Marko Rudelić – “Momentum” (Dallas Records, 2022.)

“Usudio bih se reći da mi je glazba poziv.”

Nešto je u toj izjavi mladoga kantautora Marka Rudelića što odaje svojevrstan oprez kreativca na vjerojatno zadnjoj etapi početn(ičk)og dijela biranog mu puta, ali, dodao bih, i sazrelu svijest da je u pitanju nešto daleko ozbiljnije od planske igre ili prolaznog hira, da u tom stvaralačkom procesu jednom dostignuta prijelomna razina podrazumijeva i određenu dozu odgovornosti. A posrijedi je – nije nebitno – rečenica izgovorena nakon višegodišnjeg bavljenja jednim jedinim albumom, što opet samo po sebi može odavati višeznačne signale i moguće dojmove.

Glazbenik koji je na potezu Istra – Zagreb od najmlađih dana zanat kalio na ulici, ne žureći s ulaskom u – nazovimo ih tako – ozbiljnije glazbene vode, iza sebe ima sada već sedam godina star, digitalno objavljen EP “Sati”, čija ga je pak kombinacija bluesa, folka i fino tkanog pop izričaja pogurala prema radu na prvoj dugosvirajućoj zbirci. Album “Momentum” tako je ovoga proljeća, uz pomoć već višegodišnjih “suputnika”, pratećeg sastava Zona B, izašao kao plod nekoliko godina rada na pjesmama krojenima po strogo intimnoj dinamici i stvaralačkoj logici, gotovo poput dnevničkih zapisa, ali bez ambicija da to bude i nekakav koncept.

Ponovno slijedom vlastitih mu riječi, cijela priča o albumu počela je preseljenjem Markove sestre u Irsku, gdje je uz mnoge nam sunarodnjake odlučila potražiti neki novi, sanjani bolji početak. Tako je, naime, nastala pjesma “Goli i bosi”, razglednica iz predpandemijske Hrvatske, koja odaje ključne slabosti Rudelićeve poetike – vokalna limitiranost u rasponu i u boji te pomalo nezgrapna, tanka lirika – ali ukazuje i na sve njezine potencijale, prije svega u tkanju zvučne slike u okvirima nezahvalne forme pop pjesme. I dok je ta pjesma i sa svim svojim limitima (ali i s jasnim kantautorskim afinitetima i senzibilnošću) inspirirala autora na nastavak rada i sastavljanje cijele srodne joj zbirke, nasljednice su joj nastajale u dugom i inspiracijski neujednačenom razdoblju, dakle, bez brzih imperativa za konkretnim proizvodom koji bi u kratkom roku zadovoljio stvaralački ego.

Time sada dolazimo na sam album, odnosno, na pitanje koliko se sve to – dugotrajnost procesa, intimna dinamika, inzitiranje na finim, mekim, pa tako i osjetljivim formama i strpljivost u oblikovanju samih pjesama – uistinu čuje u ovih jedanaest pjesama. U pjesmama kojima se nikamo ne žuri (što odaje ukupna minutaža od gotovo punih sat vremena), a koje ipak uglavnom završavaju u nekom brzom padu u tišinu. U pjesmama koje su i intimne i posve otvorene, lakoprohodne; nesavršene u metrici i dosegu stiha, ali umješno intonirane premazima bluesa i jazza, nigdje toliko da sugeriraju bilo kakvu nijansu snobizma (kojem baš u toj formi ne uspijevaju uteći mnogi mladi, ali i stariji glazbenici), pa tako ni nepotrebne manirizme.

Na žalost, i nakon nekoliko slušanja, “Momentum” se doima kao ne samo nepretenciozan (što je, naravno, dobro), već i kao odveć tanak, nezačinjen album, lišen prije svega uzbudljivosti, odnosno, onih nijansi koje bi ga s lakoćom izvukle iz ljepljive konfekcijske prosječnosti. Nedostaje, dakle, baš ono što je višegodišnji, uistinu predani rad trebao donijeti. Možda je pritom Rudeliću najteži uteg bila sama njegova interpretacija, jer kao pjevač on – bar zasad – ne uspijeva iznijeti dramu svojih pjesama; vokal je lišen opipljive boje, a preko toga i snage da slušatelja uistinu uvuče u pjesme koje takvu pozornost zapravo zavrjeđuju, osobito, primjerice, najavni singl “Gdje si sad”, bluzerska balada “Nitko ne zna što sutra donosi” ili završna, znakovito naslovljena “Ovo nije kraj”. No, da okrenem kritiku naopako, možda upravo u tom izostanku pretencioznosti možemo prepoznati ne samo autorske i izvođačke limite, već i skromnost, ponizni oprez kreativca koji se ne usudi izlijetati ili nametati neka glasnija, prodornija rješenja. Jer, vjerujte, daleko je lakše napraviti ekcentričnu, stilski pomaknutu i od mainstreama odbjeglu nego uistinu dobru, ali formom običnu pop pjesmu.

A upravo se od takvih pop pjesama – što uistinu dobrih, što “tek” dobrih – usprkos svim finim, ali načelno tankim premazima, “Momentum” i sastoji. Zbirka, dakle, koja nije nastajala sporo da bi zato bila “važnija”, glasnija i ekscentričnija, nego da bi u samoj svojoj polaznoj ideji bila konzistentna. Da bi svjedočila svoga potpisnika bez aditiva i poze. Poziv kojeg je Marko Redulić prepoznao kao svoj put nije, rekao bih, olako prihvaćen, a taj prijelomni trenutak (koji i nije tek trenutak, već cijelo malo razdoblje nejasnih okvira) unutar kojeg još traje preispitivanje glazbe kao poziva, u manje poniznim varijantama zna polučiti daleko lošije i osobito samodopadnije proizvode nego što nam to nudi ovaj prvijenac.

Nastupni album Marka Rudelića, kad se podvuče crta, pomiruje svojevrsne krajnosti – ambiciju i grč – polučujući jednako oprečne dojmove. Bilo bi ga isuviše lako suditi – kao što sam i ja to učinio u dijelu osvrta – kao tanak, slojevitošću škrt produkt još nedokazana, pa tako i još upitna talenta; u pitanju je iskreno odabran put, s itinerarom koji ne jamči ništa osim nastavka, pri čemu je ovaj mladi kantautorki glas svjestan i svoje stvaralačke odgovornosti pri odabiru postaja. “Momentum” je zato lijep album, u onoj mjeri u kojoj glazba može i treba biti lijepa, u formi i u onome čime zrači. To je i u svemu umjeren, oprezan album, zbirka pjesama koje nemaju snagu velikih pjesama, ali imaju snagu nad svojim potpisnikom jer ga autentično predstavljaju u njegovom present tenseu. To je album čovjeka koji se usudio – u glazbi prepoznati poziv i taj poziv (pokušati) realizirati bez pompe, ni prema unutra ni prema van. Sa svim ograničenjima, ali i sa stidljivo natuknutim potencijalima.