Elis Lovrić – “Kanat od mora” (Akcent Studio, 2021.)

Prošle su, evo, točno četiri godine otkako sam na ovom istom mjestu pisao o glazbi rabačke kantautorice Elis Lovrić, glazbenice (i glumice) jedinstvene po izričaju, ali i neumorne u finom timarenju toga svog izričaja. Njezina “Merika“, predivna uglazbljena zbirka na kojoj je zapjevala svojom labinjonskom cakavicom, dijalektom kojeg je u djetinjstvu, kako je sama rekla, “upila s majčinim mlijekom”, bila je tada predivan povod i materijal za pisanje nečeg što nije (p)ostala tek recenzija, već i svojevrsno obrazloženje zašto, kako i kroz koje vizure pokušavam pisati o (suvremenoj) glazbi na portalu kojem ona – nominalno – nije u fokusu.

Jer, album je to na kojem je zakantao glas čiji žar i sugestivnost ne počivaju na samoj izvedbi, već na svemu onom što su taj žar i sugestivnost sa sobom ponijeli: spajajući tradiciju ne tek kao puko pismo ili dijalekt, već upravo kao spomenuto majčino mlijeko jednom novom autorsko-izvođačkom talentu; glasajući se oslobađajuće umjesto da se nameće i nadima; svjedočeći povezanost uz konkretno, zahvalnošću ljubljeno podneblje na način da bez ikakvih barijera – pa ni jezičnih, više zbog nego usprkos dijalektalnom iskazu – pjeva zvonko i nekim mnogo udaljenijim obalama. “Merika” kao tek mali plod Elisina golemog talenta progovorio je tako i poslužio – barem ovom piskaralu – i kao svojevrsni elaborat, praktični primjer koji će umjetničkim jezikom prozboriti o talentu kao daru te njegovu korištenju i pripadajućoj odgovornosti koja pri iskrenom, zdravom korištenju talenta nije sputavajuća, već oslobađajuća, čak definirajuća mu snaga. Baš zato me sve ovo vrijeme nije napuštao ni taj tekst, a još manje sama Elisina glazba, i kao stalni podsjetnik (pa po potrebi i korektiv) i kao suputnica, što je i samo po sebi postalo dovoljno da se – posložilo se tako – točno četiri godine kasnije vratim toj istoj kajdanci oblikovanoj i othranjenoj spoda Učke.

A od tada ne samo što je labinjonska cakavica dobila titulu zaštićenog nematerijalnog hrvatskog kulturnog dobra, već joj je Elis, odnedavno i ponosna vlasnica Jurine i Franine nagrade za besidu za poseban doprinos promicanju istarskog dijalekta i dijalektalnog stvaralaštva, postala ambasadoricom, nanizavši “usput” tri nagrade na tri nastupa na šibenskim Večerima dalmatinske šansone, kao i nagradu za najbolji tekst na bujanskom Festivalu dell’Istroveneto. No, što je i najvažnije, Elis Lovrić je konstantno stvarala i pjevala nove pjesme, prevodila ih na druge jezike (objavila je još 2018. i cijeli album na portugalskom, “O canto da Istria”), što je uz sva priznanja ovu neumornu glazbenicu dovelo do novog albuma i predivnog povoda za novi vam podsjetnik na njezin jedinstven izričaj.

“Kanat od mora” već se na prvu doima kao potpisnici mu dosad najvažnije djelo. Praćen i istoimenom knjigom sa stihovima u originalnoj, labinjonskoj verziji, i na hrvatskom standardu, album je to bogate geneze i raskošna rukopisa, a da pritom niti rasipa to svoje bogatstvo na manirizme niti raskoš rukopisa podrazumijeva brzopotezna, glasna rješenja i suvišne poteze zamišljenim autorskim perom. Uostalom, kako sama Elis već u uvodnoj pjesmi “Vel” pjeva, “I ki je reka da moramo vopit da nas drugi moro cut?” (odnosno, u prepjevu, “I tko je rekao da moramo vikati da bi nas drugi mogli čuti?”): njezin je izbor opet osluškivanje, koje će donijeti iskreniji, organskiji glas – autorski glas kojem originalnost nije imperativ već logičan posljedak. Pjesma po kojoj je album dobio naslov, ostavljena za sam kraj kao najprirodniji epilog, ujedno je i poveznica s “Merikom”, na kojoj se javila prvi put; ovoga puta popraćeni tek tihim klavirskim tipkama, njezini stihovi “pojasnili” su svoju potpisnicu tada, pa, s retrospektivnim čitanjem i nakon slušanja ovdje im prethodećih pjesama, možda još konkretnije i upečatljivije sada: Elisina povezanost s morem koje oplakuje obalu njezine voljene Labinštine nije puka poetska udica ili fina slika, već nešto korijensko, po zavičaj definirajuće, a tom linijom i presudno za njezin vlastiti iskaz i definiciju umjetnice (“I vetar mi nosi voli od mora i ja voce zapren, usta upren i kanton moj kanat od mora, kanat od sunca spod labinskega dvora…“).

