Jednom je Winston Churchill ironično ustvrdio kako je najbolji argument protiv demokracije petominutni razgovor s prosječnim biračem.

Ako maknemo elitizam i zajedljivi britanski humor na stranu, ipak nam ostaje svojevrsni prezir ili bolje rečeno prisilno podnošenje činjenice da je glas velškog rudara načelno vrijedio jednako kao glas nekoga tko je tinejdžerske godine provodio u Etonu. Bilo da se radi o robovlasničkom, feudalnom, apsolutističkom ili na koncu građansko-demokratskom društvu očito će uvijek postojati ljudi (ili se tu naprosto radi o temeljnom ljudskom impulsu koji postoji neovisno o društvenom uređenju) koji ili sebe ili određenu elitnu grupaciju smatraju superiornima i jedino kompetentnima u donošenju odluka koje će u konačnici utjecati na opću populaciju. Ako to znači prilagođavanje demokratskim mehanizmima – dobro, elite će pronaći način kako da svladaju i tu prepreku. Običnom čovjeku često ne bude jasno što tjera izuzetno bogate i poslovno potpuno ostvarene ljude da se kandidiraju i prljaju potplate u raznim milanovićevskim Špičkovinama dok najbolja mjesta u restoranima i najbolje karte u prvim redovima na premijerama čekaju samo na njih? Čega su oni točno gladni?

Prije nekoliko stoljeća određena je grupacija ljudi shvatila da će pravi gospodar svijeta biti onaj tko najuspješnije uđe u glave ljudi – nazovimo ih gospodarima pojmova. Uzmimo na primjer Francusku u XVIII. stoljeću. Činjenica jest da se i prije vladavine Luja XVI. i Marije Antoanete na francuskom dvoru živjelo raskošno (štoviše, puno raskošnije no u vrijeme ovog nesretnog vladarskog para), no povijest je zabilježila ovaj primjer kao vrhunac dekadencije i primjer najdubljeg jaza između siromašne potlačene mase i nevjerojatno samodostatne bogate elite. Povijesne zablude nisu se stvorile same od sebe – netko je godinama marljivo tiskao letke (libelles) obično popraćene opskurnim crtežima koji su služili isključivo za poticanje mržnje i svih najnižih strasti – Marija Antoaneta ovdje je dobila gotovo mitsku ulogu. Stvoren je paralelni prikaz žene razularene seksualnosti i nevjerojatne socijalne bešćutnosti koju je samo podebljala legendarna „neka jedu kolače“ izjava – inače nastala u nečijoj zlobnoj mašti – te je u narodu L’Autrichienne (Austrijanka, kako su je zvali) postala L’Autruchienne (mješavina noja i ženskog psa).

Bilo kako bilo, libelles nisu pisali o stvarnoj kraljici i njezinim stvarnim gestama (povjesničarima je poznata priča kad je dovela djecu u sobu punu božićnih darova objasnivši im kako ih je namjeravala pokloniti njima, no da ih se trebaju odreći i za njihovu vrijednost siromašnima pokloniti kruh i tople deke zbog izuzetno oštre zime 1783./’84.). Gospodari pojmova stvorili su paralelnu stvarnost i učinili je istinom (danas rado optužujemo Goebelsa kao najpoznatijeg tvorca lažnih istina no istina je da je on samo preuzeo i usavršio mehanizme koje su razvili libelles).

Povijest je (ili bi trebala biti) učiteljica života i poučeni primjerima trebali bismo se upitati: Tko su današnji libelles? Tko su gospodari pojmova? I konačno pitanje: Kako u ovoj priči prolaze katolici?

