Različiti su putovi i razmišljanja o tome zašto bih se ja osjećao sretan. Jedan od njih je onaj u kojem razmišljam o tome kako je meni lijepo i dobro, dok vjerojatno negdje tamo nekome na svijetu i nije tako lijepo. Načelno, nije to ni toliko ludo razmišljanje, ali nije baš odveć ni pametno. Jer, ma koliko nekome tamo bilo ružno, jadno i tužno, to ništa ne mijenja kako je meni u ovom trenutku. Nekad prije bih se zadržavao samo u svom krugu, svom malom svijetu koji bi se ponekad činio jako jadnim i strašnim. Ponekad tako strašnim da se nije činilo da ima uopće puta za van. Dobro je proširiti vidike. Ali još je bolje ne dopustiti gorčini života da zauzme više mjesta negoli je to potrebno. Život bi se ponekad dao sažeti samo u jednu riječ. Ne rečenicu nego riječ. Križ. I to bi bilo to. Nosiš križ, on je nekad teži, nekad lakši, ali nikad bez križa. A križ za sobom vuče samo jednu stranu priče – sramota, osuda, muka, krv, suze, patnja i neizmjerne količine boli. Ja bih tu ipak potražio i riječ radost. I ponešto povezano uz nju. Kao što su sreća. Smijeh. Razdraganost. Ushit.

Radosti kao da nije mjesto u korizmi. Uslijed raznoraznih odricanja, liturgijskih pjesama, raznih pobožnosti, postova i pokore, nisam siguran ni je li previše pametno razmišljati o smijehu sada. Ali nešto se osjećam sretan zadnjih dana, iako smo skoro na samom vrhuncu korizme, pa vidim da i kroz osmijeh i vedrinu se lakše ide naprijed, lakše se podnose križevi i lakše se nosi s problemima. Ovo govorim u nekom neodređenom licu, iako sve to ja osobno doživljavam. Danas na misi. Iako uvijek ista, uspije me iznova oduševiti. Euharistija. I ja kao svećenik. Ustvari ništa posebno (to mi je svakodnevnica). Osim što se po mojim rukama događa čudo na oltaru. Moje ruke su izabrane za nešto posebno. Moja usta su izabrana govoriti neke osobito posebne riječi. U toj sasvim običnoj kombinaciji, jer svi mi mlataramo rukama i pričamo u isto vrijeme, događa se nešto sasvim neobično. Susret s Bogom. Susret od kojega se živi i koji ti ostavlja tragove na licu. Da. Najprije na licu, ali neizostavno i na srcu. Neizostavno i na životu. Ne možeš sakriti to da si susreo Gospodina.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Gorčina i pesizmizam su duboko zakoračili u naše živote. Kad kažem ovako neodređeno, ipak mislim ponajprije na vlastiti život. Oni stalno kucaju na vrata. Žele da se ponašam po njihovim notama i stihovima. Otrgnuti se od toga je odvažan i mukotrpan posao. Nije bez veze papa Franjo neki dan imenovao gorčinu i pesimizam kao vražje djelo. U sakramentu pomirenja, svetoj ispovijedi, vidi se očita borba između onog pozitivnog zanosa, vjere, nade, ljubavi, te s druge strane gorčine i pesimizma. Gospodin nas pridiže, vidno izranjene i izmučene, pokolebane i prestrašene, slomljene i jadne ispod vlastitog križa i kaže da grijeh nije jači od Njegova milosrđa i Njegove ljubavi.

Volim kad susretnem Gospodina. Još više volim tražiti načine gdje, kada i kako Ga susresti. Sakramenti svete Euharistije i svete ispovijedi su povlaštena mjesta za susret. Naši postovi i molitve, pokora i odricanja bi valjda trebali imati isti cilj – susresti Gospodina. I onda će se vidjeti ostavljeni trag. I na mojim ustima, očima, rukama, nogama… Ukoliko se susretnem sa Zlom, vrlo je vjerojatno da će se i tada vidjeti ostavljeni trag. I na mojim ustima, očima, rukama, nogama… Gospodin se susreće sa mnom baš ondje gdje sam ja. Ulazi u moju situaciju, moj problem, moj život. Moj križ mu je zanimljiv. Još su mu zanimljiviji moji talenti. I progovara možda i tebi kao što je progovorio Majci Tereziji: Znadem da si ti najnesposobnija osoba, slaba i grešna, ali, upravo zato što si takva želim se tobom poslužiti na svoju slavu. Neka mi oprosti korizma, ali ja se smijem…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.