Album je ovo protkan motivima zavičaja i djetinjstva protkanih pak morem, ne da služe tek kao pejzaž ili kulisa, već da nam zbore o jednoj osobnosti i korijenju te osobnosti. Da bi izravnije prenijela sve što je ovih godina skupila po škrabicama popunjenim uspomenama, Elis se poslužila i recitalima koje je razbacala po albumu da upotpune zatišja među pjevanim pjesmama. Njih čak sedam (od ukupno osamnaest stavaka albumske kompozicije) utisnuto je u tkivo zbirke tako da nam zorno predstavlja svoju potpisnicu i kao glumicu, što ona uistinu i jest, i to ne bez uspjeha. Dapače, ostvarila je zapažene uloge u “Agnezi Božjoj” (uloga Agneze), “Kraljevu” i “Vojvotkinji Malfeškoj”, a uloga majke sv. Franje Asiškog u američko-talijanskoj koprodukciji “Francesco, il Musical”, koja se igrala u samom Assisiju, bila je više nego predivna nagrada za ukupan dotadašnji trud. Uloga pak Fanice u Fabrijevom “Vježbanju života” (za koju je osvojila Rektorovu nagradu) nadahnula ju je na predivnu, nježnu pjesmu “Fanica”, kojoj nije odoljela pridodati i kratak recital kao uvod…

Elis Lovrić

Elis Lovrić/Foto: Inka Marinić

A ti recitali na prvu možda mogu sugerirati kako je u pitanju puka prezentacija folklora, nalik igrokazima na pučkim i folklornim feštama kojima je temeljni cilj prezentacija samog narječja. Ali ne, u “Kanat od mora” Elisini su srčano izvedeni recitali prišiveni ne kao dodatci ili ukras, već kao dio narativa koji diktira i tempo i ugođaj, dajući istodobno i pojašnjenja i kolorit. “Uvod u kanat”, primjerice, kao ravnopravna pjesma pojašnjava samu pjesmu kojoj je uvod – ponavljam, ravnopravna pjesma, jer kroz svojih desetak stihova uspijeva opisati cijeli jedan autorici presudan ambijent, kao i vrijeme omeđeno nekim dalekim utorkom i potezom od rabačke luke do jednog specifičnog, koenovski sugeriranog balkona (postupno prelazeći iz standarda u narječje, Elis opisuje jedan mali, a veliki proces: “S tog istog balkona napisala sam i ovu pjesmu; zove se Kanat od mora. Va nje so si odori, si kolori i se ono ca smo se igrali kad smo bili moli“). “Va korijere” zvuči pak kao cijela mala predstava s pregršt detalja iz vremena autoričina djetinjstva (“Će li me barba Lino ka peljo poznat? Ili će se najodit? Jer to ni stanica od korijeri. Almeno va moje vreme ni bila“), baš kao što “Jiman te radi” filigranskim vezom zbori o ljubavnoj čežnji (“A ja son mu dor od sveta i Boga, i tako on mene, i onda mislin da ćun mu reć i vidin da mu govorin da ga volin, ma te besedi ni, ni naše besedi za to reć“), demonstrirajući Elisin spisateljski dar kao nešto daleko vrjednije od pukog baštinjenja zavičajnog govora.

No, naravno, glazba je tu ono što presudno nijansira svaki kanat Elis Lovrić. I bilo da je ta glazba silovita i svečana kao u uvodnoj “Vel”, nježno zvonka kao u “Od kad te poznon”, “Se ca je” i “Sretno ti bilo”, u etno-ključu plesno razigrana kao u “Škanjet” i “Je ca je”, teatralna kao u “Kova je naša”, pjesmi-igrokazu kojom se Elis vraća čak do vremena Labinske republike, ili pak glasno odsutna kao u ispovjednoj “Ćun se spovedat” (nalik Tori Amos u njezinoj glasovitoj “Me and a Gun”), ona kao da je uvijek ista, kao da tek prelazi iz jednoga rukavca u drugi, puneći isti tok od živopisnih versi i nota. Jer “Kanat od mora” je možda prije svega zbirka štorija, malih proza pisanih i intoniranih krajnje lirskim izričajem. A izričaj njegove autorice odavno je itekako svjestan snage i sugestivnosti koju nudi glazba podređena sadržaju kojeg oblikuje i definira.

Elis Lovrić ponovno, još uvjerljivije nego ranije, svjedoči širok doseg talenta korištenog iskrenim žarom i trajnom, ne deklarativnom nego pojem iskazanom zahvalnošću. Dakle, već s nekoliko predivnih nota i naramkom razigranih versi tisuću puta rječitije ispisujući sve ono što već godinama pokušavam iskazati kroz svoje riječi o takvim i sličnim stvaralačkim lavinama. “Kanat od mora” takav je jer nije satkan samo od riječi ili nadopunjujuće im glazbe; posrijedi je predivan, bogat ali ne i pompozan, šaren ali nimalo kičast, jednostavan ali nikako jednodimenzionalan album kao plod istodobno otvorenog i sakupljačkog, nostalgičnog i vedrog duha, sposobnog od sitnih, naoko nebitnih ili zaboravljenih detalja i priča praviti koloplet svježih ideja, od prisvojene tradicije praviti ne predstavu za turiste već autentično, novo kreativno biće. Otprilike kao u Elisinim stihovima: “I se ca ti se paro da ne valjo, more propio bit tvoj Bojži dor, a ono ca je niškoristi va jušteh rukah more prit od koristi, ku to znoš poznat, novo ime dat i na novo kolorat.”

Odnosno, u prijevodu: “I sve što ti se čini da ne vrijedi, može biti baš tvoj Božji dar, a ono što je beskorisno u pravim rukama može postati korisno, ako to znaš prepoznati, novo ime dati i nanovo obojiti.”