NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić: Pitanje je trenutka kad će kršćane zatvarati jer daju prednost Božjim zakonima

Ljudski zakoni sve češće su u direktnoj konfrontaciji s naravnim i Božjim zakonima i nije pesimizam ako kažem da je samo pitanje trenutka kad će se ljude početi zatvarati jer su odlučili dati prednost Božjim zakonima, jer su kao i njihovi daleki kršćanski preci odlučili ne zapaliti tamjan lažnom bogu političke korektnosti

Ograda

Foto: Shutterstock

Jednom sam pročitala kako niti jedan mudrac ni mistik – ni Buda, ni Konfucije, ni brojni drugi – nikada nisu vjerovali da će njihovo učenje izazvati takvo protivljenje ljudi koje će im donijeti nasilnu smrt – ovo je uvijek i isključivo vrijedilo samo za Krista. Sluga Božji Fulton Sheen izuzetno je nadahnuto opisao porijeklo i potrebu takvog razaranja: kako je čovjek zlatna sredina između materije i duha, sposoban je razoriti oboje; iščupati biljke i ubiti životinje koje su po dostojanstvu ispod njega, ali također i mrziti i ubiti što god je iznad njegova dostojanstva. Ako u svojoj oholosti smatra Boga suparnikom, on će ga nijekati – onomu što je od ovoga svijeta svijet se nikada ne suprotstavlja.

Što je pak od Boga, tomu se duh ovoga svijeta protivi, kleveće, progoni i raspinje. Krist u desetom poglavlju Matejeva evanđelja apostole upozorava kako mržnja svijeta neće biti eksplicitna već prikrivena – bit će optuženi na pravnim temeljima, odnosno vući će ih pred sudove u lažnim sudskim procesima pod raznim optužbama – maska i krinka bit će pravda, no pravi razlog mržnje bit će zlo u srcima. Istina koju nam je Krist donio ljudi su prepoznali kao zahtjev da joj budu vjerni jer su za nju i stvoreni, no ta ista istina uzburkava njihove savjesti i oni je preziru.

Sve to zapravo je konstanta koja prati povijest kršćanstva i koja je prorečena Kristovom rečenicom „Zbog mojega imena svi će vas zamrziti“ (Mt 10,22). Prvi kršćani masovno su gubili živote zato što nisu htjeli učiniti jednu naizgled ništavnu stvar: zapaliti tamjan kao simbol žrtve caru – bogu. Oni su dobro znali tko je njihov Bog i zašto to ne mogu učiniti, znali su da će izgubiti biološki život, a sačuvati duhovni. Antički ih je svijet zbog te ustrajne tvrdoglavosti bio spreman dobro kazniti, a nebo ih je s druge strane za tu istu stvar bilo spremno dobro nagraditi. Sve se uvijek svodi i vraća na slobodu izbora. Tertulijan, ranokršćanski pisac iz trećeg stoljeća, zapisao je da su se Rimljani, kad bi kršćane osuđivali na smrt, uvijek služili poganskim apelom koji je glasio: Spasite svoj život, nemojte ga uzalud bacati!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ta je rečenica zapravo ogledni primjer kako rezonira duh koji se suprotstavlja istini i zapravo se malo toga promijenilo od tada iako su prošla pusta stoljeća. Nije li onaj poganski apel zapravo istovjetan današnjoj krilatici koja nalaže da se uzme sve što ti život pruža jer se samo jednom živi? Isto tako moram primijetiti da je čovječanstvo prešlo puni krug od prvotnih opskurnih optužbi kojima se okrivljavalo prve kršćane – da su kanibali i da na svojim sastancima žrtvuju novorođenčad – do optužbi modernog doba gdje se isti ti kršćani opet optužuju, no ovaj put zato što brane živote nerođene djece. Optužbe se mijenjaju, okrivljenici ostaju.

