NIKOLINA NAKIĆ

Za zastrašujući zakon o pobačaju u New Yorku krivi smo mi

Lijepo je – i točno – rekao Thomas Merton u “Gori sa sedam krugova” (tada je upravo bjesnio Drugi svjetski rat): “Sva se ova žalost, muka i jad događa, zbog mojih, da mojih – i tvojih glupih grijeha.”

Foto: Shutterstock.com

Dijete je Božje mišljenje da bi se sa svijetom trebalo nastaviti“, rekao je prije nekih sto i pedeset godina američki pjesnik Carl Sandburg. Pitam se što bi taj isti pjesnik sad mislio i pisao o svijetu, točnije o njegovoj zemlji, koji je spreman utopiti u krvi – a da ne trepne – upravo razlog koji je pjesnik apostrofirao kao jedini preostali trag smisla i ljepote u gomili besmisla: dijete.

Iako piramida zla sagrađena od kosti nerođenih ima već obrise kule babilonske i u njenoj nas posvemašnjoj ružnoći malo toga zapravo više može šokirati, američkoj saveznoj državi New York uspjelo je međutim i to: ovih je dana donijet zakon koji otvara vrata pobačaju do 9. mjeseca trudnoće i koji štoviše abortus definira „temeljnim pravom“ svake trudne žene. Također po novome zakonu sam čin pobačaja više nije pridržan isključivo liječnicima; sada je dopušteno da ga rade i medicinski djelatnici (što daje sasvim novu notu omiljenoj argumentaciji zagovaratelja pobačaja – priči o vješalicama i nekvalificiranim izvršiteljima). Za izvršenje pobačaja nije više dakle potrebno studirati medicinu i specijalizirati ginekologiju, u posvemašnjoj žurbi da što više žena dobije tu vrstu paklene usluge lepeza dostupnih i voljnih uključiti se u masakr nerođenih još je više proširena. Da stvar bude još gora, novi zakon uklanja dosad važeću obvezu da u slučaju pobačaja nakon 20 tjedana bude prisutan još jedan liječnik (što je i logično jer sad više ne treba biti prisutan nijedan) koji bi pomogao djetetu koje eventualno preživi pobačaj – u praksi to vjerojatno znači da će dijete biti nemilosrdno ostavljeno da umre – što brže, to bolje. Krajnji đavolski potpis cijeloj ovoj priči daje činjenica da je potpis na ovaj zakon, s osmijehom od uha do uha dao jedan katolik. Ne djeluje li to pomalo kao jedan ultimativni sotonski ha-ha?

Pretpostavljam da su se mnogi na ovu vijest upitali: kako smo uopće došli do ovoga? Mjesta prevelikom iznenađenju ipak nema, ubijanje djece je konstanta koju susrećemo u ljudskoj povijesti, od biblijskih Feničana koji žrtvuju djecu Moleku preko žrtvovanja u sklopu štovanja Baala, sve do najnovijih otkrića masovnih grobnica u Peruu gdje je prije 550 godina u Las Llamasu žrtvovano oko 140 djece između 5 i 14 godina. Brutalno vađenje srca djeci pripisuje se narodu Chimu, inače poznatom po izradi brojnih i vrlo sofisticiranih umjetnina, a koje su kasnije pokorili Inke.

Šokira vas brutalnost starih pogana Južne Amerike? Pa što su njihove brojke naspram naših milijuna? Po čemu su oni brutalniji od današnje moderne civilizacije? Na koncu, iščupati srce ili prekinuti leđnu moždinu samo su razlike u nijansama istog principa. Samo smo zatvorili puni krug koji je čovječanstvo prošlo od poganskog žrtvovanja djece preko kršćanske zapadne civilizacije do novopoganske tamne moralne rupe u koju je svijet upao. Tko je kriv? Prije nego što proglasimo Pedra u kojeg ćemo uperiti prstom, možda da krenemo prvo od sebe. Lijepo je – i točno – rekao Thomas Merton u “Gori sa sedam krugova” (tada je upravo bjesnio Drugi svjetski rat): “Sva se ova žalost, muka i jad događa, zbog mojih, da mojih – i tvojih glupih grijeha.”

Svi smo doprinijeli, svi smo odgovorni. I to već dugo traje. Sve što je stoljećima bilo čvrsto inkorporirano u civilizacijske temelje zapadnog kršćanskog društva nije moglo propasti zbog nekog slučajnog spleta okolnosti, već kao rezultat marljivog i sustavnog rada na tome. Krivci međutim nisu samo idejni tvorci. Kao i u vrijeme rimskih progona kršćane se u posljednja dva stoljeća retroaktivno okrivljava za sve loše povijesne procese, okolnosti i događaje, no za razliku od prvih vremena koja su rezultirala kamenom temeljcem, nepokolebljivom i neslomljivom masom mučenika, moderni su kršćani prvo povjerovali u te i takve optužbe i mitove počevši i sami smatrati kršćanstvo nazadnim i agresivnim. Na koncu su ili potpuno otpali i postali vjerski indiferentni ili su razvili nekakvu krnju verziju soft kršćanstva koje se diči Isusovim imenom, no ima đavolji potpis – kako drugačije protumačiti široki osmijeh ponosnog predavača s katoličkog sveučilišta Notre Dame, guvernera New Yorka Cuoma, dok stavlja svoj potpis na novi zakon?

Ovo je samo šlag na torti koju su ispekli mnogi katolici ponavljajući mantru o „sigurnom, legalnom i dostupnom pobačaju“ (i to ne samo laici, nikako ne samo laici, pa sam primas irske Crkve je to izjavio za njihovu televiziju nakon referenduma o pobačaju). Rekoh već da je ovo kolo koje svi plešemo – mi laici, svojim potpunim napuštanjem spolnog morala koji naučava Katolička Crkva – ne izgledamo kao katolici, ne ponašamo se kao katolici, štoviše, ponašamo se kao evanđeoska antireklama. Cijelom tom već potpuno dekadentnom skupinom bojažljivo i, nažalost, neučinkovito upravljaju pastiri koji se prije svega boje primijeniti alate koji su im na raspolaganju u teškoj i odgovornoj zadaći dušobrižništva, puštajući nas tako da se valjamo i koprcamo u blatu svojih grijeha usput se veseleći kako nam je tu lijepo toplo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjetimo se kako je sveti Pavao postupio u Korintu – o tome nam svjedoči Prva Korinćanima, poglavlje pet. Sjetimo se svetog Ambrozija koji je 390. rimskom caru Teodoziju zatvorio vrata milanske katedrale pred nosom zbog careve odgovornosti za smrt 7000 ljudi u Solunu, rekavši mu: “Nema mise, nema pričesti, nema sprovoda za tebe ako sad umreš, ne dok se ne pokaješ i ne učiniš javnu pokoru.”

Pazite, on to nije učinio nekom lokalnom vladaru, nego rimskom caru, tadašnjem gospodaru svijeta. Zamislite svete ludosti, zamislite rizika! Zamislite ogromne kršćanske ljubavi pastira za tu dušu. Što kaže povijest, kako je reagirao rimski car, gospodar svog poznatog svijeta? Je li se uvrijedio, reagirao i obratio se drugim biskupima da utišaju ovog neviđenog bezobraznika? Ne. Činio je javnu pokoru od listopada do Božića da bi ponovno nakon pokajanja bio pripušten sakramentima i da bi na kraju priče izjavio da se u njegovu carstvu ipak našao jedan pravi biskup. Upravo je taj postupak svetog Ambrozija u katehezi posvećenoj jednom od četiriju zapadnih crkvenih otaca papa Benedikt XVI. istaknuo izjavom da je „pravi učitelj onaj koji naviješta Evanđelje na djelotvoran način“. Nekad su dakle osim riječi potrebna i djela koja u konačnici služe spasenju nečije duše, prvom i najvažnijem poslanju naše Crkve. Iako su lijepo i dramatično zazvučale riječi biskupa Scharfenbergera u njegovu apelu katoliku Cuomu (to otvoreno pismo možemo shvatiti kao i opomenu), u konačnici bi za dušu tog čovjeka (i mnoge druge) možda bilo korisnije da se išlo djelima umjesto metaforama iz “Ratova zvijezda”. Kardinal Dolan je svakako mogao pokazati primjer – uskratiti pričest – koji bi sigurno slijedili mnogi biskupi s obzirom na to da puno političara katolika danas gradi karijeru na principu „nisam za pobačaj, ali“ i tvrdokorno ustraje u nečemu što je i sveti Toma Akvinski klasificirao u “Summa Theologiae” kao javni grijeh, odnosnu javnu sablazan.

U međuvremenu, djeca umiru i pomicanje granica sve je beskrupuloznije i monstruoznije. Zlo napreduje kada dobri ljudi ništa ne čine. Još se nije osušila tinta na papiru novog zakona, a već imamo izjavu guvernera savezne države Virginije Ralpha Northama da ako žena odluči da ne želi tek rođeno dijete (s malformacijama, kako je eugenički specificirao), da se ono treba i može ostaviti da umre i da je to stvar koja bi trebala biti isključivo između liječnika i majke.

S jedne strane svima su puna usta ljudskih prava, društva humanosti koje je posebno osjetljivo na inkluziju osoba s posebnim potrebama u društvo i poštivanje njihovih ljudskih prava. Kakvu poruku šalje guverner Virginije, da rođeno dijete s posebnim potrebama ne zaslužuje živjeti? Ljudi iz pro-life pokreta godinama upozoravaju da će se granice u ovom ludilu pomicati sve dalje i dalje i to se upravo događa. Ovo nije problem koji je svjetlosnim godinama udaljen od naše zemlje – sve čemu svjedočimo da se događa na zapadu za koju godinu osvane i u našem dvorištu. Uostalom i Hrvatska se sprema pomaknuti jednu granicu koja je od 1978. stajala na 10 tjedana. Dosad 10, zatim 12, zatim rođenje, a vidimo da se ide i poslije rođenja… ovom zlu nema kraja. Kako proročanski zvuče riječi Carla Sandburga s početka ovog teksta, iako je u njegovo doba pomor nerođenih bio krajnje društveno neprihvatljiv, ispravno je poeta naslutio: jednom kad odustanemo od najmanjih, odustat ćemo i od sebe samih. Nada za ovaj svijet počiva dakle na najslabijim malim leđima. Tko će ih štititi ako ne ja? Ako ne ti?

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 1. veljače 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi