Ako ste bili u Dubrovniku, vrlo ste vjerojatno posjetili tvrđavu Lovrijenac.

Kameno je to velebno zdanje na samoj hridi na zapadnoj strani Dubrovnika, inače brzinski sagrađeno u samo tri mjeseca kako bi se preduhitrili Mlečani koji su na tom mjestu sami namjeravali sagraditi tvrđavu. Do same tvrđave inače vode dva mosta, a iznad jednih vrata i dan-danas postoji u kamenu uklesan latinski natpis koji je u međuvremenu postao glavna krilatica Dubrovačke Republike: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ (Nije dobro za sve zlato prodati slobodu).

Jedan drugi povijesni grad – gigant – Atena, nakon zlatnog doba posve helenski grad u svojemu je apolonističkom zahtjevu ljepote iz zbilje života napravio neku lijepu tlapnju. Srušili su vlastite ideale onog trenutka kad su jasno omeđene i čvrste obrise zamijenili ispraznim brbljanjem i pustim hedonizmom – možda su baš njih stari Dubrovčani imali na umu kao svojevrsnu školu, što se ne smije dogoditi jednom gradu koji drži do vlastitih načela.

Izdaja primarnih uvjerenja dugoročno nikada nije pametan potez makar je obično popraćena kratkotrajnim benefitom – upravo tome smo mogli svjedočiti ovih dana dok smo slušali izlomljeni engleski profesorice engleskog Dubravke Šuice na ispitivanju povodom kandidature za potpredsjednicu Europske komisije za demokraciju i demografiju.

Nažalost, i takav je engleski bio više nego dovoljno oruđe odricanja od (lažnih) uvjerenja kojim je ne samo izdala određena načela nego i uvrijedila i ponizila glasače koji su je uostalom i doveli u poziciju da se kandidira za funkciju moći na koju je već aplicirala. U cijeloj toj priči masakrirana engleska gramatika bila je najmanji problem – uza svu spoznaju kako nam je većina političara obična skupina beskarakternih povijuša koja bi i rođenu majku – a gdje ne načela – prodala za dovoljnu količinu imovine i moći, opet je bilo iznimno teško slušati lakoću s kojom se ova demokršćanska političarka odriče svojih nekadašnjih stajališta.

Dok je skupljala dragocjene glasove dijaspore na HDZ-ovoj tribini u Berlinu u ožujku 2014. iskreno je zažalila što se „referendumom moralo dokazivati kako je brak muškarca i žene ustavna kategorija“. Istaknula je pritom svoju žarku želju da upravo „obitelj ostane nukleus društva“.

Pet godina kasnije eurozastupnica Šuica u odgovoru na pitanje zastupnice Ujedinjene europske ljevice ističe kako „nema ništa protiv da se obitelj definira na mnogo progresivniji, liberalniji način nego što je to definicija tradicionalne obitelji. Tu možemo surađivati.“

Što reći na ovakvu bezočnu kontradiktornost?

EU Observer je prije Šuičina imenovanja donio komentar kako od nje treba tražiti čvrstu garanciju kako će reproduktivna prava i slobode žena biti u središtu njezina mandata u demografiji.

Da, dobro ste pročitali. U resoru koji bi se inicijalno trebao baviti prirodnim prirastom i poticati obitelji na rađanje djece prikladna je jedino i isključivo osoba koja pobačaj smatra reproduktivnim zdravljem žene. Ovdje je Šuica dovedena u pitanje zbog svojih prijašnjih izjava o pobačaju (koje su bile identične kao i kod ostalih HDZ-ovih političara, s naglašenom riječi „ali“) i zbog nekih glasovanja u parlamentu u kojima je samo slijedila smjernice svojih europskih pučana bez posebnog talasanja. Što je odgovorila na pitanje o pobačaju?

„Mislim da nečija osobna uvjerenja nisu relevantna, a pobačaj je u nadležnosti svake posebne države članice.“

Izjava nije ostala samo na tome jer je uslijedilo umiljavanje ljevici po pitanju Istanbulske konvencije:

„Ja sam bila jedna od glavnih zagovaratelja Istanbulske konvencije. Izgubila sam dosta konzervativnih glasova, ali sam riskirala jer su mi prava žena važna. Nema nikakvih razloga da sumnjate u moje buduće djelovanje.“

Istina je da je teško da više itko ima ikakve iluzije oko djelovanja hrvatskih „demokršćana“ čija su vjerska i katolička uvjerenja varijabilna, tj. podložna ekspresnoj promjeni ako vjetar nanese miris profita i moći. Sve je to poznato već dulje vrijeme i ostaje nam sa žalom i rezignacijom primijetiti kako se eto i nekadašnjoj gradonačelnici Grada s početka priče nažalost dogodilo da je načela prodala za zlato, kako kaže ona izreka.

Je li prodavanje slobode preteška riječ za ovu prigodu? I nije. Baš smo iz povijesti Dubrovačke Republike mogli naučiti kako malena država iskorištava povoljan geografski položaj i pametnom diplomacijom i drskom hrabrošću (uz dozu pragmatičnosti, ali za svoj račun, ne tuđi) prkosi, preživljava i čak nadrasta puno veće i jače od sebe. Kako i zašto nismo uzeli taj fragment iz naše povijesti i primijenili ga u kontekstu ne samo europske nego i svjetske interesne sfere igranjem na klatno ravnoteže sila na području izrazito interesantnom tim silama? Kako smo došli do toga da žena koja je vodila grad – simbol samostalnosti, koji na zastavi ima riječ „libertas“, servilno i ulagivački govori drugima ono što pretpostavlja da bi željeli čuti, pa makar se to kosilo sa svime što je ikada govorila i za što se zapravo zalaže njezin vlastiti narod? U trenutku krajnjeg paradoksa žena koja nosi ime tog istog grada, grada prkosa, snalažljivosti, južnog dišpeta i prije svega slobode, nesigurnim glasom Europi poručuje: možemo surađivati!

Koja je cijena? Uvijek ista. Plaćaju nerođeni i plaćaju razorene obitelji. Plaćaju djeca kojoj se krade djetinjstvo ne zbog klimatskih promjena kako je svijet prije nekoliko dana pokušalo uvjeriti jedno dijete kojemu tamo nije bilo mjesto, nego zbog nametanja seksualnosti, zbunjivanja dječje instinktivne svetosti u djece koja bi to trebala reći, a neće nikada dobiti svjetla pozornice da ih čujemo. Glasići im se gube u bešćutnoj kakofoniji pokvarenih, beskrupuloznih političara kojima ništa nije sveto osim agende koja će ih dovesti na vrh. Doslovno gaze preko leševa.

Što u toj priči s političarima lažnim kršćanima koji vabe glasove na račun Isusa, a zaboravljaju pritom da je Isus u evanđelju uvijek najburnije reagirao ne na bludnike, ne na lopove i carinike nego na licemjere: one koji govore jedno, a rade drugo? Vjernicima teško i sve teže pada stalno ih gledati u prvim redovima crkvi s posebnim počastima, prvi u redu i prvi na pričesti, a sutradan će mrtvo hladno one Isusove „najmanje“ osuditi na smrt. Krv njihova vapi u nebo!

Jedan slavni Dubrovčanin neponovljivo je opjevao slobodu. Život. Sloboda. Temeljna ljudska prava.

„Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.“

Nekoliko stoljeća kasnije vidimo da za nju ipak postoji cijena i da je ona plaćena. U srebru.

Nikolina Nakić | Bitno.net