Ušli su u minsko polje, odlučni pronaći siguran put za civile do Nuštra i Vinkovaca, pod cijenu vlastitog života. Bili su to Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini danas preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Oni su ujedno i glavni pripovjedači strahota kroz koje su prolazili nakon što je prvi u proboju nedaleko od slavonskih Marinaca, u našem Domovinskom ratu, nagazio na minu. Ranjeni i gotovo nepokretni, bez hrane, na velikoj hladnoći, u strahu i neizvjesnosti, provodili su sate u molitvi i održavali se budnima pričama o prošlosti i dobrim sjećanjima. Bili su i u napasti da se ubiju, a jedina želja bila je ‘samo da netko naiđe na njih, da ih izvede’. Dani su se doimali kao mjeseci, a posljednji od njih bio je pronađen tek nakon 12 dana.

Dragi čitatelju, možeš li pojmiti? Ivica Jurčan, na primjer, ostao je sam u tom minskom polju. Mina mu je raznijela noge ispod koljena. Imao je desetke rana po sebi. Danima je ostao ležati u tom polju prolazeći teške nutarnje borbe i fizički, nama danas nezamislive, bolove. Nakon dvanaest dana provedenih u hladnoći, zimi i snijegu Ivica je bio zarobljen te je završio u logoru.

Dio je to vukovarske “štafete smrti”, i konkretnog događaja, ali i dokumentarnog filma, unikatnog i posebnog iz više razloga.

Naime, Amerikanci ili neki drugi narodi i države koji drže do svojih veterana snimili bi samo o opisanom događaju nekoliko vrhunskih filmova. I kroz njih, u iznimnoj produkciji, društvu i svijetu pokazali bi kakve mi to heroje imamo među sobom.

Tako bi i mladi danas mogli imati prave, istinite uzore. Ne umjetne likice umjetnih grudi, stražnjica punih silikona i usta za koja te strah ako im se previše približiš da bi se nešto čudno moglo s njima dogoditi. Ne nekih likova koji su do jučer u sprezi s politikom notorno uzeli narodu i ovoj zemlji ono najbolje što je taj narod i zemlja imala, a onda je crpeći poput nekog teškog nametnika sebi zgrtali bogatstvo. Danas pak, ismijavajući naše sudstvo šeću slobodni ulicama hraneći golubove. Ne trebaju nama licemjeri i farizeji naših dvorišta i onih drugih dvorišta. Nama danas trebaju uzori poput tih naših branitelja koji nisu kalkulirali. Koji su svoju mladost, najljepše godine svoga života ugradili u obranu Domovine. Na tisuće ih je svoje živote ugradilo u te temelje i ostavilo kao trajni znamen svima nama. Ne zaboravimo na Vukovar. Na naše branitelje. Kakva je pak Hrvatska danas i kakva će ona biti sutra, to ovisi baš o tebi i meni, dragi čitatelju. Bez žrtve i odricanja se ne može sagraditi ništa veliko, govorio je sveti Ivan Pavao II. mladima ispred zagrebačke katedrale još 1994.

Neke najvažnije stvari u životu želimo posebno obilježiti kako ih ne bismo zaboravili. Kako bismo istaknuli nešto što vrijedi, nešto čisto, posebno i veliko. Jedna je od tih zaboravu otetih i žrtva branitelja u borbi za slobodu – Domovinskom obrambenom ratu. Velika većina država itekako se brine o svojim veteranima i pazi da im pripada društveno mjesto obilježeno dostojanstvom i zahvalnošću. Vjerojatno se u takvom odnosu prema veteranima posebno ističu SAD.

Kod nas, za razliku, ni nakon više od 20 godina – nema filmova o Domovinskom ratu. Točnije, onih filmova u kojima branitelji neće biti ismijavani, omalovažavani, diskriminirani.

Mi 27 godina nakon Vukovara nemamo niti jedan normalan, vrijedan film koji govori o toj nevjerojatnoj činjenici vukovarske žrtve. Budimo otvoreni, ma nemamo niti jedan objektivan film o Domovinskom ratu! Neki “bolji” su valjda toliko dobri da mjerodavni agresoru nisu u filmu htjeli staviti na vojničke šljemove čak niti – crvenu zvijezdu. Razlozi su prozaične naravi. Pošto-poto, ali pošto-poto se do nevidljivosti umanjuje utjecaj JNA u agresiji na Hrvatsku. U filmovima toga nema, nema one strahotne JNA vođene željeznom palicom komunističkog diktatora Slobodana Miloševića.

Raskrinkati igre

Kada će se pojaviti snage u Hrvatskoj i(li) izvan nje koje će ulagati u filmsku umjetnost i držeći se istine i samo istine krenuti u raskrinkavanje režima koji je kriv za ubojstvo tisuće naših sunarodnjaka, Hrvatica i Hrvata, koji je kriv za 15.970 ubijenih i nestalih civila u Domovinskom ratu? Hoće li se pojaviti osobe koje će barem tako svijetu nedvosmisleno pokazati cijelu istinu kakva je bila, a ne kakvom ju vole prikazati neki upitno slobodni mediji?

