KOLUMNA #NOFILTER

Naš novi kolumnist Marin Miletić o spasenju ateista i kršćana: Može li jedan ateist spasiti vjernika?

Zar nije Isus govorio o tome da kome je više dano, da će se od njega više i tražiti. Zar nije naš Gospodin rekao da oni koji malo znaju, a puno griješe, primit će malo batina, dok će oni koji puno znaju, a malo griješe, primiti puno batina? Nije li Isus tu baš poentirao na ponašanje nas kršćana?

prva kolumna marin miletić spasenje ateista

Foto: Shutterstock, privatni arhiv

Može li jedan ateist spasiti vjernika? Je li naprosto heretično to izreći skriven ispod plahte vlastitog kreveta, šapćući navedeno sam sebi, a kamoli napisati u javnoj kolumni?

Pokušao bih opisom istinitog događaja razmišljati o ulozi ateista u spašavanju gole kože vjernika. Još prije nekih dva tjedna nazvala me jedna gospođa i zamolila me ako mogu pomoći drugoj ženi, njezinoj prijateljici, oko sina. Sin, teškog djetinjstva, u ranoj adolescentskoj fazi biva uhvaćen u ljepljivu mrežu alkohola, drugih poroka i vrlo brzo ni sam ne znajući, upada toliko duboko u glib droge da ne vidi izlaza. Žalosti to, ta slika biblijskog vrta, koju smo često mnogi i sami prošli. Ta situacija u kojoj čovjek sve ima na pladnju. Sreću, ljubav, zajedništvo s voljenom družicom – baš sve, ali ga nutarnji poriv slabosti tjera (u)činiti baš ono što ne bi smio. Jabuka iz rajskog vrta (a i onih vrtova iz naših okruženja) uvijek ima isti princip klasične navlakuše: isprva nudi zamamnost i okus zavodljivosti, dok grizući ju ne shvatimo da u ustima imamo vonjajuće crve raspadljivosti, a nikako ne neke okuse nektara ili pak božanstvene hrane. Taj učinak ima u nama grijeh: stavlja nam mrene na oči te nam muti bistrinu pogleda nutrine stvarajući efekt kako olako tonemo sve dublje i dublje. Ne događa se to samo ovom mladcu o kojem sada pišem, događa se to svakom čovjeku koji se udaljuje od vatre Duha Svetoga. Ako nismo blizu toj “vatri”, ne možemo očekivati da primamo njezinu toplinu. Na primjer, to što vidimo da vatra gori negdje daleko od nas, na nekom planinskom vrhu, nema ama baš nikakav učinak po sprječavanja vlastita smrzavanja ako se ne odlučimo približiti izvoru topline. Tako gledajući, nije dovoljno to što mi u svom srcu znamo da je Isus istina i da je Isus Spasitelj svijeta i čovjeka. Mi se moramo početi ponašati tako da postane vidljivom ta stvarnost za koju smo dopustili da nas prožme iznutra i izvana.

