Complete Mountain Almanac – ” Complete Mountain Almanac ” (Bella Union, 2023.)

Jedna od najljepših osobina glazbe, odnosno, glazbenoga stvaralaštva, moć je povezivanja, i to na više relacija i razina. Jer, ona ne samo da u samom kreativnom procesu spaja glazbenike i njihove talente intuitivno ugađa u jedinstvenom notnom pismu, već svome autoru pruža mogućnost povezivanja sa svojim unutarnjim – duhovnim – svijetom kroz dvosmjernu komunikaciju, gdje svojim univerzalnim jezikom glazba omogućuje i osluškivanje jeke koju novonastale note šalju svome autoru natrag i refleksivno mu razotkrivaju otajstva čežnje. Glazba je, štoviše, toliko univerzalna i prepoznatljiva na najintimnijim razinama da i izvođač, kad, dakle, nije ujedno u pitanju i autor, može proživljavati ista povezivanja i osluškivati istu jeku samim sviranjem ili pjevanjem versi i nota koje je napisao netko drugi. A, naravno, tu je i ona povezanost slušatelja i same glazbe, gdje note najlakše brišu i redefiniraju granice bilo kojih vrsta, od jezičnih do općekulturoloških ili političkih. Sve to, imam osjećaj, glazba ostvaruje lakše, brže i dublje, neposrednije i radosnije od sestara joj u obitelji umjetnosti.

Zato je, uostalom, glazba zvonka radost i zato psalam poručuje da “tko sije u suzama, žanje u pjesmi”, a, po sv. Augustinu, “tko pjeva, dvostruko moli”. Ono pak što se “krije” iza sintagme Complete Mountain Almanac, bilo kao naslova albuma, bilo kao naziva pod kojim se okupilo zanimljivo malo društvo umjetnika s raznih geografskih meridijana i paralela, na jedan poseban način potvrđuje sve ovo dosad navedeno o glazbi kao vezivnom tkivu koliko i čistom stvaralačkom činu. A priča pritom traje već mnogo dulje od samog nastanka ovog još svježeg i jedinog albuma s tim potpisom…

Norveška glazbenica Rebekka Karijord i američka pjesnikinja Jessica Dessner upoznale su se, naime, još 2006., kad su u njujorškom Brooklynu razmijenile svoja iskustva u umjetnosti. Jessica se tada, nakon plesačke karijere, tek počela profilirati kao pjesnikinja i svojoj je novoj prijateljici tada poklonila neke od svojih lirskih zapisa. Kako za plodove tobožnjih slučajnosti nikada nije kasno, desetak godina kasnije Rebekka se, očito na razini dubljoj od instantne očaranosti povezana s ostavljenim joj stihovima, obratila sada već i zrelijoj pjesnikinji s idejom da naprave nešto zajedno u glazbenome smislu, a sa zajedničkom temom očuvanja prirode u svjetlu (ili mraku) klimatskih promjena. No, kroz koju godinu Jessica se suočila s dijagnozom karcinoma dojke, što je rezultiralo i mastektomijom te fizički i psihički teškim razdobljem. Rebekka je, naravno, ostala sve vrijeme u kontaktu s prijateljicom, čak joj u jednom trenutku predloživši da vlastite zdravstvene tegobe uvrsti u kontekst očuvanja prirodne ravnoteže kojeg su u zajedničkom projektu namjeravale problematizirati.

Stihovi rasuti na četrdeset stranica koje je Jessica sa svoje nove adrese u ruralnom dijelu sjeverne Italije poslala u Norvešku iz Rebekke su izvukli note koje će savršeno oslikati onu prethodno spominjanu moć povezivanja koju glazba otvara na razini što nadilazi puko (samo)izražavanje. Complete Mountain Almanac je od zamisli o dvanaestodijelnom vijencu pjesama koje bi evocirale dvanaest mjeseci u godini postao i bend kad je Jessica u priču uključila svoju mlađu braću Brycea i Aarona, inače članove vrlo cijenjenog rock-sastava The National, a koje je kao klince zasipala glazbom koju je tada smatrala bitnom, utjecavši presudno na njihov glazbeni(čki) put. Dva već prekaljena glazbenika pridružili su se tako dvjema prijateljicama u iznimno intrigantnoj misiji, istodobno ambicioznoj i minimalističnoj. U glazbi istodobno krhko intimnoj i potencijalno pretencioznom.