Vratimo se u devedesete. Tuđman je dobro znao: Britanci, meštri globalne politike kojima je američki hegemon dopustio upravljanje Starim kontinentom, nisu blagonaklono gledali na raspad Jugoslavije jer su, između ostalog, i oni sami bili federacija baš kao što je bila i naša bivša država. Nadalje, Hrvatsku su a priori svrstavali u Njemačku, a Srbiju u rusku zonu interesa i zato su snažno podržavali federalističke snage pod njihovim utjecajem pa makar one imale totalitaristički ustroj kao što je imala SFRJ ili kako bi to bilo u Miloševićevoj jugoslavenskoj državi da je samo uspio u svom naumu. Kada se već, njima usprkos, a zahvaljujući mudrosti našeg prvog predsjednika i njegovim savezništvima s Vatikanom i Njemačkom, dogodila dezintegracija SFRJ, njihov sljedeći cilj je bio jačanje Srbije u „regionu“. Britanci i Francuzi su se međusobno nametali tko će više diplomatski pomoći Srbima s ciljem njihova pojedinačnog većeg utjecaja na Balkanu i sa zajedničkom nakanom otimanja Srbije iz ruske zone utjecaja. Ratne godine su se nizale jedna za drugom, a zid srpske propagande uz znatnu pomoć izvana, koja je u Goebbelsovoj maniri od žrtve radila agresora, a od agresora žrtvu, počeo je dobivati sve više pukotina. Bio je on još načet vukovarskom tragedijom koja je zasigurno, kada je procurila u javnost, najzaslužnija što je Hrvatska dobila palac gore od svjetskih moćnika. Slikovito govoreći, dok umiru djeca Afrike to ne dira moćnike ovoga svijeta. Ali, ako im dovedete tu djecu ispred njihova doma i pozovete im u dvorište novinare – niti jedan moćnik neće dopustiti da mu takvo dijete umre ispred ulaznih vrata. To je i vukovarska analogija. Radi li se o empatiji, ljudskosti ili pak o nečemu trećem, o tome ovdje ne bih raspravljao.

I danas postoje snage koje pljuckaju po Domovinskom ratu, po Oluji. Zamislite samo da recimo laburisti pljuju po Churchillu i RAF-u zbog 200.000 ubijenih u bombardiranju Dresdena ili, pak, da u Americi uvijek iznova napadaju Trumana zbog Hirošime i Nagasakija? Ili da se prije svakog Dana pobjede u Moskvi govori o silovanjima žena od strane Crvene armije koji su u svojim napredovanjima prema Berlinu silovali baš svaku ženu od 10 do 80 godina, a većinu nakon silovanja i ubili. Ovdje se radi o milijunima žena, a o svemu možete detaljnije čitati i kod nobelovca Solženjicina. Svi ovi gnjusni, odvratni i nepotrebni zločini nikada nisu zaslužili biti „ukras“ na pobjedničkim proslavama antifašista svih zemalja i ideologija, ali će svi licemjeri koji nas okružuju na Domovinski rat bacati kamenje upravo onih dana kada je u, naglašavam, zasluženom fokusu. Uz to će nadodati i ono što se nije dogodilo pa “app” – ako prođe, prođe. Štoviše, oni se trude kroz svoje knjige i filmove govoriti samo o onome što kod naših vojnika u obrani Domovine nije valjalo.

Vukovarska štafeta smrti

Pukovnik Damir Radnić i njegova ekipa ratnih drugova posljednje godine svoga života (dao im Bog da žive još desetljećima) provode tako da se voze stotinama kilometara po Hrvatskoj i svijetu pokazujući dokumentarni film o jednom konkretnom događaju. Film o konkretnom herojskom događaju, iz kojeg sam na početku opisao jednu scenu, nastao je u produkciji Laudato TV-a, a u režiji Nade Prkačin. I sigurno postoji razlog zašto o tome ne bi pričali u miru svojih domova, a oni biraju i prelomiti se i izmoriti jureći svijetom prenoseći istinu. Jer, istina, u životu, u konačnici – jest važna!

Pazite, veterani Domovinskog rata, branitelji Bogdanovaca i Vukovara, među kojima valjda nema niti jednog, a da ima cijelu šaku ili obje noge, u svojoj bolesti i teškim križevima obilaze gradove i sela i pokazuju što se uistinu dogodilo u Vukovaru. Ti heroji toliko godina nakon rata znaju i vide da nema nikoga drugoga tko radi to kako treba. I vide, dok krvare od boli, da se priča, govori i svjedoči nažalost vrlo često – laž. Previše je onih koji danas pričaju neke priče, a tada su se skrivali po podrumima. Momci iz rovova to znaju. Sve svoje ratne drugove poznaju. I prepoznaju folere i kvazi samoproglašene junake.

Nije im ništa preostalo nego da šepajući i trpeći, polaganim korakom, u invalidskim kolicima i danas vode – bitku. Istina, drugačiju. Istina, ništa manje tešku. Nekada je i lakše istrčati pred neprijatelja. Ono, kada barem znaš tko ti je neprijatelj. Ustvari, najviše i boli kada misliš da si na svome, a Judini sinovi u svom džepu stišću znojnim prstima prljavi novac koji su dobili jer su prodali, onu gore spomenutu, prevažnu istinu.

Vukovarska štafeta smrti ili HOS-ova štafeta smrti film je koji govori o 11 hrvatskih branitelja koji su u proboju iz okupiranih Bogdanovaca 10. studenoga 1991. krenuli u ”štafetu smrti”. Mogao bih završiti s mislima. Ako smo već ugradili toliku žrtvu u stvaranje slobodne države, hajmo onda danas sve učiniti da napokon izgradimo tu zemlju mjestom dostojnim za život svakog njezina građanina.

Marin Miletić | Bitno.net