Veliku je buru u Hrvatskoj podiglo gostovanje talijanske novinarke i spisateljice Costanze Miriano, autorice uspješnica “Udaj se i budi podložna” i “Oženi se i umri za nju”.

Reakcije lijevo-liberalnih medija me ne čude, no moram priznati da me upitnici koji su se pojavili nad glavama brojnih katolkinja ipak čude: svatko tko dobro poznaje katolički nauk neće naći ništa sporno u stavovima izrečenim u knjizi.

Sporna bi mogla biti jedino kriva interpretacija te maksime koja je nadahnuta riječima svetog Pavla iz Poslanice Efežanima: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu. Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio svoju Crkvu te sebe predao za nju da je posveti.

Oduvijek sam ove riječi svetog Pavla smatrala istinskim manifestom muško-ženske ravnopravnosti – one su istodobno naglašavale razlike između spolova, ali su upravo te razlike upotrijebljene kao naputak za međusobno predanje i poštovanje – takav je stav u onom povijesnom trenutku zaista bio revolucionaran.

U društvu staroga vijeka, posebno grčko-rimskom, stvari za žene nisu bile ni blizu ovome što je sveti Pavao izrekao: omalovažavanje žena i njihov podređeni odnos bio je pravilo, muškarce se uzvisivalo a sve pod krinkom vjerskih običaja.

Pavao nam, slijedeći svog božanskog Učitelja, donosi nešto potpuno novo: njegova tema je ljubav, agape, ljubav koja se izražava voljom. Takva se ljubav podrazumijeva i u odnosu muža i žene. Nebeski odnos uzet je kao uzor te se njegov sadržaj prenosi na ovozemaljski. Kako bi ove riječi mogle biti upotrijebljene kao ishodište za podčinjavanje žena, meni ostaje vječni misterij.

Talijanska spisateljica uzela je tu temu nadahnutu upravo biblijskim Pavlovim citatom i prebacila je u moderno doba – sve dvojbe modernog muškarca i žene iznova su odjenute u ljepotu Pavlova nauka, a da nam je to potrebno više nego ikad dileme nema. Kvazifeminizam modernog doba od žene je načinio nekakav neuspješni surogat muškarcu inzistirajući na „jednakosti“, terminu koji je sasvim neprikladan uzimajući u obzir činjenicu da između dvaju spolova postoje nepobitne razlike. Današnjim se ženama sugerira da moraju biti kao muškarci, ali zanimljivo, samo u onim stvarima i poslovima koji se smatraju privlačnima – još nisam čula da se traže ženske kvote za npr. rad u rudnicima koji, jel’, baš i nisu najglamuroznija mjesta na svijetu.

Ta selektivna potraživanja prije svega su licemjerna i za žene štetna, a sam stav o ženi kao suverenoj vladarici svog tijela i svoje seksualnosti rezultirao je činjenicom da je više nego ikad u povijesti žena tretirana kao objekt i komad mesa. Najveći je paradoks da se i o najobrazovanijim i najuspješnijim ženama danas nerijetko u medijima raspravlja kroz prizmu njihova fizičkog izgleda, kilaže, odijevanja, činjenice da ženama danas nije dopušteno ni dostojanstveno ostarjeti. Nekako čisto sumnjam da je izvorni feminizam ovako nešto imao na umu – upravo su se protiv toga borile te prve žene – borci za pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na dostojanstvo žene kao osobe, a ne nečijeg vlasništva.

Vrhunac ironije ipak je činjenica da se perjanicom feminističke borbe smatra pravo na čedomorstvo kao ultimativnim činom ženske slobode i raspolaganja svojim tijelom. Tako su te današnje „emancipirane“  žene slobodne ubiti dijete u svojoj utrobi kad god požele a da se uopće ne propituju razlozi za takav čin. Njihova „sloboda“ tako je izvojevana krvlju nerođene djece dok se iste te žene istovremeno promatraju i procjenjuju po veličini svojih dekoltea i pozadina. Lijepo postignuće, nema što. Stvar postaje još interesantnija kad pogledamo što su o pobačaju mislile one prve feministice s kraja 19. stoljeća – bez ijedne iznimke sve su taj čin odbacivale s najdubljim gnušanjem.

Vratimo se Costanzi. Promocija njenih knjiga, čast kritičarima koji su otišli dalje od samog naslova, i to onog prvog, postala je prigoda dežurnim dušobrižnicima – ustvari redovitim kritičarima katoličkog nauka koji će objeručke zgrabiti svaku prigodu da pljunu na bit katolicizma a sve pod krinkom tobožnje pravičnosti ne uočavajući da su upravo oni indoktrinirani vlastitom mržnjom a svojom neupućenošću još ispadaju i blesavi. Costanza ide drumom, ova ekipa šumom – njihova zapjenjenost nažalost ih sprječava u bilo kakvom pokušaju argumentirane rasprave.

Što nam je dakle svojim knjigama poručila Talijanka?

Nauk svetog Pavla protkala je novim feminizmom svetog Ivana Pavla II., osuvremenivši ga i smjestivši u suvremeni kontekst koji je nama ipak bliži od onog prije 2000 godina. Izuzetnom pronicljivošću i intuitivnošću (i inače svojstvenog ženama) ušla je u meritum problema suvremenih muško-ženskih odnosa, precizno detektirajući probleme i usput nudeći i rješenja. Ono što Ivan Pavao II. naziva „ženskim genijem“ ona naziva ženama svojstvenim darom i „genijem odnosa“ nazivajući žene onima koje razumiju i kojima je dano da ulaze u srca zbog svoje empatične naravi i porivom brige za drugoga.

Famoznu podložnost narogušeni kritičari odmah projiciraju kao potrebu da žena isključivo i suvereno ima gospodariti  loncima, krpama i usisavačima i usput po mogućnosti šutjeti dok je prava  poruka dijametralno suprotna. Činjenica jest da žene katkad taj dar pronicavosti i savršenog razumijevanja nijansi u međuljudskim odnosima mogu iskoristiti za manipulaciju nad drugim spolom koji ima brojne kvalitete, ali je u čitanju tih skrivenih signala znatno slabiji. Podložiti se znači biti svjestan svoje moći i svog dara i izabrati ne zloupotrebljavati ga. Kriteriji su u biti isti za oba spola – od oba se traži svojevrsno umiranje sebi. Kad se od muškaraca traži da umre za svoju ženu ne misli se tu (samo) na činjenicu da položi svoj život u zaštiti i obrani svoje obitelji u slučaju potrebe za istom (rekli bi mnogi da takav zahtjev isto nije fer jer samo se jednom umire a onda više nema patnje, a od žena se s druge strane zahtijeva cjeloživotna podložnost kao jedan mukotrpan proces konstantnog samosvladavanja). Nije stvar ni izbliza tako jednostavna – i od muškaraca se traži umiranje sebi, umiranje u svojim sebičnostima i egoizmima, željom za kontrolom i posjedovanjem – umirati za svoju ženu znači odupirati se tim nekakvim također urođenim muškim instinktima – ovdje se ljubav definira kao svjesna odluka a ne popuštanje osjećajima i nagonima. Tek ako se odupremo želji da sve kontroliramo, možemo započeti s međusobnim služenjem, tim istinskim idealom u braku na koji nas pozivaju i sveti Pavao i sveti Ivan Pavao II.

Kad postavimo stvari na takav kršćanski kolosijek, moraliziranja tzv. naprednih i osviještenih medijskih trubača postaju i ostaju prazna i smiješna. Nikad mi do kraja neće biti jasan poriv da se netko miješa u nešto o čemu zapravo nema blage veze. Osobno se ne razumijem u automobile i zamislite blamaže da sad krenem ljudima koji neke stvari imaju po tom pitanju u malom prstu razjašnjavati što ja mislim da bi trebali učiniti kad im motor baca ulje i pritom lupam nevjerojatne gluposti i da stvar bude gora još sama sebi plješćem kako sam pametna i osviještena iznoseći svoje neinformirano lupetanje kao vrhunac spoznaje? Pretpostavljam da bi mi utješno rekli: A sirota. Nisi ti ni kriva.

Jednostavno, kao katolici moramo biti i upućeni i poznavati vlastiti nauk i osvijestiti si njegovu savršenost i ljepotu – nadahnuće njegova Božanskog izvora garantira da je taj izvor žive vode jedino što će žedna napojiti. Uostalom naš Gospodin nije osudio zemaljske potoke ili ih zabranio, On je samo rekao da nikada nećemo biti posve zadovoljni ako se ograničimo samo na izvore ljudske sreće i na beskrajno ugađanje isključivo našim željama i potrebama.

Mi smo zamišljeni i stvoreni za nešto mnogo, mnogo više.

Nikolina Nakić | Bitno.net