Ne baš dobro. Dovoljno je vratiti se u same početke i vidjeti što su rimskim ulicama izvikivali Gaj Ofonije Tigelin i društvo: Kršćani jedu malu djecu! Kršćani su kanibali. Vjerovali ili ne, optuženi su i za ateizam (nisu vjerovali u poganske bogove). Odgovor mase bio je: Kršćane pred lavove! Radar povijesti prvi put je zazvonio uz riječ „kršćani“. Kako su se oni nosili s time kroz svoja prva mučenička stoljeća? Citirajmo ih. Ovo su riječi sv. Giustina (kršćanskog mučenika iz II. stoljeća) koji je u prvoj Kršćanskoj apologiji napisao:

Ja, Giustino iz Prisca, sin Baccheia, podrijetlom iz Flavije Naepoli, grada u palestinskoj Siriji, sastavio sam ovaj govor i ovu prošnju u obranu nepravedno omraženih i progonjenih ljudi svakog plemena, ja koji sam jedan od njih.

Sveti je Giustino kao i mnogi njegovi mučenički suvremenici utro put kojim će koračati njegova kršćanska subraća s riječima koje će kroz stoljeća svijetliti poput svjetla – na koncu svega, i kad minu vjekovi i padnu razni vladari, najvažnije što ćete moći reći bilo je i bit će: …i ja sam jedan od njih.

Rimljani su došli i pali, došli su jednako ako ne i okrutniji barbari koji su prvo ubijali a onda se pokrstili, zatim su nas sustavno ubijali Turci i taman kad su se malo primirili potekli su potoci krvi u „najstarijoj kćeri Crkve“, Francuskoj. Mračni mehanizmi gospodara pojmova iz XVIII. stoljeća pedantno su preuzeti i pobožno se upotrebljavaju i dan-danas i kako se istina uvijek đavolski preokreće naopačke tako su gospodari pojmova u glave ljudi ubacili misao da je mračan bio srednji vijek, a stoljeće koje bi u dosadašnjoj povijesti trebalo valjda preuzeti primat zla i crnila, XVIII., u ljudskim glavama bliješti poput novogodišnjih svjetala uz pridjeve poput  „prosvjetiteljski“.

Da bismo bolje razumjeli što se kršćanima događa danas, moramo znati što se dogodilo onda. Za početak ćemo razbiti mit veći od kolača Marije Antoanete i citirati omiljenu rečenicu salonskih ljevičara (lažnu kao i njezina navodnog tvorca – no ljevičarskim paradoksima, npr. izgovaranjima te rečenice dok prkosno nose majicu Chea, masovnog ubojice, bavit ćemo se drugi put):

Neću se složiti s vašim mišljenjem, ali ću do smrti braniti vaše pravo da ga iznosite.

Kako uzvišeno! I kako neistinito.

Zapravo nije bio Voltaire taj koji je to rekao. Tu je rečenicu skovala engleska spisateljica Evelyn Beatrice Hall 1906. u svom djelu “Voltaireovi prijatelji” no eto gospodari pojmova učiniše od nje legendu.

Voltaire ipak jest rekao nešto drugo. Poklič: Uništite bestidnicu (Ecrasez l`infame) nije se naime odnosio na omraženu kraljicu nego na glavnu njihovu protivnicu. Poklič se nebrojeno puta pojavio u Voltaireovim pismima, baš poput rimskog Katona i njegove Ceterum censeo s tim da je Voltaireova Kartaga Rimska crkva. Lažna slobodoljubivost pisca Rasprave o toleranciji ima zapravo samo jedan smjer: odstraniti i isključiti one koji imaju uvjerenja suprotna njegovima prethodno ih označivši kao fanatike. Treba reći i da je ostavio podrobne upute za program uništenja, napisavši ovako:

Trebamo potkopavati ugled autora koji ne misle kao mi, mudro blatiti njihovo ponašanje, predstavljati ih pred javnosti kao osobe sklone porocima. Ako ne budemo imali argumenata, uzet ćemo kao pretpostavku da takvi argumenti postoje, ali ih pojedinci kriju kako bi prikrili svoju krivicu. Protiv njih je sve dopušteno. (P. Gaxotte, La rivoluzione francese) Čitatelja sad molim da na trenutak mentalno napusti Voltairea i XVIII. stoljeće i predoči si, primjerice, kritičare Željke Markić. Stvar zaista postaje jasnija, zar ne?

