Ovih je dana na jednom prilično čitanom portalu objavljen tekst koji štovanje svetog Leopolda Mandića naziva vještičarenjem i idolopoklonstvom.

Potpisuje ga izvjesna “mlada katolkinja” iz Osijeka, a po svemu što je izrekla usudila bih se reći da je ona katolkinja koliko i ja hindus. Još jednom je dolazak zemnih ostataka omiljenog hrvatskog sveca uzburkao duhove, zamutio bistrinu i podigao zloću na sasvim novu razinu. Sve je to skupa već viđeno, pa tako i „mlada katolkinja“, nazovimo je radije mlada partizanka, jer joj jednostavno budi rečeno taj naziv više odgovara, budući da se ne mogu oteti dojmu da se ne radi o vjernici već da je prigodno koristila „Mali priručnik protiv katolicizma“ koji su usavršili i u detalje razradili protestanti.

Kad god je u hrvatskom medijskom prostoru netko dobio prostor za pljuvanje po katolicizmu a bio je predstavljen kao teolog, prigodno su „zaboravili“ da se ne radi o katoličkom teologu. Što je uostalom jedan malecni pridjev? Sitnica.

Tako je naša mlada partizanka u svom jadu što – ponovno – ljudi mirno i strpljivo stoje u redovima da bi vidjeli svetog Leopolda i pomolili se pred njime situaciji pristupila zeru profinjenije i lukavije od onog novinara Indexa koji je valjda slijedeći vlastiti tok misli pisao o nekrofiliji i usput zaradio i tužbu. Da bi izbjegla takav scenarij, izvjesna je Kristina (neka se netko usudi reći što kontra nje, ime Boga nosi čak i u svom imenu!) nastupila kao vjernica; bilo kakav pravni napad onemogućen je u ime slobode vjeroispovijesti zajamčene Ustavom. Tako Kristina svetog Leopolda naziva rimokatoličkom mumijom, morbidnom turnejom mrtvaca, piše o štovanju „trulog mumificiranog korpusa premazanog svim mastima“. Otišla je naša “vjernica” tako daleko u povijest, točnije u Egipat, poznatog po praksi što dužeg očuvanja tijela od raspadljivosti, čime se ukazuje dakle potreba za vječnim životom. U maniri izreke „religija je opijum za narod“ kaže nadalje da je „poznato da je rimokatolicizam kopirao mnoge prakse ritualnog štovanja od poganskih religija“.

Kako se u tu priču uklapa Lenjinova mumija, nije poznato, a nekako sumnjam da ćemo dobiti logično objašnjenje.

Imamo još jednu interesantnu rečenicu:

“Istina je da svaki put kada se zaziva neki mrtvac, koliko god bio svet tijekom svog života, zapravo se zazivaju sami demoni.“

Zanimljivo je koliko se puta post mortem iz petnih žila pjevalo „druže Tito mi ti se kunemo“, a i o “morbidnoj turneji mrtvaca” dalo bi se isto svašta reći – od plavog vlaka pa sve do ne manje morbidnih štafeta kojima se – također post mortem – slavio rođendan mrtve i pokopane osobe. Sve ovisi o oku promatrača, nije li  tako?

Svašta je nešto još u tom tekstu navedeno, sve pršti od starozavjetnih citata o onečišćenju svakoga tko dira u mrtvaca, no sukus bi se ipak mogao svesti na ovu rečenicu :

„Praksa štovanja svetaca, bilo živih ili mrtvih, spada u vještičarenje, vudu, čarobnjaštvo, vračanje, magiju, zazivanje mrtvih, kontakt s mrtvima, idolopoklonstvo – sve ono što je pred Bogom gadost, sve ono što je zlo u Božjim očima.“

Krenimo redom:

Idolopoklonstvo – radi se doista o omiljenoj riječi antikatolika, gotovo pobožno i papagajski upotrebljavanoj s nevjerojatno krivo shvaćenom biblijskom rečenicom „ne pravi sebi lika ni obličja“ gdje se Biblija, a to su nekatolici doveli do savršenstva, selektivno čita i interpretira iz jednostavnog razloga što je Krist ostavio svojoj Crkvi ključ za ispravno interpretiranje Biblije.

Spornu rečenicu ne možemo promatrati odvojeno od jedne druge rečenice: Ja sam Jahve, Bog tvoj.

Istina je jednostavna: Sveto pismo razlikuje kip (sliku) od idola. Bog je naredio Mojsiju da izradi kip zmije, Jakov gradi Raheli spomenik na njezinu grobu, Salomon je svoj dvor ukrasio kerubinskim anđelima, Ezekiel piše o slikama kerubina u Hramu, pa čak i sam Isus odlučno izbacuje trgovce iz Hrama prepunog kipova i reljefnih slika braneći ih kao dijelove Božjeg doma. Sasvim je legitimno upitati se: što je rušio tezge s novcem a ne sramotne kipove i reljefe?

