NOVO 'OGLEDALO DUŠE'

Nikolina Nakić o odnosu ljudi prema drugim stvorenjima: Ovo nije poziv da o životinjama brinemo manje, nego da o čovjeku brinemo još više

Nemojmo temeljni ljudski impuls koji nas potiče da volimo, štitimo i da se brinemo pogrešno usmjeravati – neka briga prema životinjama bude upotpunjavanje, a ne zamjena. Čovjek je biće apsolutno superiorno svakoj drugoj vrsti na Zemlji i pozvani smo tako ga i tretirati. Mi to nažalost ne činimo sve dok brigu za životinje pretpostavljamo cijeloj kulturi života

nikolina nakić ljudi i životinje

Sv. Franjo Asiški pripitomljuje vuka. Fragment mozaika. Foto: communio.stblogs.org

Nedavno sam naišla na sjajno promišljanje američkog filozofa Williama F. Vallicelle koji promišlja o odnosu ateizma i idolatrije.

Glavna bi misao bila da ljudi koji ne vjeruju u Boga lako mogu upasti u određeno idolopoklonstvo (ako pod definicijom idolatrije smatramo nešto što nije dostojno štovanja). Tako Boga kojeg se ne štuje lako mijenja novac, moć, država, ugađanje državi, priroda, ego i svi smrtni voljeni – da ne spominjemo veće trivijalnosti. Vallicella smatra da se dosljedni ateizam može pokazati kao zahtjevan zadatak jer ateist mora pronaći značenje u svijetu u kojem ništa nije apsolutno – pronalaženje ravnoteže između nihilizma (negiranju vrijednosti svega) i iskušenju da u boga pretvori, primjerice, prirodu ili znanost svakako nije najlakša stvar na svijetu. Ateist mora pronaći značenje u svijetu u kojem ništa nije apsolutno, ništa nije sveto, ništa nije vrijedno potpune predanosti.

Vallicellina promišljanja svakako nam mogu biti od pomoći kod boljeg razumijevanja postupaka ljudi koji ne žive i ne ispovijedaju kršćanske vrijednosti no imaju (jer je čovjek u svojoj biti takav) temeljnu potrebu primati i dijeliti ljubav u svim onim finim nijansama koje uključuju ne samo odnos među ljudima nego i između čovjeka i drugih živih bića – posebno prema onom dijelu živih bića koji svrstavamo u vrste koje žive bliske s čovjekom, dakle kućni ljubimci.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tema je to na koju smo svi nekako osjetljivi jer nas to podsjeća, možda i podsvjesno, na one prve dječje emotivne navezanosti koje nisu bile usmjerene samo na ljude već često i na živa bića, ljubimce koje smo još kao djeca imali potrebu spasiti i o njima se brinuti na način na koji su o nama brinuli odrasli, zadovoljavajući u sebi tako jednu temeljnu ljudsku potrebu – brinuti o nekome tko nismo mi sami.

Djeca oponašaju odrasle: odrasla osoba brine o djetetu koje nije još sposobno brinuti o drugom ljudskom biću, ali svakako to može pokušati sa životinjom. Tko od nas nije bar jednom poželio – ili je to stvarno i  učinio – spasiti neku životinju očito ničiju i ostavljenu i prepuštenu sebi samoj? Očito se ovdje radi o ljudskom impulsu jednako svojstvenom i vjerniku i ateistu, potrebi i emociji koja prije spaja nego razdvaja i zapravo je žalosno da je upravo ova tema toliko podijelila hrvatsku javnost.

O nečemu što po svojoj definiciji uključuje brigu o drugom stvorenju, što je samo po sebi pohvalno, ne možemo raspravljati na načelu pojedinca nego društva. Naša se pojedinačna iskustva uvijek međusobno razlikuju – ja nisam dijete sa sela i oduvijek mi je bilo teško prihvatiti onu seljačku praktičnost koja životinju drži isključivo radi hrane, psa kao čuvara ili mačku koja jede miševe. Možda je takav stav donekle i licemjeran jer kupujem i jedem meso, no sama mogu teško zamisliti situaciju da osobno othranjujem neko biće i zatim mu uzimam život, zato što su me definirale okolnosti kakve već jesu. Nemam za to snage – čin othranjivanja pilića i koka prepuštam dakle praktičnijim osobama znajući da od mene po tom pitanju ne bi bilo ništa (ja bih im po svoj prilici nadjenula imena i upriličila pogreb), no istovremeno ipak vodeći računa o tome da smo stvoreni kao svejedi i da nam i sama Knjiga Postanka govori o životinjama koje nam služe i za hranu. Društvu doprinosimo na različite načine po svojim različitostima i različitim afinitetima i talentima.

Iako to nije bio jedini – svakako ne glavni – razlog što sam se pronašla u duhovnosti svetog Franje, ljubav prema stvorenjima definitivno je bilo nešto po čemu sam se mogla potpuno povezati s Vječnim zaljubljenikom.

Oduvijek mi se sviđalo ono tumačenje zgode u kojoj je sveti Franjo pripitomio vuka, a koje kazuje da je on zadržao nešto od izvornog čovjekova odnosa prema životinjama prije pada u grijeh. To mi je tumačenje jasno davalo do znanja da je moguće voljeti i čovjeka i životinju i da Božji poredak u sebi uvijek uključuje i skrb i ljubav, da ne spominjem odgovornost koju čovječanstvo ima prema očuvanju životinjskih vrsta. Savršena kauzalnost i međusobna ovisnost i prožetost tih vrsta oduvijek su me samo dodatno uvjeravale u priču o inteligentnom dizajnu koji je stvorio ovaj raznolik svijet u njegovom savršenom skladu.

