Sjećam se da sam kao dijete čitala jednu ilustriranu Bibliju za mlade u kojoj je bilo zorno prikazano kako se Izraelci nakon izlaska iz egipatskog sužanjstva nakon što Mojsije duže vrijeme nije silazio s gore klanjaju zlatnom teletu – idolu kojeg su dali izraditi lijevanjem zlatnog nakita. Sjećam se kako mi je to bilo neobično glupo i da sam pomislila: smiješnog li naroda! Bog im je učinio tolika čudesa, slao na Egipćane pošasti, rastvorio samo Crveno more da bi mogli proći, a progonitelji im se utopiše, a oni malovjerni nakon kratkog vremena okrenuli leđa svome Bogu i krenuli štovati nekakvo glupo tele.

Nakon nekog vremena ta mi biblijska zgoda nije više bila nimalo smiješna. Svuda oko sebe vidjela bih iste takve ljude u vječnoj potrazi i čežnji za smislom višim i značajnijim od onog što nam pruža materijalni svijet. Vidjela bih ljude koji traže Boga, ali u toj potrazi skreću stranputicom i nalaze neke druge bogove, sretni što je njihova potraga završena.

Ateistički novinar Peter Seewald jednom je postavio sljedeće pitanje Josephu Ratzingeru, budućemu papi Benediktu XVI.: “Koliko je putova do Boga?“ Kardinal Ratzinger mu je odgovorio: “Onoliko koliko je ljudi.“ Istina je da svatko od nas ima svoj životni put, svoje kušnje i teškoće i svoja vlastita pitanja – svakoga od nas Bog poziva i nudi odgovore – no odazivaju li se ljudi tom pozivu – to je već drugo pitanje.

Sjetila sam se biblijskih Izraelaca i njihova zlatnog teleta dok sam promatrala nepreglednu kolonu ljudi s cvijećem u rukama kako na niskim temperaturama strpljivo čekaju nešto na zagrebačkom Srebrnjaku. Čekao ih je susret s gospodinom Josipom Grbavcem, javnosti poznatijim pod benigno-familijarnim nazivom Braco sa Srebrnjaka. Privlačno ime, budi asocijaciju na finu čokoladu ili susjedu Seku kod koje ostavljate ključ od stana da vam zalijeva pelargonije dok ste na godišnjem odmoru. Kakvo vam zlo uopće može nanijeti čovjek kojeg svi zovu Braco?

Iza tog slatkog imena dočekat će vas mesijanska pojava raspletene duge kose u bjelini koja i nesvjesno podsjeća na Isusa ili papu. Stat će na podij u svom oniksovom hramu Sunca, pogledati oduševljenu gomilu u oči i zaparati uši prisutne čeljadi – tišinom. Glasa pustiti neće. Nećemo sad biti zločesti i citirati Blaisa Pascala koji je rekao da ako želite da ljudi o vama dobro misle, onda nemojte govoriti. Ima nešto u tome. Jednom sam i sama tako pokušala vježbati svoj prodorni pogled i fiksirala pogledom svoju mačku Omladiću. Dok je snaga mog pogleda i moć tišine pržila moju jadnu mačku, ona je nezainteresirano zijevnula, sklupčala se ispred peći i zaspala. Nije joj se nakostriješila dlaka, nije frknula, nije mi ni miša donijela. Nikad od mene profesionalnog iscjeditelja, rezignirano sam zaključila.

Šalu na stranu, da sad ne ispadne da sam gospodina Grbavca nazvala teletom, njegovo javno djelovanje unatoč nedostatku riječi za ljudske je duše pogubno poput zloćudnog tumora za tijelo. Mesijanski sindrom tog čovjeka ne zaustavlja se na benignoj ekscentričnosti, već na prakticiranju okultnog. U svom djelovanju oponaša Krista, ali istovremeno radi sve suprotno. Umjesto nedjelje imamo četvrtak. Kao i kod Krista njegovi sljedbenici potpuno nekritički prihvaćaju njegov (anti)nauk, a umjesto križeva oko vrata nose talismane – sunce. Neosporna su svjedočanstva oduševljenih poklonika koji se odmah osjećaju bolje i smanjuje se intenzitet njihovih boljki – stvara se tako pravo idolopoklonstvo tjelesnog zdravlja bez onog glavnog pitanja: gdje je u svemu tome zdravlje duše? Ne zaboravimo pritom još jednu važnu činjenicu koju će lako potvrditi svatko tko ima iskustva s duhovnim i oku nevidljivim svijetom: nisu sve moći i sile potekle od Dobra. Đavao je najbolji imitator.
Sluga Božji Fulton Sheen naveo je jasne znakove kako prepoznati lažne proroke i sluge zla. Ovo su neki pokazatelji:

– govorit će o miru, prosperitetu i izobilju, ali ne kao o sredstvima koja dovode do Boga nego kao svrha samima sebi

– pisat će knjige o novoj ideji Boga koja će pristajati načinu na koji ljudi žive

– identificirat će toleranciju s indiferencijom na dobro i zlo

-povećat će ljubav za ljubav, a smanjiti ljubav za osobu

– prizivat će religiju da uništi religiju

– čak će i pričati o Kristu i reći da je on bio najveći ČOVJEK koji je ikada živio

– u sjeni sve njegove takozvane ljubavi za čovječanstvo i njegova laskavog govora o slobodi i jednakosti, on će imati jednu veliku tajnu, koju neće reći nikome: on neće vjerovati u Boga. I zato što će njegova religija biti bratstvo bez očinstva Boga, on će prevariti čak i izabrane.

