Nedavno sam pročitala vijest kako je u Zagrebu otvoren dućan s odjećom koja je u prvom redu namijenjena katolkinjama. Nastoje se profilirati kao modni brend koji potiče na dostojanstvo žene.

S obzirom na to da u Hrvatskoj imamo 86 posto katolika, po logici stvari većina odjevnih artikala u trgovinama trebala bi biti ujedno namijenjena upravo njima, no stvarnost priča drugu priču. Većina odjevnih predmeta u hrvatskim dućanima djeluje prilično jeftino (ne u smislu cijene već dojma) i može se reći da devedeset posto odjevnih komada u dućanima koji se nalaze u trgovačkim centrima apsolutno nisu primjereni prosječnoj hrvatskoj ženi. Cijeli modni asortiman mogao bi se onako ugrubo svrstati u dvije kategorije: tzv. moderna roba prikladna za nošenje u diskoklubu u sitne sate ili pak staromodna odjeća zastarjelih i nemaštovitih krojeva prikladnijih bakama nego modernim ženama koje žele biti lijepo odjevene, a koja obavezno dolazi u velikim brojevima. Sredina gotovo da i ne postoji.

Prvi sam put uopće čula za taj nazovimo ga kršćanski modni brend putem društvene mreže jer su o tome izvještavali portali, a ono što mi je privuklo pažnju bili su komentari na tu vrstu ponude. Bili su blago rečeno omalovažavajući i prepuni poruge. Posebno su se na zub uzeli izrazi čednosti i dostojanstva, gdje im se pridala nazadna, gotovo srednjovjekovna (posebno ne volim korištenje tog izraza u pogrdne svrhe!) konotacija.

Ono što me posebno u toj priči zasmetalo bila je činjenica da su u ruganju prednjačile žene za koje slučajno znam da se deklariraju kao vjernice i katolkinje. Jedne su se beskrajno zabavljale secirajući pojam čednosti i predlažući da i katolkinje uvedu feredže, a druge su uvjeravale sebe i druge kako dostojanstvo nema ama baš nikakve veze s odjećom. Dekadencija modne revolucije koja je pratila onu seksualnu revoluciju šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u tolikoj nam je mjeri ušla pod kožu da više nismo ni sposobni drugačije poimati estetiku ženskog odijevanja.

Citirat ću dvije izjave, jednu ispod druge, obje su izrekle žene koje nose ime Marija.

Volim vulgarnost, dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost! (Mary Quant, izumiteljica mini suknje, The Guardian, 1967.)

Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti(Blažena Djevica Marija, Fatima)

Koju od ovih dviju Marija slušaju i slijede današnje žene?

Kad se katolici pozivaju na dostojanstvo u odijevanju to nipošto ne znači da bi trebali biti imuni na modu i umatati se u vrećaste krpe ili sličnu odjeću koja bi bila daleko od bilo kakve estetike. To nikako. Čuvati dostojanstvo ne znači biti imun na estetiku i ljepotu. Međutim pozvani smo biti protuteža izrazito nečednoj i jeftinoj odjeći kakva se danas smatra modernom i poželjnom. Ponovno sam upotrijebila izraz jeftina i još jednom želim naglasiti kako pod tim izrazom ne podrazumijevam komad odjeće koji malo košta. I skupa dizajnerska krpica može djelovati jeftino.

U jednoj su stvari one kritičarke djelomično bile u pravu – dostojanstvo nije definirano isključivo odjećom. Nosimo ga u sebi. Čovjek koji u sebi nosi i slijedi naravne i Božje zakone postaje profinjen kako iznutra tako i izvana, i sklad i čistoća iz njegove nutrine neizbježno se odražava i na njegovu vanjštinu. Jednostavno, ljude koji nose svjetlo iznutra ne možete promašiti. Odjeća u toj priči postaje kao profinjen okvir kojim uokvirujemo lijepu umjetničku sliku. Slikovito govoreći, kad žena na sebe stavi oskudnu blještavu utegnutu odjeću koja ne pokriva nego otkriva vam je kao da ste na jednog Caravaggia odlučili staviti polipropilenski okvir. Nagrđujete ljepotu i savršenstvo.