Iako sama nisam imala prilike vidjeti – nego samo zamisliti – komunikaciju serafskog oca s gubijskim vukom, ponešto sam od toga mogla i naslutiti kada sam promatrala poznatu autističnu znanstvenicu Temple Grandin kako grli krave, uspostavljajući još jednu savršeniju nijansu ljudsko-životinjskog odnosa.

Temple je svoj talent stavila u službu humanosti kada je osmislila cijeli sustav koji kravama koje su bile predviđene za klanje daje mir i briše njihovu paniku i uznemirenost. Znanstvenica je svakako znala da neće postići da svijet prestane jesti junetinu i govedinu, ali je mogla učiniti nešto drugo: čuvati njihovo životinjsko dostojanstvo i brinuti o stvorenjima do samog kraja na način apsolutno dostojan čovjeka. Govorimo o životinjama, ali vidite da se uvijek vraćamo na čovjeka.

Temple nisam nikad vidjela uživo sa životinjama, ali svoju autističnu kćer jesam. Njen specifični odnos, jednu divnu razmjenu emocija s konjima, mazgama, magarcima, ljamama, psima, mačkama, gušterima koje miluje, a što njena licemjerna majka svakako ne bi učinila, učinio je da barem pokušam promatrati ovaj naš svijet kroz njezine naočale – začudne, istina, ali istovremeno i prekrasne.

No mi smo svijet krajnosti. Ne znam zašto nemamo dovoljno srca i širine uzeti cijeli taj koloplet ljubavi, brige, žrtve i posvećenosti drugom biću i oplemeniti ovaj svijet apsolutnom brigom. Ljubav nije nešto što možeš utjerati u skučene gabarite i ako smo odlučili biti svijet koji poštuje životinje i drži do njihovih prava, budimo dosljedni tim principima do samog kraja: primijenimo to i prema svojoj vrsti. To nije poziv da o životinjama brinemo manje, nego da o čovjeku brinemo još više.

Nemojmo onaj temeljni ljudski impuls koji nas potiče da volimo, štitimo i da se brinemo pogrešno usmjeravati – neka briga prema životinjama bude upotpunjavanje, a ne zamjena. Čovjek je biće apsolutno superiorno svakoj drugoj vrsti na Zemlji i pozvani smo tako ga i tretirati. Mi to nažalost ne činimo sve dok brigu za životinje pretpostavljamo cijeloj kulturi života: sve ćemo učiniti da spasimo mačiće ili psiće ali ćemo istovremeno uvjeravati jedni druge da mala nerođena ljudska bića ne zaslužuju barem isti tretman. Tužno je vidjeti kako nešto što je izvorno dobro i plemenito odlazi u svoju patologiju jer dajemo ljubav na pogrešnim mjestima i na pogrešan način. Onog trenutka kad shvatimo da jedna aktivnost ne isključuje drugu, da se ne radi o ili – ili već o i – i  procesu, ovaj svijet ćemo učiniti boljim mjestom.

Ponovno se vraćam na američkog filozofa s početka priče jer mislim da je izvrsno detektirao što se događa čovjeku koji negira Boga: nesvjesna potreba da nešto stavi na pijedestal učinit će na kraju da se vrijednosti obrnu i da na kraju postanu svoja otužna negacija. Živimo u vremenima jedne opće usamljenosti i otuđenja čovjeka i na svojoj unutarnjoj razini to svakako i osjećamo no nismo spremni poraditi na boljoj etici i moralu već hraniti svoje prazne duše bilo čime jer osjećamo da umiremo od gladi – loša je vijest da i dalje ostajemo gladni. Robinson Crusoe je živio okružen životinjama ali je trebao svog Petka. Dok ga nije sreo bio je gladan iako je u doslovnom smislu možda bio sit. Budimo svjesni toga – nijedan odnos ne može zamijeniti ljudski i tužno je gledati današnjeg čovjeka gladnog ljubavi kako najprirodniji mogući odnos na svijetu – odnos roditelja prema djetetu – svjesno odbacuje i praznine liječi na način da kuće pretvara u zvjerinjake dok u njemu i dalje zjapi ona ista praznina i usamljenost. Ne znam zašto je današnjem svijetu toliko teško osvijestiti taj problem i barem pokušati postaviti stvari na pravo mjesto?Ukapamo se u vlastite tabore i nismo sposobni niti želimo shvatiti jedni druge – jednoj polovici zamjera se duhovna sakatost, drugoj bešćutnost. Čovjek ne bi smio biti ni jedno od toga. Boga se ljubi poštujući njegov poredak i postoje ljudi koji se trude činiti upravo to:poštuju Božje zapovijedi i vole sva stvorenja na uravnotežen način, ne stvarajući idole.

Najteže su Kristove zapovjedi ljubavi, najljepše i najteže, jer ljubav i dalje želimo i trebamo a ne prepoznajemo tko je naš bližnji. Kao da nam svima treba jedan golemi „reset“ i iako smo svjesni da je nekad lakše zagrliti čupavog ljubimca koji će učiniti sve što želimo nego prepoznati Krista u svom bližnjem za što svakako treba više truda, redovito se nećemo potruditi. Pobacit ćemo nerođenog, ubiti bolesnog, okrenuti glavu na drugu stranu, učinit ćemo baš sve što je u našoj moći da krenemo prečicom – a onda kasnije nahraniti i pomilovati svog psa i sami sebi reći: ja volim. Ma voliš li, doista?

Nikolina Nakić | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 16. siječnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi