Kada sam bila djevojčica smatrala sam da ću se jedino i isključivo moći ostvariti u životu ako budem iznimno uspješna – prvo u školi, a zatim u karijeri. Obitelj me ohrabrivala u tome, iznimni rezultati u školi samo su podržavali takav stav i mislim da nijednom nisam čula preporuku da je jako važno da se ostvarim i kao supruga i majka.

Odrastala sam u doba sve većeg zamaha feminizma koji je učinio fatalnu pogrešku učeći žene da mogu postići sve same, neovisno o muškarcu. Mogu biti dobre majke (mogu i postati majke bez partnera), mogu biti vrhunske liječnice, znanstvenice, rukovodioci, profesorice, no uvijek se sve to nekako promatralo kroz prizmu uspoređivanja s muškarcima. Stav „ja to mogu bolje od nekog muškarca“ u svojoj je biti potpuno pogrešan jer u sebi sadrži negaciju ženstvenosti odnosno neprijateljstvo žene prema svojoj biti. Kao da je biti žena nepotpuno samo po sebi pa uspješnost mjerimo u odnosu na učinkovitost muškaraca promatrajući tako ženu kao nepotpunog muškarca.

Katolička teologinja i filozofkinja Alice von Hildebrand naglašava „sklad razlika“ muškarca i žena. Ona pojam ženstvenosti pokušava izvesti iz zakonitosti žene, iz njezine tjelesne, duhovne i psihičke strukture. Smatra da je „najjači ženin adut njezina ženskost u koju su utkane kreposti. Što je žena kreposnija, ona je misterioznija i privlačnija. Žena najviše griješi u tome što je iznevjerila svoj primarni poziv biti žena težeći za tim da bude savršena žena muškarac. Tužno je da jedan spol toliko obezvrjeđuje svoj poziv i svoje poslanje. Bog je spasenje stavio u ruke žene“, kaže Alice, i „njezina odgovornost u svijetu je ogromna (ona je majka svih živih)“.

Moje veliko osobno otkriće bila je sveta Edith Stein. Njezine su riječi „svaka žena koja želi ostvariti ono za što je stvorena mora se ugledati u Mariju kao u uzor“ vječna inspiracija. Znači li to da su sve žene pozvane isključivo na ulogu kućanice i da ih se treba obeshrabrivati u školovanju? Ne. I sama sveta Edith bila je obdarena iznimnim intelektom i stekla je doktorat iz filozofije nakon što je bila jedna od prvih žena primljenih na fakultet u Njemačkoj. U svojim knjigama potiče žene da utječu na društvo, politiku i više obrazovanje, preobražavajući ih jedinstvenim ženskim darovima – nečime što je sveti Ivan Pavao II. kasnije nazvao „ženskim genijem“. Dodatno je taj pojam pojasnio sljedećim riječima:

“Dug čovječanstva prema ovoj velikoj, neizmjernoj ženskoj tradiciji, neprocjenjiv je. Koliko je žena bilo, i još uvijek jest, vrednovano više prema fizičkom izgledu nego po kompetenciji, stručnosti, intelektualnoj sposobnosti, dubokoj osjećajnosti: jednom riječi, po samom dostojanstvu njihova bića!“ (Poslanica ženama)

Često mislim da bi katolici ove riječi trebali isprintati, uokviriti i naučiti napamet te ih citirati svaki put kad nas raznorazne ženske udruge podsjećaju na „užasnu katoličku mizoginiju“. Nedavno smo svjedočili još jednom performansu pred Saborom, prosvjednoj akciji uvijek istih udruga pod nazivom “STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama”, gdje su se protagonistice (zakašnjelo, s obzirom na to da je Noć vještica bila mjesecima prije) obukle u kostime s kukuljicama koji aludiraju na tv seriju Služavkina priča (čija bi osnovna potka bila vjersko fundamentalističko ugnjetavanje žena i pretvaranje istih u sluškinje odnosno obespravljene robove). Najtragičnije je upravo to da je netko gore navedene riječi svetog Pape prosvjednicama pokazao (nepotpisane), bez problema bi ih mogle staviti na transparent.

Mit o katoličkoj mizoginiji jedna je od najnepravednijih laži koja se od suvremenog svijeta podmeće Katoličkoj Crkvi. Ako ćemo gledati strogo povijesno, kršćanstvo se pojavilo u ozračju potpuno obilježenom uvjerenjem o inferiornosti žene. Grčka filozofija, primjerice, vrvi mizoginijskim sudovima i često su i sami crkveni oci katkada prihvaćali te stavove bez kritičke prosudbe. Tako je primjerice sv. Toma Akvinski držao da je muški spol uzvišeniji od ženskoga. Istodobno je ipak smatrao kako žensko tijelo ni u ludilu ne treba prezirati jer je Krist dobio svoje tijelo od žene.

No pustimo na trenutak srednjovjekovne crkvene oce, prebacimo se u doba “naprednog” prosvjetiteljstva i pogledajmo što kaže njihova perjanica, Arthur Schopenhauer.

“Žene su, u cjelini gledano, pravi pravcati i neizlječivi malograđani tako da one, zahvaljujući apsurdnom uređenju zbog kojeg dijele položaj i naslov s mužem, neprekidno potiču njegove najniže ambicije. One su ‘sexus sequior’, inferiorni drugorazredni spol: trebali bismo biti blagi prema njihovim slabostima.”

Zanimljivo, nije li?

Tome se suprotstavlja crkveno učenje. Ne Ženska mreža, ne Kontra, ne Babe, već Crkva. Temeljna jednakost svih ljudi održava se u kršćanskim moralnim kodeksima koji traže jednako ponašanje prema muškarcima i ženama.

Uz to, Crkva se borila za potpuno novo shvaćanje braka koje je uključivalo pristanak i muškarca i žene, nasuprot ukorijenjenoj duhovnoj tradiciji koja je na dogovoreni brak bez pristanka žene gledala kao na pravilo. U kršćanskoj etici muškarac i žena dužni su se pridržavati istih moralnih pravila i u spolnomu ponašanju.

Ivan Pavao II. nam u Mulieris dignitatem poručuje:

“Žena ne može biti predmet dominacije ili vlasništvo muškarca. Podložnost je uzajamna, a upozorenje da svoju ženu moramo ljubiti kao Krist Crkvu odnosi se posebno na muževe, možda zato što im je ona potrebnija.“

Prva rečenica uistinu bi se mogla naći na bilo kojem transparentu u borbi protiv diskriminacije žena!

Mit o ženomrstvu Katoličke Crkve zacijelo je najlakše opovrgnuti sjetimo li se praktične skrbi što je Crkva pokazuje prema ženama širom svijeta. Je li i jedna druga institucija obrazovala više žena? Nahranila više žena? Obukla? Istrgnula više ženske nedonoščadi iz ralja smrti? Više pomogla ili pružila više medicinske skrbi majkama i njihovoj djeci? Trudnicama?

Svako malo iščitavajući medije ili prateći društvene mreže nailazim na konstatacije raznih „dobronamjernika“ koji žene uvjeravaju da okrenu leđa “srednjovjekovnim” stavovima mrske Katoličke Crkve, šovinističke i mizogine, a sve iz navodne ljubavi prema ženama. Doista je „ljubav“ kad ženu uvjeravate da je vrhunac njezine neovisnosti ubijanje nerođenog djeteta ili stalno poticanje žena na nezdravo natjecanje s muškim spolom, a sve to začinjeno mržnjom prema katoličkom nauku i često popraćeno akcijama poput dijeljenja letaka s citatima iz Biblije izvađenim iz konteksta i potpuno lišenim svog temeljnog značenja.

Koga uopće zanima istina ako ona nije u službi ideologije? Tako nas Ante Tomić uči evanđelju, Bruno Šimleša (novi ženski mesija) katoličkoj mizoginiji, Jurica Pavičić plače za Crkvom u doba komunizma dok je bila „kuš“, taman po njegovoj mjeri, a Boris Dežulović siluje javnost opetovanom mržnjom prema svemu katoličkom. S jedne strane Tomić hrvatske katolike zove katoličkom bagrom, a s druge se novinarima dijele otkazi ako političare zovu imenima za koja teško i najnepristraniji promatrač može reći da nisu zaslužena. Ludostima, lažima i dvostrukim kriterijima nema kraja.

Zato je potrebno znati što zaista zastupa i govori Katolička Crkva o nježnijem spolu. Živimo u vremenu kad mediji toliko bezočno truju hrvatsku javnost lažima i mitomanijom da istina mora pronaći način da dopre do šireg kruga katolika.

U međuvremenu su najveće žrtve upravo žene jer su razapete između dvije vrste očekivanja. S jedne se strane od žene očekuje da bude „čuvarica ognjišta“ i svih tradicionalnih vrijednosti, a s druge su strane očekivanja modernog društva. Naposljetku imamo žene u sukobu same sa sobom i s jednom prilično bolnom krizom identiteta. Paradoksalno, najviše im odmažu upravo one koje se službeno bore za njihova „prava“ a rješenje nudi nauk koji je medijski svijet jednoglasno proglasio šovinističkim.

Često i rado citiram nadam se uskoro blaženog slugu Božjeg Fulton Sheena čija dubina vodi ravno u visine i ništa se ne čini primjerenije za kraj promišljanju na ovu temu od ovih njegovih riječi:

„Što je njezina vrlina veća, što je plemenitiji njezin lik i posvećeniji istini, pravednosti i dobroti – to više muškarac mora težiti da bude dostojan nje. Povijest civilizacije bi se zapravo mogla opisati u terminima produhovljenosti žena.“

Svaki sljedeći komentar doista je suvišan.

Nikolina Nakić | Bitno.net