Foto: Complete Mountain Almanac

Srećom, odnosno, snagama istančanih talenata, na “Complete Mountain Almanac”, usprkos ambicioznoj zadanoj strukturi, pjesničkoj bazi i zahtjevnoj temi, nema ničega ni uistinu pretencioznog niti megalomanskog, kao što nema prvoloptaških motiva ni klišejiziranih jadikovki. Upravo suprotno: Jessica, Rebekka, Aaron i Bryce ispleli su koloplet izazovnih, trajno vabećih pjesama izvan vremena i žanrovskih kanona. Svaka naslovljena po jednom od mjeseci u godini, pjesme su to koje na rafiniran način spajaju glazbu i poeziju, bez zalaženja u stereotipe i jedne i druge umjetnosti, izbjegavajući čak i eklakantna dočaravanja godišnjih doba. Ovaj se album tako naprosto – odvija; tijelo (ljudsko, Jessicino) i planet (dom) isprepliću se kao motivi nalik sinonimima, obremenjeni, a prožeti težnjom za vječnosti, jednako kroz sve mjesece u godini, kroz sva godišnja doba. Rak izjeda tijelo, ali izjeda i planet – svaka pak promjena dolazi prvenstveno iznutra, bilo da je u pitanju promjena stava i pročišćenje duhovnih ishodišta, bilo da govorimo o jednostavnijim početcima s malim odlukama.

Na “Complete Mountain Almanac” prije svega fascinira sama glazbena tapiserija, koju su na temeljnoj podlozi Rebekke Karijord fino iznijansirali i svojim afinitetima doradili braća Dessner. Bryce i Aaron pritom nisu djelovali invazivno, koliko ugađajuće, isplevši fini, pretežno akustični gitarski vez koji se provlači kroz cijeli album. Bryce je pritom napisao i aranžmane za orkestralne dionice, koje je potom odsvirao Malmoški simfonijski orkestar, davši pjesmama dodatnu dubinu i širinu. Uz diskretne elektroničke začine i nježni Rebekkin vokal dobili smo tako zbirku pjesama lijepih na najvidljivijoj, elementarnoj razini; glazbu koja je mogla nastati prije pedeset ili prije pet godina, kao i za jednako toliko u budućnosti, komorni pop u kojem se stapaju elementi i utjecaji folka i klasične glazbe, ali prije svega izvanžanrovsku glazbu potpuno nesvjesnu trendova i nezainteresiranu za bilo kakvo svrstavanje ili pozicioniranje.

Jessicina poezija u tom bogatom pletivu ima veći učinak kao dodatni instrument – dodatni čak i u odnosu na sam vokal – nego kao narativna linija. Sam glas, da, lebdi nad glazbenom podlogom kao zaseban sloj, ali same riječi odzvanjaju ne toliko konkretnim značenjima, koliko dojmovima nastalim možda već na putu od papira do Rebekkinih usta: “Tijelo samo sebe izdaje, tijelo samo sebe liječi” u završnoj “December” tako savršeno zatvara krug otvoren gotovo programski u uvodnoj “January”, koja poziva na buđenje (“Želim da se probudiš“), dok se unutar toga kruga odvijaju male drame u kojima intimno postaje globalno, i obratno (“Sve što mi se događa, od zemlje je; sve to mogu vratiti, natrag njoj” u impozantnoj “May”, gdje pjesnikinja dodaje: “Njezini najveći misteriji nisu materijalni“).

Jessica je još 2018. u sklopu berlinskog PEOPLE Festivala sudjelovala u plesnom komadu posvećenom kršćanskoj mučenici sv. Agati, zaštitinici oboljelih od karcinoma grudi, a dojma sam kako se ta ista kreativna crta protegla i na tekstove na Complete Mountain Almanac, osobito u pjesmama poput “May”, gdje intimno i osobno slobodnije dolazi na površinu namreškanu Rebekkinim vokalom. Do te razine kad slušatelju ponestaje potrebe pratiti riječi u njihovu doslovnom obliku i značenju – tada glazba postaje uistinu univerzalna, ne kao puka emocija, kako to vole isticati glazbene zanatlije i influenceri, već kao komunikacija, kao povezujuća sila kojoj ne treba jezik. Na toj razini album ovog pomalo neobičnog kvarteta funkcionira kao izuzetno glazbeno djelo. Izuzetno jer je autentično i u esenciji lijepo, ali jer je i plod sinergije različitih umjetničkih duša i afiniteta, bogatih talentom, ali i s dovoljno istaknutom, možda i uslijed samog procesa probuđenom crtom poniznosti potrebnom da se ta sinergija poveže u tako jedinstven komad fluidno lijepe, autentično povezujuće glazbe.