Majka

Kaže jedna stara židovska poslovica: Bog nije mogao biti svugdje pa je stvorio majku. Zaista, biti roditelj znači prihvatiti i udahnuti dio Božanskog, biti sudionikom kreacije, dio tog predivnog smisla koji je Bog prosuo među nas i u nas same.

Prvi puta sam postala majka prije deset godina. Izmučena teškim porodom, ali pod dojmom neopisivog i dotad nepoznatog osjećaja apsolutnog i bezuvjetnog obožavanja, ljubavi koja razgrće planine i ruši barijere, promatrala sam maleno lišce svog sina svjesna da sam upravo zaronila u jedno posebno otajstvo – majčinstvo. I mogli su mi pričati prije o tome, mogla sam čitati o tome, mogla sam gledati i promatrati, no ništa nije bilo ravno udaru munje koji te pogodi kada prvi puta ugledaš lice svog djeteta.

To iskustvo te mijenja nepovratno. Nema nazad. Odjednom postaješ osoba čije se težište pomaknulo, kao da su ti izmaknuli tlo pod nogama i ti moraš ponovno naučiti hvatati ravnotežu. Kako se za roditeljstvo, za razliku od autoškole, ne polaže ispit, nismo sigurni da postupamo ispravno i naprosto slijedimo srce, instinkt i mudrost generacija prije nas. Učimo putem, sigurno je da i griješimo, polako stječemo samopouzdanje i s vremenom sve više vjerujemo da smo sposobni održati to malo i bespomoćno biće spokojno, zdravo, nahranjeno i sretno.

I sve je dobro. Ima, naravno, boljih i lošijih dana, neprospavanih noći, dugih sati provedenih po raznoraznim čekaonicama, kroničnog nedostatka vremena da se uradi sve što bi se trebalo… a opet, vrijedi svake sekunde. Pa zašto se onda danas sve teže odlučujemo na roditeljstvo?

Ivan Pavao II. u svojoj enciklici o ženi kaže da je „svaka majka dionica Marijina  materinstva prema Isusu.“ Nije li to predivan dar? Bog je izabrao tako očit i tako opipljiv način poistovjećivanja s Njime. To je poziv. Zašto ga se ovih dana tako olako odričemo? Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na taj poziv ili ga odgađaju za neka druga „bolja“ vremena. Zbog materijalne situacije ili želje da djetetu pružimo SVE mi se dakle odlučujemo na NIŠTA. Odlučujemo se na stvari, obične, mrtve, isprazne, potrošne, kvarljive stvari. Podliježemo potrošačkom mentalitetu koji nam sugerira da je važnije IMATI nego BITI, tj. da je bolje da IMAŠ nego da JESI. Podliježemo jednoj cijeloj kulturi hedonizma koja kao svoj primarni cilj ističe užitak. Zašto nismo svjesni njegove kratkotrajnosti? Zašto pretpostavljamo istinske vrijednosti onima nevažnima?

Shvatite, vi koje majke jeste i koje ćete tek postati – majčinstvo je poziv od kojeg nema važnijeg u životu. Jest, jesam se cijeli život školovala, obrazovala i usavršavala u struci, ponosna sam na to i smatram taj dio sebe neobično važnim dijelom svoje osobnosti. Ne odustajem od njega time što besramno uživam u daru majčinstva, jer me on nadopunio, upotpunio, učinio boljom i kompletnijom osobom. Odjednom ću ja, koja sam uvijek gledala kako ću si izabrati najukusniju poslasticu, vidjevši da su na stolu samo četiri kolača za petero ljudi, izjaviti kako nikada nisam voljela kolače. Promjena prioriteta? Svakako.

Nije me samo prvo dijete promijenilo u tom smislu, već je svako sljedeće bilo sasvim novi i drugačiji dar, svako sljedeće malo biće guralo je u stranu dotadašnje navike, širilo srce i punilo kuću ljubavlju i životom. Moje divno treće dijete, prekrasna djevojčica s posebnim potrebama/darovima bila je malj koji je smrvio u prah i pepeo svaku i najmanju nepotrebnu okolnost u našim životima, svaki poremećeni prioritet preokrenula je na pravu stranu, svaka najljepša moguća emocija obavila nas je baš tamo gdje treba – i svaki dan ispočetka zahvaljujemo Bogu što je imamo. Našu malu Mariju.

Tek me Marija Malena naučila do kraja onome što je bila istinska bit Marije Velike – krajnjem sebedarju, žrtvi, najvećoj mogućoj ljubavi, sve to upakirano u ovom našem najvećem daru zvanom Život.

Kako se onda svim srcem ne posvetiti najvažnijem pozivu u životu?

Kažu mudri ljudi: Odlučiti se da se ima dijete – važno je. To znači zauvijek hodati okolo sa srcem izvan tijela.

Drage moje majke. Sad znam kako ćemo se prepoznati.

Nikolina Nakić