Evo što ‘ljubavolog’ Šimleša ne shvaća o Bogu kojemu se izbornik Babić uvijek zahvaljuje…

Sjećate li se Goranova Wimbledona?  Iako je u finalu igrao četiri puta, mislim da svi znate na koji Wimbledon mislim. Nećemo biti ni subjektivni ni pristrani ako kažemo da je tog ljeta 2001. ispisana jedna od najljepših sportskih priča, spoj melodrame i trilera, suza i sreće.

Igralo se polufinale. Goran je igrao protiv Engleza Henmana, miljenika domaće publike. Nitko zapravo nije ni vjerovao da će nepredvidljivi ćudljivi Dalmatinac na samom kraju svoje karijere napraviti nešto ozbiljno na turniru na kojem je ionako igrao samo zahvaljujući pozivnici All England cluba. Prije toga je izgubio meč na travi od nekog, kako ga je on sam ne bez autoironije nazvao, vrtlara. I samo igranje u polufinalu bilo je čudo samo po sebi. Meč je počeo dobro, no onda je Goran upao u probleme, Englez se brzo vratio i preokrenuo igru u svoju korist. Sve je djelovalo kao konačni završetak jedne priče, priče koja će završiti bez ionako nemogućeg sretnog kraja. No onda je počela padati kiša…

Meč se produžio na puna tri dana, Goran je u svom stilu govorio da „pari da igra kriket“ no unatoč tome pobijedio je i plasirao se u finale. Svoje četvrto finale Wimbledona.

Posebno mi se u sjećanje urezao jedan moment tog nezaboravnog finala. Igrao se peti set, rezultat je bio 8:7 za Gorana i on je servirao za meč. Ruke i noge bile su olovne i upravo je dobio jedan jako važan poen. Otrčao je do mjesta gdje je pala loptica, prekrižio se, kleknuo, pogledao prema gore i pomolio se. Koji trenutak kasnije, bio je wimbledonski pobjednik.

Sjetila sam se te geste ovih dana čitajući hrvatske medije kao i komentare na društvenim mrežama vezane za činjenicu da se izbornik rukometne reprezentacije Željko Babić „drznuo“ u svojoj zahvali opet spomenuti Gospu i Isusa u trenutku slavlja zbog pobjede.

U tom trenutku nije još bilo neke posebne reakcije osim podsmjehivanja – ipak su rukometaši pobijedili – no nakon dva bolna poraza likovanje, naslađivanje i ruganje zaista je uzelo maha. Sličnoj smo stvari već svjedočili prilikom posljednjeg velikog uspjeha Blanke Vlašić  gdje je sportašica nakon osvajanja olimpijske medalje taj svoj sportski životni uspjeh prvo posvetila, a kasnije poklonila Mariji. Škrgut zubi bio je vrlo glasan – kao i uvijek na spomen Gospe – kao oružje odabrana je poruga i hrvatski medijski prostor bio je pun posprdnih tekstova o Bogu i Mariji koji valjda na ovom svijetu imaju važnijeg posla nego baviti se preskočenim centimetrima.

Tom se tezom otprilike bavi i Bruno Šimleša, punokrvni nasljednik umirovljene Mirjane Krizmanić koja je doduše posjedovala duhovnost jednog partizana a koja pak nikako ne odgovara današnjoj pomalo njonjastoj generaciji te je trebalo malo ušećeriti pristup, dodati malo ljubavi i puno prodavanja magle, sve začiniti duhovnošću, ubaciti u priču svemir, samljeveno šišmiševo krilo, ljudska prava, pozitivnu energiju i iščupani mačji brk i s apsolutnim autoritetom jednog ljubavologa pod geslom „ljubav za sve samo ne za vjernike“ reći: „Bog nije mikromenadžer koji se petlja u vašu svakodnevicu, jer da jest, imao bi mnogo važnije poslove“. Bruno je također prozvao izbornika za nedosljednost jer je dok se pobjeđivalo, zasluge pripisivao Bogu i Gospi, a kad se izgubilo, krivi su bili igrači, njihova dekoncentracija i umor i slično.

Vidite, ja sam više poštovala Dežulovićev pristup onomad kad je pisao o Blanki i Bogu kojeg brinu preskočeni centimetri. Fakin je alergičan na Crkvu i njen nauk, to ne skriva, kad čitaš njegov tekst točno znaš što možeš očekivati. Ovdje je stvar upakirana u celofan s mašnicom, no poruka je u biti u dlaku (šišmiševu) ista. Ne može se istinski vjernik ljutiti na Brunu koji je, tvrdi, vjernik i koji vjeruje u Boga Stvoritelja. Što će Stvoritelj imati za reći na temu Brunina angažiranog promicanja ubijanja nerođenih, samo Stvoritelj zna. Bruno uvijek može reći da je falio s vjeronauka kad se učila peta Božja zapovijed. Tko uostalom kaže da ovdje pričamo o kršćanskom Bogu, možda ovdje imamo mitskog Zeusa kod kojeg ubijanje ima bolju prođu?

Vratimo se na rukomet. Izborniku Babiću zamjera se nedosljednost: on ne bi bio nedosljedan u slučaju da nije zahvalio Bogu nego samo igračima i stručnom stožeru ili pak da je i za poraz okrivio/razapeo Boga. U oba slučaja win-win situacija za sve koji škrguću zubima na sam spomen Gospe i Isusa.

Dalje Bruno razvija svoju filozofiju koju je u Americi već uspješno svojom “Tajnom” unovčila Rhonda Byrne, a “Alkemičarom” još prije nagovijestio još jedan njuejdžovac Paulo Coelho (kako su se svi skupa našli na porukama boca Jane zbilja je fascinantno, no ne i slučajno), a koja se ukratko može svesti na rečenicu: vi ste gospodari vlastite sudbine (ovdje Bog Stvoritelj upravo ispada iz igre). Vi to možete ako vi to želite. Radi se o cijelom jednom pristupu koji je pogubniji od ateizma: ovaj naime Boga ne negira, on ga samo izbacuje iz igre kao aktivnog sudionika.

Pa da raščistimo jednom za svagda: smijemo li Boga zamarati našim ljudskim običnim molitvama koje se tiču naše svakodnevice? Stvarima koje neće promijeniti svijet, ali hoće svakako naš – jer su eto baš nama važne? Ako ne – gdje je granica i tko ju je i kada povukao? Tko je ustanovio pravilo za što je Boga prikladno moliti i za što mu je prikladno zahvaljivati, a za što ne?

Ono što je nama sport kojem se veselimo ili radi kojeg se nerviramo, profesionalnom je sportašu njegov posao i život. Smijemo li se moliti Bogu za uspjeh na poslu, smijemo li mu zahvaliti kad ostvarimo nekakvo postignuće? Smijemo li se jednostavno – pouzdavati?

Kada sam bila u posjetu velikom rudniku soli Wieliczka u Poljskoj duboko me se dojmila vjera i pouzdanje rudara koji su imali potrebu u svom teškom i opasnom poslu, sve duboko pod zemljom, čvrsto svoje ufanje polagati Bogu u ruke. Kipovi Gospe, Isusa i svetog Josipa, svi izrađeni od soli, stoje tamo kao nijemo, a opet tako glasno svjedočanstvo o životima, nadanjima, nakanama – ne od svjetskog značaja, nego duboko osobnog – no zar zato manje važnog? Pa zar Bog nije imao pametnijeg posla nego slušati molitvu nekog nepismenog rudara sto metara pod zemljom dok oni gore na zemljinoj površini mijenjaju svjetove i povijest?

Kad ćemo mi ljudi konačno shvatiti da smo Bogu dragocjeni? Da nijedna naša misao upravljana Bogu nije višak? Da smo Njegov najpametniji posao mi – nesavršeni već kakvi jesmo, a opet njegovo remek-djelo stvaranja?

Ako je on taj koji nam je rekao: Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! – i ako je On dakle autor te najljepše i apsolutne ljubavne izjave Boga čovjeku, tko smo mi da u njegovu brigu i ljubav sumnjamo i da je ograničavamo svojim ljudskim metrom? Reći: ja Te ne trebam, mogu sam! Ograničiti, srezati nepresušnu Božju ljubav i brigu prema čovjeku u Bogu bitno i Bogu nebitno je kao da pokušate strpati ocean u običnu čašu!

Sve je bitno. Sve. I molitva roditelja za dijete, radnika za uspješan radni dan, studenta za ispit, sportaša za zdravlje i rezultat njegova truda. Bog s jednakom ljubavlju sve sluša, za sve brine. Istina jest: on nije nikakav mikromenadžer – on je pravi pravcati Makromenadžer. Koji nekad iz samilosti pošalje kišu – za dobar urod ili zamislite čak, dobiveni teniski meč i ispunjenje najvećeg životnog sna. I ništa nije nevažno: ni centimetri, ni lopta u golu ni loptica preko mreže, ni trud, ni rad, ni nade, ni snovi.

Znate što još Bog voli? Ljude koji ga glasno ispovijedaju iako će zbog toga vrlo vjerojatno dobiti po prstima i u koje će upirati  prstom… Ljude koji sve to znaju no ipak odaberu laštiti sjaj Njegove istine.

Chesterton je rekao: Ako ostavite stvari na miru, prepuštate ih bujici promjena. Ako ostavite bijeli stup na miru, uskoro će postati crni stup. Ako ga želite zadržati bijelim, morate ga uvijek iznova prebojavati, to jest morate uvijek imati revoluciju. Ukratko, ako želite stari bijeli stup, morate imati novi bijeli stup.

Babić je vrlo dobro znao u što se upušta zahvalom Bogu nakon dobivene utakmice, relativno nedavno mogao je vidjeti kako je u tom pogledu prošla Blanka. No odabrao je posvjedočiti „istinu tako staru a tako novu“, jednim potezom kista zabijeliti spomenuti stup u snježnobijelu nijansu, toliko bijelu da neke bode u oči. Samo čovjek koji radi kao da sve ovisi o njemu, a zna da u biti ništa ne ovisi o njemu i da je činjenica da je on gospodar života i svijeta tek goli privid, čovjek je koji posjeduje mudrost.

Što je ljubav? Ljubav je istina i istina je ljubav. Nema ljubavi u laži, to vam je prava nebeska ljubavologija. Nju nećete istinski spoznati čarobnom formulom i self help knjižicom, samo ustrajnim životom pod sjenom skrbi Šefa. Na Glavnog mislim. Makromenadžera.

Nikolina Nakić | Bitno.net