2Cellos – “Dedicated (Extended Edition)” (Sony Masterworks / Menart, 2022.)

Kao što neće priznavati žanrovske granice i ladice, istinski nadaren glazbenik uvijek će (moći) znati spojiti naizgled nespojivo, odnosno, notama graditi mostove između svjetova odijeljenih prije svega formama, ali i sadržajem. Kad govorim(o) o takvim mostovima, u vidu treba imati, naravno, one kreativne silnice koje proizlaze iz radošću, predanim radom i iskrenim odazivom krojena talenta, što je pak nužno cjepivo protiv nadmenih, samoljubivih i manirističkih receptura kakvih, usudim se reći, nimalo ne manjka u suvremenoj glazbenoj produkciji. Eklektičnost je, na žalost, odavno postala češće puka forma i poza nego sadržajem i smislom bogat koncept; zato su oni iskreni, radosni i marljivi glazbeni talenti koji se takvim svojim radom usude spajati razne i različite rukavce goleme glazbene baštine posebno vrijedni i uvijek zanimljivi kreativni glasovi.

E sad, na koji se točno način u ovu priču uklapaju 2Cellos, vjerujem, naš svima poznat duo violončelista, kojeg čine Stjepan Hauser i Luka Šulić, sa svojim maštovitim preradama poznatih (i nekih manje poznatih) hitova iz suvremene pop i rock pjesmarice? Obojica s klasičnim glazbenim obrazovanjem, ali zaljubljeni i u suvremenije, “lakše” note, Stjepan i Luka su svijet sa svojim nadahnućem i umijećem notne mostogradnje upoznali 2011. furioznom instrumentalnom izvedbom pjesme “Smooth Criminal” Michaela Jacksona. Njihov je video putem YouTubea samo u prva dva tjedna pogledalo (i, naravno, poslušalo) preko tri milijuna ljudi privučenih maštovitom i energičnom svirkom na vilončelima, na trenutke nalik dvoboju dvojice protagonista. Način na koji su uspjeli spojiti sintetični, hiperkomercijalni pop i klasična gudačka glazbala, bez posebnih produkcijskih zahvata i ušminkavanja, u punom naletu kreativne snage i mašte, djelovao je osvježavajuće, pa na svoj način i edukativno, u tek nekoliko minuta pokazavši da glazba uistinu ne poznaje granice.

Daljnju priču znamo još bolje… 2Cellos postali su globalno poznati (zbog čega su prije osam godina odlikovani Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos u kulturi i promicanju Hrvatske u svijetu), potpisavši za uglednu diskografsku kuću Sony Masterworks, te objavivši niz od pet zapaženih i rado slušanih albuma, sve, naravno, popraćeno rasprodanim nastupima diljem svijeta. Kako to obično biva, kako je uspjeh rastao, za njih su se lijepila i bučnija imena, poput Eltona Johna i Zucchera, a početni žar postupno se pretočio u rutinu, koja, doduše, nije klizila ispod zadanog prosjeka, ali nije više davala osjetnije dodane vrijednosti. Nedavna je stanka zato bila dobrodošla ne samo kao odmor od koncepta dua, već i kao prigoda za osobnije, samostalne projekte (Luka se primio izvedbe Vivaldijeva “Četiri godišnja doba”, a o Stjepanovoj posveti glazbi nedavno preminulog glasovitog filmskog skladatelja Ennija Morriconea već sam pisao na ovom portalu).

A to je trebala biti i fina, plodonosna podloga za ponovno ujedinjenje snaga (čitaj: violončela) kojim bi proslavili deset godina zajedničkog rada. Tako je lani na samom izdisaju ljeta izašao album “Dedicated”, šesti u uspješnom nizu, koji je ovih dana doživio i svoje prošireno izdanje, što je i više nego dobar povod da se konačno i osvrnem(o) na nove glazbene avanture ovih naših globalno slušanih i cijenjenih glazbenika.

“Dedicated” je u izvornom lanjskom izdanju donio deset novih prerada novijih i starijih naslova iz američke i britanske popularnoglazbene riznice, bez posebnog, jasnog koncepta ili niti vodilje osim čiste želje za nastavkom kreativnog poigravanja formama. Tako smo u istom malom paketu dobili nekoć planetarno popularne (hard)rokere Guns ‘n’ Roses (njihova svevremenska powerpop-[polu]balada “Sweet Child o’ Mine”) i razvikanu pop-zvijezdu Eda Sheerana (sladunjavi duet s Justinom Bieberom “I Don’t Care”), R’n’B divu Beyoncé (pop-hit “Halo”) i slatkasti hard-rock Bon Jovija (njihova čuvena “Livin’ on a Prayer”), davne hitmejkere Simon & Garfunkel s njihovom neiscrpnom ljepoticom “Sound of Silence” i nedavni filmsko-glazbeni hit “Shallow” sadržaja lišenog pop-proizvoda Lady Gage i glumca Bradleyja Coopera… Sve skupa, dakle, poput koktela neobvezne recepture, bar na prvi pogled i slušanje. Na žalost i na drugi, treći i svaki idući…

