Spiritualized – “Everything Was Beautiful” (Fast Possum, 2022.)

“Sve što trebam u životu malo je ljubavi da otjera bol”, pjevao je još devedesetih godina prošloga stoljeća Jason Pierce, odnosno, u najčešćoj verziji potpisa, J. Spaceman, tada konkretno pogođen raskidom veze s kolegicom iz benda, ali, evo, preko dva desetljeća i šest albuma kasnije, čini se kako iza nota i stihova ovog iznimno zanimljivog engleskog glazbenika titraju iste – glazbene i duhovne – vibracije. Svi oni koji su upoznati s pjesmaricom Spiritualized (a o prethodnom albumu “And Nothing Hurt” svojedobno sam pisao na ovom istom mjestu) mogu imati jasnu predodžbu o čemu je tu točno riječ: kovitlac rocka, bluesa, gospela, (free)jazza, ali i countryja, soula i psihodeličnog popa, propušten sloj po sloj u začudne, kozmički intonirane, nerijetko repetitivne rock-simfonije, ponovno stoji u funkciji podcrtavanja bazičnih ljudskih emocija, naizgled prizemnih, ali zapravo prožetih elementarnom čežnjom, na dojmljiv način izraženom upravo u ov(akv)im glazbenim koordinatama.

“Everything Was Beautiful”, deveti album s potpisom Spiritualized kao benda, a zapravo kreativnog vozila samog Piercea kao jedinog stalnog i nezamjenjivog člana posade, ne samo da, dakle, nastavlja ondje gdje mu je potpisnik prije nepune četiri godine stao, već predstavlja i drugi dio svojevrsnog diptiha kojeg upotpunjuje sa spomenutim albumom “And Nothing Hurt”. Naime, i sami naslovi albuma zajedno tvore citat iz glasovitog antiratnog romana Kurta Vonneguta “Klaonica pet” – Everything was beautiful and nothing hurt – što i ne čudi s obzirom da su pjesme za obje zbirke nastajale u isto vrijeme. Pa ipak, dok je “And Nothing Hurt” boli – životne, ljubavne, duhovne, egzistencijalne – tretirao umivenim, nikad blažim zvučnim kolažem, album kojeg nam Svemirac J nudi sada obasipa nas prepoznatljivom lavom kroz koju ključaju buka i melodija u istoj misiji, konstrukcija i dekonstrukcija pjesme na razdaljini koja se broji u sekundama, te iznad svega ta repetitivna, gotovo molitvena poetika istodobno adolescentski prizemna i ekstatično prosuta svemirskim, vakuumom ispunjenim prostorom sanjane umjetničke slobode.

Pierce je prije nekoliko godina imao namjeru snimiti dvostruki album, s dovoljno pjesama u razradi i dovoljno kreativnog elana i nadahnuća da to na uistinu kvalitetan način postigne, a po uzoru na svoje formatom srodne favorite poput “Exile on Main Street” Rolling Stonesa ili “bijelog albuma” The Beatles. No, diskograf se s tako ambicioznom idejom nije složio, čime je možda bendu učinio i uslugu: ono što je svakako moglo postati grandiozno, ali vjerojatno i iscrpljujuće stvaralačko iskustvo, glazbena fešta široka, ali i bespoštedna zamaha, ovako je, razvučena na dva godinama, a i zvučno udaljena albuma postalo glazbeno-lirski diptih u kojem obje sastavnice zavrjeđuju posebnu pozornost i opetovane povratke, što je prema ovim pjesmama i najpošteniji, jedini pravi pristup.

Danas pedesetšestogodišnjak, Jason Pierce, nakon gotovo smrtonosne infekcije pluća od prije desetak godina čak još strastveniji u pristupu glazbi koju je oduvijek gledao i osjećao u terapeutskom ključu, na svom devetom albumu sa Spiritualized (prethodno je – osamdesetih – poetiku brusio s naknadno sve cjenjenijim bendom Spacemen 3) kao da je odvrnuo neke ventile koje je proteklih godina držao gotovo pa zatvorenima. Baš kao da je ona bol koja ga je tjerala na brutalne koliko i predivne, invazivne koliko i umilne sonične slapove na nenadmašnom albumu “Ladies and Gentlemen We are Floating in Space” ponovno pronašla prostor za razgradnju i vidanje, “Everything Was Beautiful” i započinje na praktički isti način, s ženskim glasom koji kao da s kakve orbitalne postaje izgovara naslov albuma (u slučaju “Ladies and Gentlemen…” tadašnji izvor bola, do tada zaručnica Kate Radley, a na novom albumu – rekao bih i naravno – kći Poppy), da bi vrlo brzo prerastao u reinvenciju ne samo zvuka i ozračja tog najposebnijeg albuma Spiritualized, već i cjelokupne poetike benda.

Repetitivnost, dakle: ono što je cijelo vrijeme krasilo pjesmaricu koju je Pierce razvijao pod imenom Spiritualized, ta vrtložna struktura tolikih sjajnih, u svemir vapijućih pjesama (o Nebu se Pierce usudi govoriti tek u ključu gospela kao forme i samonametnutog glazbenog jezika, ali i to je dostatno za otvoren put, dodao bih), kao da se prenijela i na sam kreativni proces, čime smo s “Everything Was Beautiful” dobili svojevrsnu definiciju Spiritualized kao benda, odnosno, prije svega glazbenog jezika (jer u ovom slučaju bend zapravo znači – Jason Pierce). Uvodna, predivno aranžirana ljubavna nazovimo-to-balada “Always Together with You” čini se tako poput sporog uzlijetanja koje nas u raskošno orkestriranom drugom dijelu dovodi iznad oblaka, tamo gdje je zrak već posve rijedak i gdje Pierceova preslagivanja višeglasja i bogatog instrumentarija mogu funkcionirati u punoj slobodi rekonstrukcije pjesme. Što nas odmah potom odvodi u svim smjerovima, ondje gdje smjer ionako u pravom smislu više i ne postoji: dolazimo tako i do countryja u začudnoj “Crazy” (nastavlja se možda i nenamjerno pozajmljivanje naslova iz bogate riznice popularne glazbe, ovaj put klasika Willieja Nelsona, dok su na prethodnom albumu to bili Leonard Cohen, David Bowie i Primal Scream), ali i do troetapne druge polovice albuma, u kojoj sve pršti od kontrolirane buke i uz nju prianjajuće razuzdane pirsovske melodioznosti.

Orkestrirane ljepote albuma “Let It Come Down” nalaze svoju jeku duž cijelog albuma, dok naglašenije na rock naslonjen “Amazing Grace” ima predivan odraz u like-a-rolling-stone kotrljajućoj “Best Thing You Never Had (The D Song)”, gdje puhački instrumenti dobivaju prostor kojeg je ovaj glazbeni rukopis uvijek rado otvarao. No već spomenuta druga polovica albuma ono je što uistinu zaokružuje priču i albumu daje puni smisao. “The Mainline Song” šestominutni je rezime Spiritualized kao benda i hommage i Brianu Wilsonu (korištenje snimke vlaka s križanja s američkom prometnicom Route 66 podsjetilo me na slične začine slavnom albumu “Pet Sounds”) i vlastitim eklektičnim uzancama pri struktuiranju pjesme; “The A Song (Laid in Your Arms)” u sedam minuta svečano križa gitarske distorzije i puhače, prijeteći bukom kakva je na najekspresivniji način reflektirala Pierceov unutarnji svijet promrežen duhovnom čežnjom i emocionalnom (pa i tjelesnom) patnjom, uokviren prazninom s jedne i titrajućim obiljem s druge, teže dostupne strane; zaključna, desetominutna “I’m Coming Home Again” zato je, u prevladavajućem tonu gospela, ali prožetog novim naslagama zvučnoga zida, uistinu poput završnog povratka doma, povratka na početak koji nije nužno neki od starijih albuma ili preboljenih stanja svijesti nego prije pomirbeni čin, pomirenje sa samim sobom s perspektivom daleko važnijeg i okomitijeg pomirenja.

Pritom je sam jezik, kao i forma, bitniji i od tekstova koji ionako ne nadilaze razinu nekog zanatskog prosjeka, bilo da govorimo u kontekstu Spiritualized ili u širem glazbenom dijapazonu. Kao i neki od dosadašnjih albuma, i ovaj dolazi u medicinskom pakiranju, poput propisanog lijeka (opet najizravnija poveznica s “Ladies and Gentlemen We are Floating in Space”), a glazba govori gotovo pa sve. Zato je Pierce sam odsvirao čak šesnaest različitih instrumenata, što ga nije spriječilo da angažira još tridesetak glazbenika i pjevača da “pripomognu”: pjesme zvuče baš kao da su oblikovane sloj po sloj, brižno a bez ograničenja u rasponu, decibelima i žanrovima. Jer glazba je u svijetu ovog glazbenika uvijek bila i terapija i ovisnost. I zato je nedavno, konkretno imajući na umu pjesmu “Always Together with You”, za tu svoju glazbu kazao kako je u nju ucijepljena neka vrsta ljepote, ona koja nudi nadu. Koja, dodao bih nakon više od deset preslušavanja, doziva ljubav, koja jedina može otjerati onu bol kojoj se umjetnik iza Spiritualized uporno vraća u jednakoj mjeri u kojoj mu se ona i nameće.