Čitala sam nedavno jedan zanimljiv tekst u kojem su nabrojani razlozi zašto žene pristaju nositi odjeću kakva se nosi danas. U prvom redu tu je privlačenje pažnje. Svakako se privlači pažnja, to se ne može poreći, no bojim se da se ne radi o vrsti pažnje kakvu bi većina žena inicijalno željela privući.

Zatim imamo želju da izgledamo otmjeno – ako pak ovdje sagledamo stvar iz malo šire perspektive, nešto što danas prolazi pod otmjeno u 19. stoljeću bi po svoj prilici odjenula dama iz londonskog Whitechapela.

Tu je svakako i argument udobnosti – no pripijene hlače niskog struka i tange svakako nisu perjanice udobnosti, treba pošteno reći da kraj njih i omraženi korzeti djeluju skroz primamljivo.

Od svih ovih navedenih razloga vjerojatno je ipak najuvjerljiviji želja za uklapanjem. Koja žena ne bi željela izgledati kao da je sišla sa stranica Voguea? No ako opet zagrebemo ispod površine, vidimo ustvari kako je cijela ova suvremena modna priča i kompletna kamarila koja diktira trendove ustvari okrutna prema ženi – potpuno ženomrzačka – modne trendove kreiraju muškarci kojima su ideal ne normalne žene s oblinama, već androgina stvorenja koja po konstituciji mogu proći pod oba spola. Kako smo i kada točno dozvolile da nam lijepo i estetski postane ono što ženu nagrđuje i ne laska njenom tijelu?

Onog trenutka kada su se žene odrekle vlastite ženstvenosti stvari su počele ići po zlu. Žena je prestala – u oku muškog promatrača – biti Božje remek-djelo čija se ljepota nazire, izvjesna a istovremeno nevidljiva – ljepota je odjednom prestala biti  u nagovještaju i obećanju. Demistificirana i ogoljena postala je upravo ono protiv čega su se žene borile – tek lutka u izlogu. Zaboravljene su riječi svetog Pavla da se žene kite stidom, čednošću i djelima ljubavi. Zaboravljene i ismijane.

Umjesto da se današnje katolkinje ismijavaju nad pojmom čednosti, svaka od nas pozvana je odlučiti i odabrati, istinski sagledati sebe na način na koji bismo voljele da nas svijet gleda. Da ono što posjedujemo unutra ispoljavamo i na van.

Što točno želimo?

Želimo li da nas promatraju kroz prizmu ljepote, profinjene ženstvenosti, s daškom elegancije i ženama toliko svojstvene mistike? Želimo li svojoj prštavoj emotivnoj inteligenciji dopustiti da se probije do umova i srca? Ako to želimo, zašto uporno stavljamo zapreke u obliku komada mesa koje nudimo svima koji žele gledati? I još ih prepravljamo, povećavamo, smanjujemo, ravnamo, uštrcavamo, od nedozrelih djevojčica od malih nogu radimo malene Lolite pripremajući ih za svijet koji će reklamirati aplikaciju tako da će staviti sliku lijepe plavuše s porukom: SKINI JE.

Možemo se sad mi žene buniti do besvijesti na takvu šovinističku dvosmislenu reklamu – i trebamo se buniti – ali sve dok mi žene, prvenstveno se ovdje obraćam katolkinjama jer su one pozvane nasljedovati Mariju, ne odbacimo ovu lažnu samosvijest koja nam laska da smo emancipirane dok golih grudiju hodamo po plažama, a ustvari se tako svodimo na obične komade mesa različitih boja i oblika, ovakvih i sličnih reklama će biti  još i više.

Želimo poštovanje? Imamo ga pravo zahtijevati. Imamo ga pravo željeti. Svakako imamo pravo misliti da ga zaslužujemo. No počnimo se onda tako i ponašati. Sve dok u sebi nosimo i njegujemo svoje dostojanstvo, nitko, baš nitko nam ga neće moći oduzeti.

Nikolina Nakić | Bitno.net