Treba reći da nitko od “tolerantnih“ sljedbenika glasovite lažne rečenice zapravo i nije dao život braneći pravo na tuđe mišljenje. Jedino što su pokazali je kako loše podnose tuđe mišljenje – najnoviji primjer takvog lošeg podnošenja imamo kod (ne)prihvaćanja izbornog rezultata kod pobjede Krampusa Trumpa, otprilike u stilu dvogodišnjaka na žestokim tantrumima. Doista nisu davali svoje živote u obrani prava na drugačije mišljenje! Živote su ipak davali neki drugi ljudi. Točnije, “…ja, koji sam jedan od njih” ljudi.

Ista pravila vrijede i danas. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe – u našim hrvatskim prilikama – blasfemične (i ah, netalentirane, što je grijeh prema umjetnosti samoj po sebi, veći od Neronova pjesništva) kazališne predstave su umjetnost i satirično kritička sloboda izražavanja, a karnevalsko ritualni izričaj je kazneno utuživ. Gospodari pojmova čvrsto su na svojim pozicijama i ne odstupaju ni milimetar (rovovi naime imaju smisla sve dok postoji ijedan „ja koji sam jedan od njih“ na ovom svijetu).

Nekatolički sociolog Philip Jenkins u svojoj knjizi Novo antikatoličanstvo – posljednja prihvatljiva predrasuda ističe kako izraz „politički korektno“ koji nalaže poštivanje svih nacionalnih, vjerskih i rodnih skupina vrijedi za sve osim za katolike. To je zakon koji stoji u formuli ABC (Anything But Catholic – sve osim katolika). Na Zapadu je dopušteno, piše Jenkins, a da pritom ne budete prozvani, procjenjivati, ocjenjivati i mrziti samo kršćane. Drži se opravdanim svoditi Crkvu i katolike na „grubi stereotip“, karikaturu koju ne bi dopustila ni jedna druga vjerska ni nacionalna skupina. Jenkins dalje ističe: kaže se da je katoličanstvo antisemitizam obrazovana čovjeka.

Njegovu tvrdnju dalje je produbio židovski francuski intelektualac Bernard Henri Levy koji ističe da je „antisemitizam završio kao zločin određen hvala Bogu kao takav, registriran i kažnjen, dok je diskriminacija svake manjine zabranjena… tvrdim da odjednom više nema nikoga da digne glas protiv masovnih progona kršćana“.

Zato mi danas u Hrvatskoj imamo Olivera Frljića i razne druge Frljiće i zato u jednoj također katoličkoj Italiji nešto logički profinjenija verzija Ante Tomića Piergiorgio Odifreddi otvoreno katoličanstvo naziva „religijom za glupake koja se ne prilagođava onima koji su (možda na svoju nesreću) osuđeni da ne budu glupaci, dok uspjehu kršćanstva pridonosi činjenica da polovica čovječanstva ima nižu inteligenciju od prosjeka“.

Vidite da Frljići i Tomići nisu čisto hrvatski ekskluzivitet, već prije svjetsko pravilo.

Što da katolici rade sa svim tim saznanjima? Ima li nade da će se u dogledno vrijeme stvari promijeniti i da će gospodari umova morati prepustiti svoja mjesta, za početak, istini? Ljudska povijest kao i ono što je prorečeno ne daju nam previše mjesta za optimizam. Ako niste od svijeta, to znači upravo to: da niste od ovoga svijeta. Ono što svakako za početak možemo je nazvati stvari pravim imenom.

Čini se ipak da je jedini pravi pristup zapravo pokazao sv. Giustino iz Prisca koji je rekao “i ja sam jedan od njih” pa što bude, do kraja, kako na početku tako i sada i vazda. Čvrsta i nepokolebljiva ustrajnost nasuprot ludilu ovog svijeta zapravo se i ne čini kao toliko loš izbor. Na buku ovog svijeta ispravno odgovara tek snažna tišina koja je jedina u stanju nadjačati i pobijediti urlanja, jedino i isključivo zato što šuti u ritmu rečenice Jesu dulcis memoria. On pobjeđuje, gloria.

Nikolina Nakić | Bitno.net