Pred sam kraj prošle godine svoje su prve albume objavile naše dvije glazbenice čiji je dotadašnji rad jasno sugerirao ne samo zaljubljenost u note, već i neopterećenost formom i ladicama kakvu može iskazati samo prirodno razvijan talent. Dvije Ane (od kojih je jedna to, doduše, tek pseudonimom, ali izvedenim iz pravog imena) možda nisu toliko povezane glazbenim nišama – bar ne u užem smislu – pa možda ni senzibilitetom, a onda ni ciljanom publikom, ali dovoljno je podudarnosti, od samih imena preko termina objave albuma pa do činjenice da je objema damama u pitanju albumski prvijenac, da u jednom, jednako neopterećenom slušateljskom zamahu posvetim(o) pozornost ovim dvjema kajdankama.

Ana Opačak – “Sve što ostaje” (Aquarius Records, 2022.)

Ana Opačak se široj publici predstavila u prvom izdanju hrvatske inačice popularnog glazbenog reality-showa “The Voice”, gdje od samog početka nije skrivala svoju sklonost francuskoj šansoni i srodnim joj recepturama. Od tada je nanizala nekoliko singlova, od šansonjerski teatralnog popa “Bam bam” iz 2016. do dueta s divom Gabi Novak u latino-jazzom intoniranoj “Pjesmi” iz 2021., čime je ne samo punila kvotu koja je može dovesti do albuma (što ionako i nije nužno najbolji put do prvog albuma), već je polagano gradila svoj izvođački stil i pojavu. Ova je Splićanka, inače profesorica engleskog i talijanskog jezika (zanimljivo, ne i francuskog, na kojem voli pjevati gotovo koliko i na hrvatskom), tako lakim korakom, a prije svega zahvaljujući iznimno dopadljivom, gotovo lebdećem sopranu, te autorskom paru Ines Prajo/Arijana Kunštek koji je brzo pronašao dobitnu formulu za Anin mikrofon, u relativno kratkom vremenu i bez prevelike medijske ili bilo kakve druge buke izgradila iskaz kojim neće ni za milimetar izdati početn(ičk)e porive koji su je doveli na pozornicu “The Voice”.

Ana Opačak – Sve što ostaje

A to je već samo po sebi impozantan uspjeh, osobito ako se prepustimo predrasudama vezanim za karijere proizašle iz takvih televizijskih angažmana, prečesto svedenima na kratkotrajne pompe i jeftini marketing. Jer, “Sve što ostaje” neodoljivo je uredna, nevino (ili čak naivno) lijepa zbirka pjesama koje glazbu slave i prezentiraju prvenstveno kao radost. Radost muziciranja, izražavanja kroz senzibilitetu duše srodne note i tonalitete. Što u slučaju Ane Opačak znači neprestano klaćenje između šansonjerskog i srednjostrujaškog popa: dodirujući gotovo podjednako zabavnoglazbene, estradn(jačk)e i jazzom te kabareom nijansirane dijelove velike zamišljene pop pozornice, ona je uspjela i izbalansirati sve sebi bliske stilove i za rezultat dobiti ne toliko namjenski posložen proizvod koliko prozračnu malu pjesmaricu obilježenu lakoćom stvaranja.

“Ovaj album bilježi i dokumentira moje zaigrano traganje za vlastitim zvukom u periodu od sedam godina objedinjujući u jednu eklektičnu cjelinu spoj različitih zvukova, stilova i utjecaja na kojima sam rasla”, piše Ana Opačak na omotu svoga prvijenca, jer, kako prethodno kaže, glazba je za nju “sjećanje, igra, utjeha, emocija, pečat” i ono “sve što ostaje” iz naslova – njezina debitanstka zbirka to jasno svjedoči, pri čemu te utiske ne nameće niti ih konceptualno gura u prvi plan. Glazba je ovo zaigranih nota, neopterećena žanrovskim kanonima, toliko da će na trenutke zamirisati i na surf-rock (u pjesmi “Daj sad opet”) ili na reggae (u “Susretu”), jer je prije svega okrenuta ugođaju i emotivnosti koji su je iznjedrili i presudno obojili. Violina i gitara, klavijature i truba, udaraljke i harmonika izmjenjuju se u rukama glazbenika okupljenih da svojim sviračkim senzibilitetima i iznad svega radošću muziciranja mozaično uobliče svijet kroz koji će Ana realizirati poziv kojem se odazvala na daleko intimnijim razinama. Poput glazbene predstave, “Sve što ostaje” će vam se nenametljivim bogatstvom svoje “scenografije” brzo nametnuti kao prava mala slastica, a svojoj potpisnici bit će savršeno pogođen ulazak na scenu kojoj ovako dobronamjerno čista i na najljepši način laka glazba nikad nije suvišna stavka.

