Mi danas živimo dvije tisuće godina u kršćanskoj civilizaciji i u svijetu u kojem dominiraju tri monoteističke religije. Čini nam se da je oduvijek bilo tako. Često zaboravljamo da je vrijeme Kristova života na zemlji bilo drugačije nego danas. U Isusovo vrijeme bilo je puno poganskih bogova koji su hodali po zemlji: grčki, babilonski, perzijski, egipatski, a o indijskima da ne govorim…

Po čemu je Isus, u svojem životu i djelovanju, bio jedinstven?

Dobrovoljno!

Prvo. Isus je prvi i jedini Bog koji je dopustio da ga ubiju slabiji od njega. Svi dotadašnji poganski bogovi su stradavali u međusobnim sukobima. Ozirisa je ubio i raskomadao njegov brat. Kron je jeo svoju djecu, njegov sin Zeus ga je svrgnuo u krvavom ratu. Malog Dioniza su ubili i raskomadali Titani. Bogovi bi umrli ili stradali jer su bili slabiji, manje sposobni, manje lukavi od drugih bogova. Stradali su jer to nisu mogli izbjeći. Pogibali su/ili su micani s lica zemlje zbog nekog objekta želje (vlast, žena), zbog negativnih emocija (osveta, strah, mržnja, pohlepa). Nije postojao Bog koji je dopustio da ga ubiju a kamoli da ga ubiju slabiji od njega.

Krist je dopustio da ga ubiju slabiji od njega zato što je umro dobrovoljno. To je govorio učenicima, tri puta je najavio način svoje smrti. Treći navještaj muke i uskrsnuća zapisali su i Matej 20,17 i Marko 10, 32–34 i Luka 18, 31–34.

“Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.« (Mt 20,17). Krist je umro dobrovoljno jer je imao poslanje.

Besplatno!

A to poslanje je druga velika razlika. Isus je svoj život prinio kao žrtvu. Ne samo dobrovoljno nego i besplatno.

Poganski bogovi su za sve što bi učinili ljudima tražili plaću – najčešće u krvi. Astečki bogovi su tražili kucajuće ljudsko srce izvađeno iz tijela i uzdignuto u zrak u njihovu čast. Asteci su žrtvovali mladiće i djevojke (kako svoje tako i zarobljene), a Vikinzi su žrtvovali svoje najhrabrije ratnike bogovima jer je samo krv najboljih bila dostojna hrana bogovima. Da bi krenuo na Troju Agamemnon je morao žrtvovati svoju kćer. Ne za pobjedu nad Trojom, nego za vjetar koji je pokretao brodove. Kad je Mitra, perzijski bog svjetla, primao junake u svoj raj davao im je piti vino i krv bika. U poganskom svijetu uvijek je morala biti prinesena krvna žrtva, netko je morao umrijeti da bi se nešto postiglo. Uvijek!

Do Krista koji je promijenio svijet. Bog je odlučio promijeniti stvari i poslao sina svojega kao završnu žrtvu. Besplatnu. Da se više nikad ne moraju davati krvne žrtve na zemlji. Žrtva koja otkupljuje. Bog koji umire da bi otkupio ljude.

Na znam kako da vam podcrtam koliko je to bilo neobično za vrijeme Isusova života. Sjećate se kako su se apostoli sablaznili kad im je to najavljivao. Ili nisu razumjeli, ili su odbijali tu mogućnost, kao Petar. Sjećate se kako ih je to pogodilo kad se dogodilo. A tek nakon njegove smrti. Kad kaže sv. Pavao: “Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor, 1.23) to nije pretjerivanje ili pjesnička slika. To je doista bilo tako. Ludost, sablazan: Bog koji se dobrovoljno i besplatno žrtvuje da se više nikad ne moraju krvne žrtve davati. Ljudima nepojmljivo tada jer su bili navikli na poganske bogove. Nama danas najnormalnije. Živimo dvije tisuće godina u civilizaciji kojoj je upravo taj Bog postavio temelje. Dvije tisuće godina se ne žrtvuje krvno. Ni životinje, ni ljude. Nama je sad potpuno normalno da je Krist za nas besplatno podnio žrtvu. I da ta žrtva traje do danas. Da se svaki dan na oltaru ponovno daje.

Ljubav!

Ima i treća stvar. Kristova žrtva je iz ljubavi prema ljudima. Svim ljudima. Da bi Isus mogao podnijeti takvu žrtvu morao je ljubiti taj svijet za koji je podnio žrtvu. I one dobre i one zle. Mora postojati tako velika ljubav u Boga da preda svog sina za žrtvu ali i u sina da pristane na nju. Jer Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne (Iv 3,16).

Svi dotadašnji poganski bogovi su imali svoje favorite među ljudima, one koje su voljeli, one koje nisu… Grčki bogovi u Trojanskom ratu su se podijelili na dvije strane i ratovali za svoje favorite na zemlji. Jedino Krist, odjednom i sasvim jedinstveno, voli sve.

Pobjeda!

Iz ove tri jedinstvene stvari proizlazi i njegova pobjedaKao što sam rekla, do tada su poganski bogovi pobjeđivali druge bogove lukavošću ili snagom, zbog nekog objekta želje ili neke negativne emocije (osvete, mržnje, straha, pohlepe), a ljudi su žrtvom potkupljivali bogove da ih vole i da im učine neku uslugu. Krist je to promijenio jer je svojom potpuno jedinstvenom žrtvom – dobrovoljnom, besplatnom, iz ljubavi – pobijedio generalno. Otkupio naše grijehe svojom žrtvom, a time pobijedio zlo i smrt. Za nas. Upravo zato je Isusova krv predragocjena kako se govori u molitvama. I silno snažna i dan-danas kao zaštita.

Naime, upravo zbog te pobjede i žrtve koja se i dan-danas daje na oltaru Isus je promijenio i cijeli svijet. I zavladao svijetom. Ne samo zato što je kršćanstvo danas najbrojnija religija. Nego zato što vam je danas normalno govoriti o oprostu, ljubavi, milosrđu. Do te mjere da upravo to i ateisti očekuju od cijele Europe prema izbjeglicama. I da cijela Europa to doista smatra svojom dužnosti! Tko su nama izbjeglice? Nitko. Zašto bi Europa njima pomagala? Nema logike, osim ovog Isusova jedinstvenog primjera u povijesti koji je u temelju Europe. Samo po Isusovoj dobrovoljnoj i besplatnoj žrtvi iz ljubavi ima smisla što se traži za izbjeglice. Pa makar i ateisti koji ne znaju da tražeći milosrđe za izbjeglice potvrđuju Isusovu pobjedu u svijetu.

Sanja Nikčević | Bitno.net