Svako vrijeme stvara svoje mučenike i svoje svece. Ako je najbolji argument protiv kršćanstva, kao što je to jednom primijetio G. K. Chesterton, u (lošim) kršćanima, tada je najbolji argument u prilog kršćanstvu u (dobrim) kršćanima. Dvije tisuće godina kršćanstva smijemo i možemo procjenjivati i ocjenjivati ne po svojim velikim grešnicima, već po svojim velikim svecima jer su upravo oni ti koji su svojim životima svjedočili poruku evanđelja. Odlična je usporedba koja pita je li pošteno ocjenjivati neku bolnicu po pacijentima koji se ne obaziru na liječnikove upute i ne uzimaju propisane lijekove? Ili je li pošteno ocjenjivati neku školu po učenicima koji ne obraćaju pažnju na nastavnikovo izlaganje i ne pišu domaće zadaće? Uporno se jedino i isključivo Crkvu procjenjuje ne po elementu uspješnosti, već neuspješnosti. To je nepravedno čak i po prividnom mjerilu pravde kakvo se danas većinski njeguje.

Ponešto se u izazovima koje doživljavaju kršćani u današnjoj antikršćanskoj postmoderni ipak promijenilo u odnosu na vrste mučeništva koja su doživljavali u prošlosti – za razliku od nekada današnji ljudi vjeruju da imaju potpuni nadzor nad svojim životom. Jeftini egzistencionalizam kakav primjerice nalazimo u obrazloženju presude američkog Vrhovnog suda u slučaju Casey protiv Planned Parenthooda navodi kako je „pravo da sami definiramo vlastito shvaćanje života, smisla, svemira i tajne ljudskoga života u samoj  srži slobode“. Ove vam riječi zvuče prihvatljivo? To je zato što su nam umovi nesretno zaraženi filozofijom koju je u svega par riječi uspješno uobličio i definirao Jean-Paul Sartre kada je rekao da biti čovjek znači htjeti biti Bog što u konačnici vodi izbacivanju Boga iz jednadžbe.

Danas je sve teže biti katolik i sve je teže biti katolički svećenik. Ljudski zakoni sve češće su u direktnoj konfrontaciji s naravnim i Božjim zakonima i nije pesimizam ako kažem da je samo pitanje trenutka kad će se ljude početi zatvarati jer su odlučili dati prednost Božjim zakonima, jer su kao i njihovi daleki kršćanski preci odlučili ne zapaliti tamjan lažnom bogu političke korektnosti. Primjera ima more, evo relativno je nedavno u nekim australskim državama usvojen zakon koji zahtijeva od svećenika odavanje ispovjedne tajne (u strogo određenom slučaju, ali uvijek se krene od debele iznimke koja se nekako pretvori u pravilo). S druge strane Kodeks kanonskog zakonika ispovjednu tajnu drži nepovredivom i apsolutno je zabranjeno njezino odavanje iz bilo kojeg razloga a svećeniku koji to ipak učini slijedi automatska ekskomunikacija. Na kraju se kao što vidimo sve svodi na pitanje: zapaliti tamjan ili ne?

U hrvatskoj je javnosti potpuno ispod radara prošao epilog priče svećenika Alojzija Asića – svećenika kojeg su svojedobno hrvatski mediji razapeli na križ zato što je nastojao (kako se kasnije ispostavilo, s pravom) sačuvati svetost sakramenta svete pričesti. Cijela ta ružna priča na koncu je završila i na sudu jer su ga roditelji dječaka s posebnim potrebama tužili po članku 25. stavka I. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Velečasni Asić na koncu je oslobođen optužbe, ali sama činjenica da se umirovljenog svećenika nakon cijele one mučne medijske priče povlačilo po sudovima jer se usudio procijeniti kako će netko i u kojim okolnostima primiti svetu pričest je duboko uznemirujuća ali i poučna jer pokazuje na koje se načine može koristiti Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Dobili smo i pouku da se katolici ne trebaju pretjerano truditi biti „simpa“ ovom svijetu jer ih isti taj svijet žive ne može podnijeti, evo, ima već dva milenija. Ako se oko nečega već trebamo truditi, onda je to, uz nastojanje da se istinski živi evanđelje, međusobno osnaživanje, učvršćivanje kičme i pripremanje za vrijeme u kojemu će se (ponovno) od nas tražiti da upalimo tamjan uz naputak da je to tek sitnica i da ne budemo ludi – a da mi budemo u stanju reći ono evanđeosko: Evo me. Sav Tvoj, sva Tvoja.

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. lipnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi