“Ovdje rasti, gledati, plakati i radovati se, ovdje stvarati, dizati se i padati. To je njihovo pravo koje nadilazi sve drugo što postoji u ovom svemiru – pravo na život.”

Foto: Shutterstock.com

Napokon sazrijeva i hrvatska politička scena. Nakon mnogih uvijanja i izbjegavanja jasnog stava oko pobačaja političari se napokon javno izjašnjavaju.

Zašto je vjernicima abortus potpuno neprihvatljiv, osim u slučaju zaštite majke, ali i tada u smjeru da ne postoje drugi lijekovi kojima se spašava majčin život, a koji mogu dovesti do smrti nerođenog djeteta? Zanima vas to pitanje? Hajmo se vratiti kojih dvije tisuće godine unatrag.

Didahe su najstariji kršćanski katekizam na svijetu. Stručnjaci drže da je napisan između 65. i 80. godine. Didahe su poznate i kao “Nauk dvanaest apostola”, i tamo, tako daleko, još u prvom stoljeću stoji napisano:  “Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.“ (Didache, I. st.). Mi kršćani vjerujemo da je jedino Bog gospodar života i smrti kako je govorio i sveti papa Ivan Pavao II.: “Bog je jedini Gospodar života od početka do svršetka: nitko i ni u kakvim okolnostima ne može sebi uzeti pravo izravno usmrtiti nevino ljudsko stvorenje.“ Sveti Ivan Pavao II., je mnogo puta upozorio kako se mnogo puta iza ženinog pobačaja krije muškarac.

Biblij o nerođenoj djeci

Psalmi obiluju mislima molitve usmjerenim prema zaštiti nerođenih. Tako u psalmu 127. čitamo kako su djeca dar Božji, a plod utrobe je – nagrada. U psalmu 139. molimo sa psalmistom koji kaže:

“Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao… dok nastajah u tajnosti… oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe niti jednoga.” Koje li divote u ovom psalmu dragi moji ljudi. Dakle, prije nego li nas Bog oblikova u majčnoj utrobi cijeli naš život mu je bio poznat. O tome govori i prorok Jeremija: “Prije no što te sazdah u utrobi, poznadoh te; i prije no što izađe iz krila materina“ (Jeremija 1,5). Kako si itko može dati pravo otkinuti čovjeku život, oduzeti mu sve snove, zatrti sve ono što je to malo biće moglo postati? Smijemo li i mi plakati zajedno sa prorokom Izaijom: „Može li žena dojenče svoje zaboraviti, ne sažaliti se nad čedom utrobe svoje? Ovi bi i mogli zaboraviti, ali ja tebe zaboravit’ neću“ (Izaija 49,15) i ujedno moliti za sve majke, u ime ljubavi, u ime dobrote vaše nemojte u sebi uništiti život.

Dr. Tonči Matulić u knjizi „Pobačaj – drama savjesti“ (1997.) detaljno je naveo razloge zašto žena nema pravo na pobačaj. Biološki – u sebi nosi začeto novo biće koje je neponovljivo i nova je jedinka; psihološki – postoji vrlo blizak odnos ploda i majke, ali i vlastiti psihološki svijet samog ploda; filozofski – plod je razumsko i ljudsko biće; teološko-moralni – Bog je čovjekov stvoritelj i gospodar života, pa prema tome čovjek treba služiti životu, poštivati ga i štititi (5. Božja zapovijed); pravni – pravo na život ima svaki čovjek.

Što o pobačaju kaže Katekizam Katoličke Crkve:

„Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC, br. 2270) „Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen, bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu.“ (KKC, br. 2271)

„Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.“ (KKC, br. 2272)

„Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivnu osnovu građanskog društva i njegova zakonodavstva.“ (KKC, br. 2273)

„Budući da s ljudskim zametkom treba od samog začeća postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC, br. 2274)

Neki tvrde da to malo biće koje ima jedinstveni genetski kod nije biće nego samo nakupnina stanica. Ali, zar nismo i ti i ja dragi čovječe isto nakupina stanica? Imamo 100 bilijuna stanica prosječnog promjera 10 µm i mase 1 nanograma. Mi nismo nakupnina stanica. Mi smo čudesno stvoren – čovjek.

Zaštitimo najranjivije!

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, svake godine se u svijetu napravi 40-50 milijuna abortusa. Dok se ovih dana mnogi panično plaše Corona virusa, možda bi mudrije bilo moliti za nerođene. Podržati one koji u miru i nenametljivo strpljivo stoje ispred bolnica i na našim ulicama te mole za nerođene, za mala bića koja imaju pravo doći na ovaj svijet. Ovdje rasti, gledati, plakati i radovati se, ovdje stvarati, dizati se i padati. To je njihovo pravo koje nadilazi sve drugo što postoji u ovom svemiru – pravo na život. Medicinski fakulteti koncizno i nedvosmisleno su se očitovali: život započinje začećem, Ustav Republike Hrvatske tvrdi kako svako ljudsko biće ima pravo na život. Što kaže struka? Prema embriološkoj znanosti već se 21. dan nakon začeća javljaju prvi otkucaji srca, a nakon četiri tjedna je uspostavljen cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti.

Nova ljudska jedinka od trenutka začeća posjeduje vlastiti genetski kod koji upravlja cjelokupnim razvojem ljudskoga bića od začeća do prirodne smrti, a taj razvoj teče koordinirano, kontinuirano i postupno. Važno je ovdje još jednom posvijestiti, taj genetski kod nije majčin niti očev, DNK tog malog bića se posve razlikuje od majčina, i prema tome znanost ne može ništa drugo nego potvrditi: to nije dio tijela majke, nego je »to« u njezinom tijelu novo biće. Embrij nije dakle nikako ruka, noga, bubreg ili srce majke, embrij je nova ljudska jedinka, potpuno nova osoba kojoj netko nasilnim putem onemogućuje nastavak života.

Žene koje naprave pobačaj imaju teške traume, one ne nestaju s vremenom i ne smijemo te osobe osuditi, niti im stavljati dodatni teret na njihova leđa, no mi imamo pravo iskazati drugačije mišljenje i legalnim načinima boriti se za zaštitu života, a svim tim ženama ponuditi Božje milosrđe koje može natkriliti najveće naše rane.

Marin Miletić | Bitno.net