenicom da su praktički svi veliki vokali R’n’B-ja i soula došli iz crkvenih zborova. I kad se nedavno odlučio snimiti album s okosnicom i naglaskom baš na samom pjevanju, na vokalu, činilo se savršeno logičnim da izvor napajanja bude taj specifični idiom i vrijeme, a da su ti okviri opet prije svega duhovni. Tako da naravno da odabir samih pjesama nije nikakva retrospektiva, nikakav službeni best-of, set-lista svačijih, dakle, očekivanih miljenica, niti su šezdesete fiksirane kao kalendarski pojam; “Only the Strong Survive” zbirka je sastavljena po osobnom ključu, oblikovana toplinom srca koje kuca uz tu i takvu glazbu, skockana po diktatima duha koji ne propušta kroz svoju (re)interpretaciju izraziti i radost i zahvalnost na tim notama.

Album je nastajao u gotovo pa intimnoj atmosferi, bez E Street Banda, tek uz svesrdnu pomoć producenta i instrumentalista, već dugo Springsteenova ključnog suradnika Rona Aniella (koji je i odsvirao glavninu instrumenata) i inženjera Roba Lebreta, što nikako ne znači da se ekipa nije potrudila oživjeti izvorni zvuk odabranih pjesama. Jer, po potrebi su angažirani i puhači iz E Street Banda (tzv. E Street Horns) te gudači – sve, dakle, potrebno da bi pjesme prodisale onako kako to zavrjeđuju i trebaju. A pristup voljenom “gradivu” u samom je začetku isključio bilo kakve nadogradnje i nove pečate: Springsteen nije htio dirati u izvorno tkivo ovih pjesama, nije htio pridodavati svoj potpis niti graditi bilo kakve ambicije koje bi nadilazile njemu očito drage originale. Da, to može zazvučati kao vrlo dosadan koncept, čak i kao manjak istinskog  nadahnuća i ideje, ali upravo tu se pokazuje kako nije bitno samo kako se neka glazba oblikuje i interpretira, već je u najmanju ruku jednako bitno tko to čini. A The Boss nije bez razloga zadobio taj nadimak…

Birajući sa šarene palete, od davnih soul dragulja, poput naslovne pjesme i “Hey, Western Union Man” iz radionice Jerryja Butlera, Kennyja Gamblea i Leona Huffa (prvu je, između ostalih, svojedobno snimio i Elvis Presley, a drugu Diana Ross i The Supremes) ili pak svojevrsnih rariteta kakav je “Do I Love You (Indeed I Do)”, jedini singl Motownovog glasovitog producenta Franka Wilsona, preko klasika “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, kojeg su na svoj maestralan način 1966. otpjevali i proslavili The Walker Brothers, do nešto novijih “Nightshift” funk/soul sastava iz osamdesetih, Commodoresa, ili “Soul Days” iz pozne faze stvaralaštva Dobieja Graya, Bruce Springsteen nam je ponudio diskretnu, nenametljivu glazbenu lekciju. Vokalno posve podređen izvornim materijalima, a istodobno zadržavajući svoje prepoznatljive manire, on se po tko zna koji put dokazao kao sjajan rock pjevač, baš u onom nužnom suživotu takvog poziva s gospelom, soulom i R’n’B-jem, te je po tome ovaj album uistinu fešta samog pjevanja. Pritom ovdje nijednom notom, nijednim usklikom – a zato spomenuh nenametljivost – ne dobivamo samopromotivne traktate ili samodopadne manirizme. U Springsteenovoj vjernosti izvornim snimkama i sentimentima postoji samo iskrena radost pjevanja i muziciranja proizašla pak ne samo iz sjajnog poznavanja glazbene baštine, već i iz intuitivnog nalaženja osobnih poveznica s njom.

Baš zato ovih petnaest pjesama, čak i u tim svojim, uvjetno rečeno, neinventivnim reinterpretacijama, zvuče kao da su proizašle iz Springsteenove kajdanke. I ugođajno i tematski, duhom i svojim glazbenim skeletom, one uistinu s lakoćom korespondiraju s Bossovim glazbenim svijetom, što album čini ne samo kompaktnim, već i na najljepši mogući način samoobjašnjivim. “Only the Strong Survive” zasigurno neće biti upamćen kao posebno važan zgoditak unutar ionako (pre)bogate Springsteenove diskografije, ali njemu takva titula ni u ičijoj primisli nije ni bila namijenjena. Ovo je jedna od onih zbirki koje su prije svega dar – potpisnika svojim uzorima i nadahnućima, zatim i samome sebi, pa i onima koji će jednom baštiniti i njegov opus, te dar sam po sebi, neodređeno adresiran, stvoren da jednostavno slavi glazbu i njezin neugasivi duh.

Podnaslov “Covers Vol. 1” utisnut i na samu naslovnicu sugerira da nam je Bruce Springsteen pripremio ili priprema još ovakvih izleta u birane škrinje glazbene povijesti, možda slijedeći i relativno nedavni primjer svog slavnog uzora Boba Dylana; koliko god uvijek s posebnim žarom iščekujući njegove nove autorske pjesme i albume, nastavak ovakvog zahvalničko-slavljeničkog koncepta obradovat će me, usudim se reći, s jednakim intenzitetom. A to mogu postići samo veliki – oni veliki koji su dovoljno mali da se pred onim što baštine odnose s ovako iskrenom radošću, zahvalnošću i njima hranjenom stvaralačko-izvođačkom poniznošću.