Ako slika govori tisuću riječi – što je svojedobno mudro shvatio rimski car August pustivši kovanice sa svojim otisnutim likom u opticaj u milijune ruku ili što je pak u svojevrstan aksiom tisućljećima kasnije uobličio Andy Warhol (govoreći o slici kao najizražajnijem sredstvu) – onda film djeluje još snažnije na ljudska čula i poimanje.

Toga su svakako bili svjesni moćnici koji su dali sve od sebe da sredstvima javne cenzure i ekonomskog pritiska onemoguće distribuciju i prikazivanje filma Unplanned – filma koji kroz autobiografsko iskustvo bivše djelatnice Planned Parenthooda Abby Johnson (danas katolkinje, majke osmero djece i pro life aktivistice) priča priču o pobačaju na način da ruši sve mitove o istom, a koji se plasiraju prvenstveno ženama na način da jednostavno priča jednu istinitu priču.

Film se susreo s neviđenom cenzurom. Prvo je američka organizacija odgovorna za određivanje prikladnosti filma filmu Unplanned dala ocjenu R (što znači da maloljetnici do 17 godina mogu gledati film uz pratnju roditelja ili punoljetnog skrbnika). Objašnjenje je bilo da je oznaka R dodijeljena zbog tri scene pobačaja u filmu, iako je svima koji su film gledali zapravo jasno da se u scenama radi više o izrazito teškoj emotivnoj atmosferi nego bilo kakvoj neprikladnoj krvavoj sceni kakve redovito viđamo i u popodnevnim terminima dok gledamo obdukcije leševa u raznim CSI serijalima.

Također je upitno i je li takvom zabranom zapravo prizvana populacija koju se željelo ograničiti u gledanju filmu – oznaka R doista zna stvoriti određeni hype što je naposljetku rezultiralo željom za gledanjem i kod onih koji inicijalno nikad ne bi išli pogledati takvu vrstu filma – tome svjedoči i izvrsna zarada u prvom vikendu prikazivanja u američkim kinima – izvorna namjera ipak je bila sabotirati film u što većoj mogućoj mjeri. U kojoj je mjeri ironična činjenica da za pogledati ovaj film niste mogli ući bez roditelja u kino, ali za učiniti pobačaj u mnogim određenim američkim državama to možete učiniti bez njihovog znanja, bolje je i ne isticati.

Hollywood je imao ogromnu ulogu u pro choice senzibilizaciji javnosti i oni zapravo najbolje znaju da su ovdje u biti napadnuti vlastitim oružjem. Kada je prije nekoliko desetljeća javnost većinski i rezolutno bila protiv pobačaja upravo su holivudski filmovi s razvikanim filmskim zvijezdama malo po malo promijenili stav javnosti po tom pitanju i pomakli fokus sa smrti jednog ljudskog bića na tzv žensko reproduktivno zdravlje . Snimljeni su filmovi kao “If these walls could talk” s Demi Moore, Cher i Sissy Spacek i “Revolutionary road” s Leonardom Di Capriom i Kate Winslet koji su prvo uvjerili ljude da se ilegalni pobačaji rade u jednakom broju kao legalni, a zatim se prešlo na cijelu priču o neotuđivim ljudskim pravima u kojima se tzv „pravo na pobačaj“ visoko vinulo na ljestvici prioriteta i preskočilo čak i osnovno ljudsko pravo, ono na život.

No vratimo se filmu – priznajem da sam ga već u 7. minuti prvi puta zaustavila. Nisam nešto pretjerano osjetljiva kada se radi o nasilnim ili pak teškim filmskim scenama jer najčešće ipak uspijevam zadržati racionalni odmak koji mi uvijek u primozgu sugerira kako se radi o fiktivnoj i odglumljenoj situaciji, bilo da se radi o vjernoj imitaciji stvarnosti ili tarantinovskoj parodijskoj pomaknutosti .Ovdje međutim nisam mogla sama sebi postaviti takve zagrade i stvoriti potrebni emotivni odmak – nisam si mogla reći – ovo nije stvarno – jer kao prvo film je stvoren po istinitoj priči ali kao drugo i mnogo gore – ono što je prikazano tamo događa se upravo ovog časa negdje na svijetu. Svemu tome nije dodatno pomogla ni činjenica da UZV snimke tromjesečne bebe i sama povezujem sa svojom djecom i jako se dobro sjećam njihovog izgleda i njihovih pokreta dok su bili u tom stadiju razvoja, sjećam se ubrzanog galopa njihovih srca – i dok na filmu gledamo takvu bebu koja u jednom trenutku spokojno pluta u majčinoj utrobi, a u drugome se mala kičma zlokobno naglo propne uvis i krene u panici mahati nogama – nije bilo načina da sama sebi kažem – miruj, ovo je samo film.