Jer, preslušavajući nove, tehnički neosporno maestralne izvedbe Luke Šulića i Stjepana Hausera, teško mi se bilo oteti dojmu kako je njihovo drsko koliko i poštovanjem natopljeno nepriznavanje glazbenih granica i ladica potpomognuto iznimnim talentom sviranja violončela jednostavno došlo do svojevrsne slijepe ulice. Ne, njihov pristup i nastup nisu ni nadmeni ni samoljubivi, možda tek donekle maniristični, ali ne i sami sebi svrha, no kao slušatelj spreman višestruko proći kroz ponuđeni repertoar, ne mogu ne primijetiti da je cijeloj priči ponestalo svježine ili bar dobrodošle, one nepretenciozne inačice konceptualnosti. I dalje je, da, simpatično čuti kako jedni Aerosmith mogu zazvučati u gudačkoj verziji (koliko god ovaj bend već desetljećima bio apsolutno nebitan i bespotreban), kao i kako najbezličniji pop može kriti sjajnu podlogu za klasičnu glazbenu izvedbu (već spomenuti Ed Sheeran, osobito u na reizdanju dodanoj “Castle on the Hill”), ali ta simpatičnost jednostavno sama nije dovoljna da u glazbi 2Cellos nalazimo istinski dobru, lijepu, plodovima bogatu glazbu. Oni sami od sebe mogu i(li) moraju tražiti više.

Svježe prošireno izdanje albuma koje donosi još tri pjesme, među kojima i jednu od najljepših minijatura popularne glazbe, minimalistički klasik Beatlesa (zapravo, Paula McCartneyja) “Yesterday”, bitnije ne mijenja taj dojam. Osim što upravo s McCartneyjevom ljepoticom potvrđuje da 2Cellos trenutno mnogo zanimljivije i smislenije zvuče u tišim, klasici bližim vodama poput “Sound of Silence”, “Halo” i “Shallow”, pojačano izdanje samo cementira taj dojam o pomanjkanju svježeg žara i snažnije ideje. Bahovski uvod u “Sweet Child o’ Mine”, primjerice, gotovo je posve poništen dodatkom bubnjeva u nastavku izvedbe, dok Aerosmithova “Cryin'” (ponovno uz obilatu pomoć bubnjeva) zvuči više kao preslik originala nego kao inventivna prerada, što sve skupa najizravnije sugerira zamor u samom pristupu glazbi koji je na već gotovo pa davnom početku ove predivne glazbene priče bio najveća odlika Lukina i Stjepanova zajedničkog talenta.

Svjestan da možda jesam i malčice preoštar u takvom dojmu, ne mogu previdjeti prijetnju upravo onog što remeti i umrtvljuje glazbenu mostogradnju s kakvom sam namjerno započeo ovaj osvrt: podvučemo li crtu ispod svega što su 2Cellos naslagali na svojoj slavljeničkoj zbirci, ostaje nam, da se hladno izrazim, komercijalno povoljna, ali sadržajem oskudna bilanca, baš kao da je ponestalo ili radosti muziciranja (što ipak mislim da – bar ne u većoj mjeri – nije slučaj), ili predanijeg rada na samom razvoju koncepta albuma ili pak iskrenog žara. Jer, teško je drugačije objasniti da cijelu priču “vadi” više besmrtnost samih predložaka (zbog čega i zvuče najzanimljivije upravo prerade Beatlesa i Simon & Garfunkel) nego maštovitost novog iščitavanja (ipak primjenjivog na, primjerice, “Halo” ili “Castle of Glass”). Dar kojeg su Luka Šulić i Stjepan Hauser prvi put podijelili s nama prije desetak godina i kojeg su u punoj raskoši pokaz(iv)ali kroz izvedbe i albume u godinama koje su uslijedile zavrjeđuje biti ne samo vrednovan od strane publike, već i njegovan i stalno hranjen i bogaćen od strane samog dvojca čijoj se glazbi i dalje trebamo diviti. Neovisno od toga je li ovo možda njihov završni album, hoće li nastaviti samostalnim putovima ili će i dalje sjedati jedan nasuprot drugome u novim zajedničkim čitanjima suvremene glazbe, talenti su ovo itekako vrijedni slušanja i spominjanja, (re)evaluacije i ponosa, ali i kritike.