Mislim da je više nego jasno da sve ove kriterije možemo primijeniti na našeg „proroka“. Žalosti broj zavedenih i lakovjernih ljudi kojima je Kristova besjeda ljubavi pretvrda i traže zaobilazna rješenja i široke putove koji neće odvesti tamo gdje im je njihov šutljivi guru sugerirao da hoće. Tome zasigurno nije pridonio ni film „Snaga tišine“ duhovno potpuno smušenog Jakova Sedlara, koji malo snima dokumentarce o Gospi Međugorskoj, malo prati Zlatka Sudca, a malo lansira čkomećeg iscjeditelja u Ameriku – inače izuzetno plodno tlo za takve likove – sudjelovao je i neizbježni pisac Paulo Coelho, a s obzirom na to da Braco šuti, ulogu naratora preuzeo je poznati glumac Armand Assante. Cirkus maksimus.

Također moram primijetiti dijabolični odnos medija prema toj problematici. Uzmimo na primjer HRT-ovu emisiju „Labirint“ koja je prije par dana objavila vrlo pozitivno intoniran prilog o Braci, karizmatičnoj pojavi koja svojom silnom pozitivnom energijom liječi besplatno, a kao znak zahvalnosti prima samo cvijeće. Sretni ljudi, pozitivna izjava psihijatra koji se specijalizirao za davanje dijagnoza na daljinu, sve pršti ljubavlju i srećom – skepsi i makar spominjanju praznovjerja ni traga. Pravo objektivno novinarstvo. Nisam se također mogla ne sjetiti još jedne emisije Labirinta koja je za temu imala vjeronauk u školi. Povod obradi te teme bilo je pismo zabrinute majke redakciji, inače nezadovoljnom zadaćom (meditacijom) iz vjeronauka koju je njeno dijete u trećem razredu osnovne škole imalo napisati. Tema je naravno bila: je li vjeronauku mjesto u školi? Javila se i dječja pravobraniteljica koja je brže-bolje tražila očitovanje na sadržaj udžbenika iz vjeronauka. Posebno je naglašeno da se treba prestati kalkulirati i zbrajati preko leđa djece. Čudno je jedino da nikome u emisiji o Braci nije bilo ni čudno ni sporno to što smo u prilogu imali priliku vidjeti i djecu koju samoprozvani „guru“ liječi pogledom. Pravobraniteljica, itko? Nema kalkulacije preko leđa djece? Sramotni dvostruki kriteriji medija nešto je što već dugo truje hrvatsku javnost: redovi vjernika koji čekaju pomoliti se pred svetim tijelom Leopolda Mandića javna su sprdnja dočim su redovi djece cvijeća koji pobožno prilaze oniksovom dvoru puni pozitivne energije.

U cijeloj toj priči najžalosniji su ti nesretni ljudi koji traže instant rješenja za svoje muke i probleme. Sreća na ovome svijetu za te je moderne pogane jedini i ultimativni cilj. Ne vjeruju poruci evanđelja, riječi Spasitelja i Gospodara svemira za njih nemaju dovoljnu težinu – u traženju odgovora više vjeruju nekome drugome. Dobro je rekao Chesterton kada je ustvrdio da suvremeni svijet neće prihvatiti nijednu dogmu utemeljenu na autoritetu – ako se pozovemo na papu ili Bibliju, odmah će sve biti odbačeno kao praznovjerje, bez ikakvog razmišljanja. Ali argument „on je rekao“ ili „zar ne znaš da“ bit će dovoljan da suvremeni um prihvati ama baš svaku izgovorenu riječ. U toj činjenici leži uzrok tragedije današnjeg katoličanstva. Odbacili smo svog Boga. Ne želimo ga razumjeti, a još Ga manje želimo voljeti.
Postoji li mogućnost sreće bez vjere? Mislim da svi znamo odgovor na to pitanje. Pomoću dara vjere dotičemo Boga i tek u tom suodnosu Bog nam daje milost: naš vlastiti život, sposobnost da ga volimo, snagu da svladamo sve hendikepe naših slijepih duša. Tek tada je čovjek slobodan.

U protivnom smo baš kao ono cvijeće koje oni jadni zavedeni ljudi nose lažnom mesiji. Pao mi je na pamet Woody Allen u kultnom filmu „Hannah i njezine sestre“ gdje glumi Židova hipohondra koji dobije tumor na mozgu pa nastoji postati religiozan – tako koketirajući s katoličanstvom on kaže: nije to za mene – živi sada, plati poslije. Doista, račun uvijek dođe na kraju. I ono cvijeće koje gledamo u rukama tih ljudi pršti bojama i mirisima, u tom trenu mislimo da ničeg ljepšeg nema na zemlji, no kroz neko vrijeme ono se osuši i umre, na kraju ostane samo trulež.

Vječna radost nalazi se ipak negdje drugdje. I što je najljepše od svega – račun je već Netko platio.

Nikolina Nakić | Bitno.net