Vratimo se temi. Gospođi sam pokušao objasniti da nemam nikakav čarobni štapić i da tom mladiću mogu pomoći jedino ako on sam bude istinski želio tu pomoć i prihvatiti. Tako je to sa svima… Uvijek možete ući u živote drugih onoliko koliko vam sami dopuste… Javio sam mu se u inbox, dogovorili smo susret i našli se na piću. Pokušao sam mu svojim životnim primjerima ukazati na dublji smisao života od onoga površnoga koji ugađa raspadljivom da bi u konačnici izgubio ono neraspadljivo. Citirao sam mu Isusa, Bibliju, Fultona, Bosmansa, gorljivo mahao rukama poput nekog dirigenta koji u ekstazi biva nošen glazbom, pa se opet smirio i gotovo ispovjednim glasom govorio mu o ljubavi Kristovoj koja je tu za svakoga čovjeka, a napose za one koji su toliko potrebni te ljubavi. Čuđenje konobara nisam izazivao, ta poznaju me. Nije kafić najčudnije mjesto gdje sam ja zanesen govorio o Isusu. Vikao sam ja i na groblju, u autobusu, u vagonu kupea na putu prema gostujućoj utakmici, ali to su neke druge teme. Želim reći, Isus Krist nije došao suditi ovaj svijet, nego spasiti svakoga tko povjeruje u njega, čitamo u Bibliji. Mladić je gledao i upijao… Došli smo do toga da mu moramo ispuniti slobodno vrijeme, jer je slobodno vrijeme često ključ našeg rasta ili pak našeg propadanja. Ovisno o tome na što usmjerimo naš fokus, dakako.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tog mladića poznajem vrlo površno, a nisam ga bio susreo – godinama. Pitam ga ima li kakvu školu? Nemam, kaže. Znaš li što raditi? A radio sam svašta, on će meni. Kaže da mora otići “preko” napraviti još jedan posao da vrati novac kamataru i da onda kreće sve na novo. Na ovo mi je protrnula svaka stanica kože. Odeš li, govorim mu, nećeš se više vratiti. Pogledom mu prodirem kroz oči i ulazim u nutrinu… Pa radio sam ja to već, bit će dobro… Neće, odgovorih mu. Došao si sada do Crkve tražiti pomoć. Pomoć ti nudimo, ako ipak kreneš kamo ne treba, potonut ćeš do kraja, govorim mu. Crkva? Čudi se on… Da, krenem mu objašnjavati. Ja sam Crkva, mi smo Crkva, vjernici su Crkva, zajednica, narod Božji. Nije Crkva samo moj biskup ili neki župnik. I ja ti sada pomažem u ime Crkve, ne u svoje osobno ime. Ja sam ne mogu ništa, moja snaga dolazi od Boga i od Crkve, shvaćaš? Smireno mu govorim. Momak me gleda malo čudno, ali i na to sam odavna navikao. Dođe mi tada i jasna misao kako ćemo riješiti dug nasilnom kamataru. I kako tu priču završiti. Potom uzmem telefon i okrenem broj. Imam nekoliko jako dobrih poznanika ateista. Nazovem prvog i objašnjavam mu da mi treba uzeti na posao jednog mladića. Zna li raditi, pita poslodavac. Ne zna, odgovaram. Jel’ Armada ili narkić, ovaj će opet. Ja mu odgovaram: Ma skoro niš’ od toga dvoje, ne dam se smesti i nastavljam: Odnosno, pola od toga nije sigurno. Čovjek se nasmije, kaže: Ma ok, neka dođe u ponedjeljak, dat ću mu priliku…

Prije toga zvao sam i neke istaknute vjernike, uzorne muževe, kršćane. Toplo su mi se zahvalili. Nekako držim da je u datom trenutku važnije čovjeka obući, dati mu jesti, krov nad glavom nego ga lupkati po ramenima i tepati da će biti sve u redu. Ritam Gopčeve pjesme je fora, ali neće biti ništa u redu ako sami ne uzmemo život u svoje ruke i u njega odlučimo unijeti red. Od gladi umre onaj koji sjedi ispod stabla i čeka da stablo naraste, da dobije plod i da mu taj plod sazrije. Valja kopati i truditi se oko tog našeg stabla života, da bi i ti plodovi bili dobri. Htio bih vas podsjetiti na onu Isusovu prispodobu o milosrdnom Samaritancu. Što ima nevoljnik kojega nama Bog pošalje, u dubokoj potrebi, od onoga našega: Bog je velik i pobrinut će se za tebe. Pa naravno da je Bog velik. Posve je logično da ne može biti mali. Kako bi itko mogao reći za nekoga da je mali, a ovaj se igra Big Bangom pa stvara svemir, pa neprestance stvara, pa stvara Zemlju, život, biljke, životinje i naposljetku kao krunu svega stvaranja – čovjeka. Saberimo se. Takav “lik” može biti sve što je dobro, ali “mali” ne može biti nikako. Još nešto, taj isti Bog je tebe stvorio, zar ne? Mene. Nas. Tebe je učinio da budeš, da postojiš, kako bi preko tebe malenoga On veliki činio čudesna djela svoje ljubavi. Trebam li se stoga ja ovdje igrati retoričkih pitanja i pitati tko je bio bliži ovom mladiću u nevolji? Ateist ili vjernici? Nikako se ne želim dovesti u opasnost generalizirati, jer niti su svi ateisti milosrdni i dobri, a bome niti jesu to svi kršćani.