U tome i jest stvar i zato i jesu davali sve od sebe da cenzuriraju i spriječe ljude da ga vide – ove nije tek puki film, ovo je naša zbilja, ovo su stvarni scenariji koji se svakodnevno odigravaju po ordinacijama diljem svijeta dok svi mi ne da pokrivamo oči, nego se ni ne usuđujemo pogledati u tom smjeru. Kako bismo se u suprotnom slučaju oprali od navale vlastite savjesti?

“Stavila sam lubrikant na pacijentičin trbuh, a onda sam manevrirala sondom da ‘uhvatim’ sliku djeteta. Očekivala sam da ću vidjeti samo nogu, glavu ili dio torza, ali na moje veliko iznenađenje vidjela sam kompletnu sliku djeteta.” Abby je ovdje svjedok i ona bez ikakvog moraliziranja priča priču bez želje da ikoga proziva i osuđuje, ona je istovremeno i žena koja je to sama prošla i zdravstveni djelatnik čija je egzistencija ovisila o tome da uspješno zažmiri i vjeruje svim mitovima koji su joj bili prodani i koje je valjalo prodavati drugima. U trenutku kada je – a opisana scena upravo je bio njen odlučujući trenutak- odlučila jednom zauvijek napustiti ovu tvornicu strave – nije postojala nikakva mreža podrške ljudima koji bi se našli u situaciji poput njezine. Abby je pomoć pronašla kod inicijative 40 dana za život (čiji je osnivač također obraćenik na katoličanstvo)i sama je naknadno shvatila da postoji potreba za apostolatom baš za ljude poput nje, ljudima koji bi donijeli hrabru odluku ali i kojima je potrebna financijska, moralna, emocionalna i duhovna podrška. Osnovana je organizacija „And Then There Were None“ i stotinjak zdravstvenih djelatnika zatražilo je potporu i zauvijek promijenilo svoje karijere.

A nerođeni? Za njih nažalost ne postoji sretan kraj koji bismo mogli zamisliti uz odjavnu špicu i natpis „the end“. Njihove mogućnosti grubo se prekidaju u činjenici neželjenosti, njihovo postojanje ostavlja trag tek u službenim statistikama ili pak duboko zakopanim savjestima- to nisu mjesta na kojima želite zamišljati bebe u jednakoj mjeri kao što uz glasni galop nerođenog srca ne želite gledati kirurški instrument koji to isto srce trenutak kasnije čupa van. Zapravo jedino što ta djeca imaju ste vi, potpuni stranci, ljudi kojima će biti stalo i koji neće gledati na drugu stranu. Ljudi koji će možda i platiti cijenu vlastite ugodnosti i djelovati.

Ovaj film snimljen je kako bi postao razbuđivač uspavanih savjesti, baš uspavanih, jer još uvijek volim misliti kako je svijet pretežno dobro mjesto i kako su ljudi pretežno dobri. Zato se uostalom maksimalno i trude kako bi ga pogledao što manji broj ljudi. Zato ucjene, pritisci, prijetnje. Zato uostalom nije ni došao u hrvatska kina. Zato je inače zanatski solidan film na IMDB stranici (zbog velikog broja ocjena 1) generalno loše ocijenjen. Zato je potrebno djelovati – tražiti ga, gledati, preporučivati. Nečinjenje je uvijek lošiji izbor od djelovanja. Nemojte misliti da sami nećete ništa promijeniti- ne zaboravite da su molitelji pred nekadašnjom Abbynom klinikom i sami imali osjećaj da su mali, nebitni i da ne mijenjaju ništa – nasuprot njih stajala je korporacija i pobačaji su se vršili svakodnevno- no ipak- danas na tom istom mjestu više ne stoji klinika nego nacionalni centar 40 dana za život. Život ipak piše maštovitije scenarije no što ih donosi film.

Nikolina Nakić | Bitno.net