Što je dakle idolopoklonstvo? Očito ne ovo na što nas upozorava naša zloguka proročica, nego isključivo ako se grade kipovi i slike poganskih božanstava. Naš Bog je ljubomoran Bog i nije problem kip koji prikazuje utjelovljenog Boga ili Njegovu Presvetu Majku ili bilo koji kip koji je u službi pravoga Boga. Gradnja kipova i slika u crkvama katoličke vjere čuvanje je i držanje Nauka kako Starog tako i Novog zavjeta. Kao što ćorava koka pogodi zrno, tako je i naša proročica ovdje ispravno upotrijebila jedan citat: „I budući da si Zakon svog Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboravit’ sinove.“(Hošea)

Ovdje zbilja nemam što dodati.

Druga dosta važna stvar kojom se bavi dotični tekst je štovanje svetaca. Na jedan vrlo ružan i dijaboličan način za vjerne katolike kaže da ovi današnji živi mrtvaci ne samo da pokapaju svoje mrtve već ih mumificiraju, balzamiraju i štuju njihove mrtvačke kosti. Svatko tko to prakticira neće ostati nekažnjen.

Ne bih se ovdje dalje bavila protestantskim kroničnim nerazumijevanjem i ismijavanjem katolicizma čija je glavna misao – potekla od Martina Luthera –  da čovjeku i Bogu u njihovu međusobnom suodnosu nisu potrebni posrednici. Samu takvu tvrdnju izravno pobija Sveto pismo – koje ljude naziva ne samo posrednicima nego i onima koji su kadri spasiti druge: „I jedne, svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu.’’ (Jd 1, 22-23)

Jasno je da je Isus prvi i temeljni posrednik i spasitelj – no njegova služba nipošto nije izolirana nego uključuje i sudioništvo drugih. Sad dolazimo do svetih – katolici zaista imaju više posrednika koji se za nas mole pred Bogom. O tome piše i tako često krivo interpretirana Poslanica Timoteju:

„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“

Zašto se molimo svecima za njihov zagovor? Preminuli sveci stoje pred licem Božjim i direktno nas zagovaraju bez ikakve zapreke grijeha koji bi ih opterećivao. Pročitala sam zaista divnu misao da ne vrijedi molitva svakog čovjeka isto, nego molitva onih koji su živjeli više u skladu s Božjim planom vrijedi više (Jer 15, 1). Nije li to savršeno i potpuno logično?

O tužnim opisima dotične nesretnice ne bih dalje podrobnije pisala, o poganskim mumijama, obeščašćenim kostima, morbidnim razvlačenjima, onečišćenjima i prljavštini te na kraju skupoći odnosno visokoj cijeni balzamiranja napisano je više nego dovoljno laži, a jedini način da se laž pobije uvijek je isključivo bila istina.

Neraspadnuta tijela katoličkih svetaca prkose svim prirodnim zakonima koje poznajemo i kao što duša neutaživo čezne za Božjom blizinom i ljepotom koju možemo samo u tragovima naslutiti, tako nas i onaj plemeniti dio u nama vodi što bliže onome što naš duh nepogrešivo prepoznaje kao nadnaravno. Želimo prići bliže. Očima vidjeti. Suzu pustiti. Jer obličja pomno čuvana i izložena u staklima nagovještaj su vječne ljepote koja nam je svima obećana, predokus onoga što ispovijedamo kad molimo „vjerujem u uskrsnuće tijela“, kontura i obris proslavljenih tijela koja nas čekaju.

Zato deseci tisuća ljudi mirno i strpljivo čekaju vidjeti pa makar i na trenutak obećanje raja i vječnog života, ne da bi se uprljali i onečistili nego da bi se pročistili poput zamućene vode koja postaje bistra poput planinskog potoka.

Mnogi to neće razumjeti i mnogi to neće moći prihvatiti. Vjera je to.

Uvjeravat će malovjerne u procese skupog balzamiranja koja provodi bogata Crkva. Ista ona Crkva koja je svetu Bernardicu iz Lurda pokopala u vlažnu zemlju a da nisu ništa dirali na njoj. Otkopali su je 30 godina kasnije – našli su vlažan i istrunut habit i zahrđalu krunicu – i divnu sveticu koja je izgledala kao da je dan prije pokopana. Kostur, mišići, ligamenti, koža, savršeno očuvana jetra (svatko tko poznaje proces balzamiranja ovaj će podatak smatrati dragocjenim) – sve je to svjedočilo još jednom čudu, prkosu zakonima prirode, Ljubavi i Istini koja se sama brani i koja je sagrađena ne na pijesku, nego na stijeni.

Zato hrlimo, draga Kristina. Srca nas vuku, a noge ne bole od stajanja – želimo stati pred tog malog velikog čovjeka, sitna rastom a gorostasa duhom, otvorena i raskajana srca zavapiti: Ti! O predragi! Sjeti se mene bijednoga dok gledaš lice Božje.

Možda će suze teći, no srca će sigurno pjevati kad okrenemo leđa tim svetim kostima blagoslovljeni trenutkom koji se ne zaboravlja, nikada, nikada. Do susreta u vječnosti.

Nikolina Nakić | Bitno.net