Anna Moor – “Plavi avioni” (Intek Music, 2022.)

Druga Ana u ovoj priči zapravo i nije Ana, već samozatajna Koprivničanka Romana Pavliša, koja je do svoga pseudonima došla poigravanjem s imenom (napišete li Romana unatrag, razdvojite dobiveni izraz te “poduplate” srednje slovo u obje riječi, dobivate – Annu Moor). Ova mlada kantautorica svoju je poetiku realizirala kroz electropop izričaj, čiji melankolični, “plavi” tonaliteti pritom ne isključuju i bogatu organsku zvučnu sliku sa sveprisutnim klavijaturama, gitarom, pa i trombonom kao pojačivačima okusa. A, kao što je slučaj i s prvim albumom ove priče, “Sve što ostaje” (što je još jedna poveznica), do konačne zbirke vodila je nekoliko godina duga niska singlova, ali i putovanje, konkretno, fizičko, koliko i ono unutarnje…

“Album prati moja putovanja, promjene, kao i mnoštvo uhvaćenih spontanih trenutaka u kojima je izražavanje kroz glazbu bilo jednostavniji izbor od direktnog suočavanja sa stvarnošću”, kaže Romana, odnosno, Anna Moor, kao da još uvijek razgrađuje svoj doživljaj svijeta i glazbe, odnosno, glazbu kroz vlastiti doživljaj svijeta, kroz sve što ju je u datom svijetu oblikovalo kao osobu i nahranilo kao kreativca. Možda baš zato njezinu glazbu treba doživljavati (ili je bar ja tako doživljavam) prvenstveno kroz same note, kroz njihove nijanse plave, kroz ugođaj koji “Plavim avionima” titra u gotovo unisonom poju.

Anna Moor – Plavi avioni

“Motiv plavih aviona koje pratim na oblačnome nebu, uz obećanje da ovoga puta ostajem doma, obilježili su posljednju fazu mojega stvaranja koja je pratila povratak kući nakon dugogodišnjih putovanja, sakupljanja dragocjenosti po svijetu koje su mi poslužile da, nakon svega, izgradim dom na jednome mjestu. Avion se sada nalazi duboko na dnu mora, u plavetnilu, u refleksiji, kao riznica i mali trofej”, riječi su koje na predivan način sabiru motivaciju koja je strpljivim potezima iznjedrila album poput ovog – nježan, a istodobno i grub u svom shvaćanju ritmike, kako stiha, tako i same glazbe; sintetičan u svojim teksturama, a istodobno topao i neposredan; introspektivan, gotovo hermetičan, a istodobno odvažno otvoren, jasan i univerzalistički širok; iznad svega pripovjedački koncipiran, ali čak više kroz glazbu nego kroz same tekstove.

Jer, bilo da se vraća u svoje djetinjstvo, u tihoj posveti djedu koji više nije s njom (pjesma “Genovia”) ili sabire sve svoje verzije s putovanja koja su je dovela do sadašnje sebe (naslovna pjesma), Anna Moor se izražava gotovo mimo stihova, stalno ih ovijajući glazbom za koju niste sigurni izvire li iz morskih dubina ili dolazi iz nebeskih visova. Pjevanje na hrvatskom – na kojem bi joj brojnim kolegama izrazi i naslovi poput “Život kao rijeka” vjerojatno zvučali čudno ili manje efektno – pritom je predivno iznenađenje, tim više jer se, usprkos jezičnoj bliskosti, njezine riječi ne nameću kao naracija ili izravna sugestija, već više kao tek signalizacija u tom nepreglednom plavetnilu. Plavetnilu koje je Romani poslužilo kao platno na kojem će se moći izraziti i s kojeg će se moći odraziti u nastavak svoga sada “tek” kreativnog putovanja.

Da prizemljim sve skupa, glazba Anne Moor zahtijevat će od vas ipak određenu dozu predanosti, ako ne i upornosti – prvo navikavanje na jednu posve specifičnu glazbenu i općenito izražajnu dinamiku te na naizgled repetitivni karakter samih pjesama, a potom i prihvaćanje signalizacije koja će vas najsigurnije voditi rutama “plavih aviona” te vas odvratiti od stranputica koje bi doživljaj albuma usmjerile na pogrešne, više predrasudama nego intuicijom ili logikom usmjeravane tokove. Sve u svemu, vrlo lijep, u najmanju ruku zanimljiv prvijenac kao odraz jednog bogatog kreativnog duha.