No, dopustite mi izreći, ja moram ovu situaciju promatrati konkretnom jer sam ju prošao iskustveno. Zato se usuđujem pitati: tko je bio više nalik Kristu u ovom primjeru? Držim da je to bio čovjek koji tvrdi da u Boga ne vjeruje. Ako on premda ne vjeruje u Boga, pomaže kome god može, pa čak i na poziv vjeroučitelja, ako on premda ne vjeruje u Boga je otvoren za dobro, vjeran je svojoj ženi, skrbi i brine o vlastitoj obitelji… je li presmiono utvrditi da je takav čovjek poput onih biblijskih o kojima je Isus govorio koji su posljednji, a postat će prvi kada budu došli pred lice jedinoga Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista. S druge strane, ako neki vjernik živi za sebe, ima ljubavnicu, ili ljubavnice, ako krade, laže, bludniči… i to čini čitav život uvijek iznova i iznova ustrajući u grijehu, zar vi stvarno mislite da je Isus mlitavi bogić s malim b koji će imati toliko razumijevanja za naše ispade?

Zar nije Isus govorio o tome da kome je više dano, da će se od njega više i tražiti. Zar nije naš Gospodin rekao da oni koji malo znaju, a puno griješe, primit će malo batina, dok će oni koji puno znaju, a malo griješe, primiti puno batina? Nije li Isus tu baš poentirao na ponašanje nas kršćana koji su otkrili Isusa Krista, pravoga Boga, pa se opet, unatoč svom spoznanju, biramo radije valjati u kaljužama naših grijeha. Ako oni drugi, iz nekog razloga, obiteljskog odgoja, trauma iz djetinjstva možda, nisu upoznali Boga, a ipak žive kao da su mu prijatelji, zar stvarno mislite da će Bog dopustiti da takvi ljudi propadnu za vječnost?

Ja držim da neće. Kako bi rekao veliki papa Benedikt XVI.: “Bog nije podijelio ovaj svijet na one koje je otkupio i na one koje je zaboravio.” Čvrsto vjerujem. Čitav život Bog daje prilike čovjeku da upozna svoga Stvoritelja. Vjerujem, Bog tu priliku pruža i na smrtnoj postelji. Dopustite mi napisati, vjerujem, da Bog na sebi moguć način možda tu priliku nudi i nakon smrti kada se čovjek susretne oči u oči sa svojim Bogom. Sveti Justin je govorio da je svaka istina kršćanska istina, jer Bog jest istina. Ako pokušamo ići tom analogijom, svako dobro koje netko čini, a to je čisto dobro bez lažnih motiva i skrivenih ciljeva, onda i to dobro dolazi od Boga. Dopuštam si vjerovati, da takve osobe, čak i ako trenutno tvrde da ne vjeruju u Boga, Svemogući Bog može spasiti jer nema drugog imena dana ovome svijetu, da upotrijebim misao svetog Petra, po kojemu se čovjek i ovaj svijet mogu spasiti – osim po imenu Isusa Krista. Tako postoji mogućnost da će Bog u svojoj svemogućnosti pronaći način, milošću, pozvati čovjeka da prijeđe preko novosagrađenog mosta i susretne svoga Tvorca.

Mi laici, teolozi, ipak možemo biti nešto slobodniji u promišljanju Boga. Tako i ja mogu ispaliti nešto poput ovoga: Bog je ljubav i tko živi tu Ljubav taj se Bogu približava i u Njemu živi. Bez obzira na to koliko neki držali da je važnije osobno ispovijedanje vjere kao nekog znanja od onoga da taj odnos s Bogom intenzivno živiš. Da, čak i ako ga iz nekog razloga ne vidiš. Poput slijepca od rođenja. Iako nikada nije vidio Sunce, on to Sunce itekako osjeća i ima odnos sa Suncem. Do onoga časa kada će i fizički progledati, ondje gdje nestaju sve naše nesavršenosti, kada ćemo napokon upoznati sebe onakvima kakvima nas je istinski želio naš nebeski Tata.

Marin Miletić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. veljače 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi