Prošli tjedan su me kolege zamolili da pokušam pokrenuti novi sindikat u školi. S radošću sam to i učinio. Trideset i petero mojih kolega su ušli u podružnicu Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Za sada. Imam malo drugačije ideje kako bi se to moglo voditi. Kao prvo, odbio sam benefite koje donosi sindikalno mjesto povjerenika. Ja sam zaljubljen u svoj posao, u poziv vjeroučitelja. I gušt mi je ulaziti u svaki moj razred. Odbio sam i onaj neki dan za sindikalne poslove. Ionako sam stalno u multitaskingu, ovo mi neće biti toliki teret. Pa zašto si, Marine, to onda prihvatio?, možda se netko pita. Prvo, zbog povjerenja mojih kolega. Drugo, zbog ideala. Treće, zbog savjesti koja mi viče u glavi Stepinčeve riječi: “Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.”

Za vrijeme prošlog štrajka smo se družili s beskućnicima, darivali ih i zajedno s njima imali divan objed. Tako ćemo i vrijeme ovog štrajka popuniti korisnim susretima poput onoga u ponedjeljak kada idemo do Islamskog centra, na druženje s imamom i prijateljima iz Islamskog centra. Zamišljam sindikat, barem ovaj lokalni, koji prvo štiti svoje članove, ali radi i projekte na dobrobit cijele lokalne zajednice. Znate ono – jednostavno – pomagati potrebitima. Jednostavno govoreći, izdao bih sebe kada bih odustao od borbe.

Puno puta sam prošao s motorom kraj sjedišta riječkih vatrogasaca od kojih neke poznajem i osobno. Sjede momci tako ispred vatrogasnog doma, smješkaju se, piju kavicu, čaj, neki od njih puše. Nikada, nikada mi ne bi palo na pamet, a vjerujem ni vama, reći da vatrogasci ne zaslužuju svoje plaće jer xy dana u godini ustvari – ne rade. Međutim, površniji među nama bi u toj istoj situaciji možda zaključili da stvarno dečki ne rade jer vozeći se pored njihova doma ne možete ući dublje u materiju. Ne možete zaviriti u sve one dane, tjedne i mjesece njihova stalnog usavršavanja, raznih edukacija i priprema za sve one nekima fatalne trenutke koji dođu kada ti isti dečki hrabro, spremno i bez zadrške izađu na teren i spašavaju živote i imovinu.

Isto tako, kritizirati nas učitelje, baviti se spinovima je – prestrašno. Učitelji imaju otprilike pet sati nastave svaki dan. No, nitko ne može stati ispred djece u vrtiću nespreman, a pogotovo ne, evo ako ćemo biti brutalni, ispred polaznika jedne gimnazije, ne želeći time omalovažiti druge srednjoškolce, već poentirati – pet sati nastave ne odrade se sami od sebe. Pripremiti sat izvan radnog vremena, pobrinuti se da se nastava odvija po planu i programu, da bude smisleno, da se satu doda i neka dodatna vrijednost je zaista zahtjevno.

Ispred sebe nemaš samo dvadeset i pet mladaca koji imaju stotine pitanja nego imaš i njihove roditelje koji ti vrlo često imaju potrebu objasniti štošta i “dati ti smjernice” za tvoj rad. Svaki sat trebaš doći ispred tih klinaca spreman, prenijeti im znanje, ali i poticati njihovo kritičko razmišljanje. Trebaš govoriti 45 minuta, voditi 45 minuta i istovremeno održavati radnu atmosferu na određenom nivou, održavati vlastiti nivo izvedbe sata, a da ne kažem da uza sve to po prirodi posla – moraš i odgajati te motivirati te mlade ljude na kvalitetnija ponašanja? I tako nekoliko puta na dan, svaki dan. Meni osobno se masu puta dogodilo da ne stignem ni na toalet u doslovnom smislu. Dođe veliki odmor, a gimnazijalci kažu: “Možemo li razgovarati?” Naravno, odgovoriš. Svjestan da si zbog njih, zbog te mladosti uostalom tamo te da i zbog toga radiš baš taj posao koji radiš.

Roditelji? Većinom jesu divni, međutim kada dođe do onog malog postotka koji je spreman da ti zagorča život – tu soliraš. Sustav te ne štiti. Nitko ne stoji uz tebe kao učitelja i zato mnogi učitelji baš doslovno trpe. Trpe isfrustrirane roditelje koji zbog svojih bolesnih ambicija i vlastite neostvarenosti, reći onako kako stvarno to djeluje – tlače i djecu i profesore. Trpe zbog tromog sustava. Trpe jer se često osjećaju usamljenima da bi krenuli u bitke koje su unaprijed osuđene na neko usamljeno zapomaganje „ludog učitelja ili učiteljice“ i to samo zato što sustav trenutačno nije fokusiran na njih.

Sustav, s druge strane, zato podržava ama baš svaki, pa i najmanji roditeljski, da ne kažem i učenički hir. Protiv toga nemam ništa, no isto tako smatram da i učitelji imaju pravo podignuti svoj glas da se čuje i shvati i njihova strana priče, pogotovo u današnjem vremenu u kojem su se pogubile granice između zdravog autoriteta i slobodarskih ideja o odgoju. Svi bi da i škole odgajaju djecu, a ako se slučajno to i dogodi pa dijete umjesto petice zasluži zaključenu četvorku – ima roditelja koji će dignuti pravi mali ustanak samo da bi se ta ocjena prepravila i da bi njihovo dijete na kraju godine imalo sve petice. I, naravno, izložen je opet isključivo taj isti, da ne kažem jadni, učitelj.

Znate ono, završiš osam sati i kući ne donosiš posao? E, toga nema kada si učitelj. Dođeš kući i tek onda kreće: pisanje programa, ispravljanje testova, eseja, zadataka, projekata. Roditelji zovu, pitaju za pomoć oko djece. Klinci šalju poruke pitaju za pomoć oko roditelja. Vrlo često nam se obraćaju s najzahtjevnijim problemima. Vodio sam na stotine povjerljivih razgovora, i ne samo vodio jednom, nego nastavio pratiti te gimnazijalce osluškujući događa li se pomak ili treba uključiti i još neku struku. Životi tih mladaca duboko isprepletu i vas same. Njihovi problemi postanu i vaši problemi. Zajedno plačete, zajedno se smijete. Ponireš u svaki rad i paziš da slučajno nekome ne naneseš štetu. Vikendima imaš edukacije. Pa te edukacije imaš za praznike. Pa to nije dosta nego postavljaju sustav u kojem ćeš ti svaki dan rješavati neke zadatke i “raditi na sebi”. Lumenstično, zar ne?

Ja sam razrednik evo četvrtoj generaciji gimnazijalaca. Roditeljima sam uvijek na dispoziciji, djeci isto tako, naravno. Cijeli dan. Večer. U nekim ludim situacijama kada nemaju povjerenje iz nekog razloga u ove ili one, klinci zovu razrednika. Doslovno, znam jedu li marendu ili ne. Pa onda uredno jednoj svojoj učenici na odmoru ako je opet “zaboravila” sendvič isti napravim da nešto pojede. Svaki izlet stres na n-tu. Nema spavanja… Nekoliko puta sam spavao na stepenicama, između dva hotelska kata. Dođe čuvar, a ja mu objašnjavam da moram paziti na učenike. “Mladost, znate kako je to, treba ih sada čuvati”, govorim, a zaštitar me gleda pogledom koji ne sugerira da me baš shvaća. Moja sestra, inače liječnica u operacijskoj sali kaže meni kako ona može pogriješiti samo jednom. Istina, odgovorim sestri, ali i ja isto tako jer roditelji, mediji, društvo u cjelini propuste učitelja – ne opraštaju. A kamoli još kada su ti učitelji – razrednici i vjeroučitelji, poput mene.

Ljeto? Mi smo u gimnaziji do nekog 22. srpnja kada su gotovi popravni i prvi dio mature. Ja nemam ljetni odmor jer i ljeti sam angažiran oko mnogih, „neškolskih“ projekata, no, kolege imaju ljetni odmor do otprilike 16. kolovoza kada kreću nova zaduženja, drugi rokovi, mature, pisanje programa. Vrlo slična priča je i za vrijeme zimskih praznika. Usporedite to s ljudima u nekim drugim ustanovama, tvrtkama, možda s političarima i njihovim godišnjim odmorima pa ćete shvatiti da je razlika puno, puno manja nego što ste mislili, a da u nekim slučajevima mi ustvari radimo puno više od većine naših glasnih kritičara.

Završiš gimnaziju, fakultet. Položiš stručni, sudjeluješ u edukacijama, stalno napreduješ, imaš gotovo dvadeset godina radnog staža i mjesečno dobiješ – 6000 kuna. Žalosno, zar ne? No, nije gotovo. Nalazimo se u reformi. Kako se osjećaju profesori hrvatskog jezika koji uz mizerne plaće još nisu dobili udžbenike za prvaše? Kako da se osjećaju profesori kada po programu moraju s djecom raditi lektiru koje uopće nema u školskoj knjižnici, a u gradskoj knjižnici postoji jedan (?!), jedan jedini (!) primjerak te knjige? Kako šutjeti na situaciju u kojoj su nam mnoge škole u katastrofalnom stanju, u kojem profesori svojim novcima kupuju materijale za nastavu, a svoje mobitele koriste kao modeme za internet jer je onaj školski izuzetno loš? Kako zatvarati oči pred time da vlast traži od nas tako mnogo, a sami daju toliko malo?

Političarima su puna usta važnosti obrazovanja, dok pritom ti debelokošci čine toliko, ali toliko malo za nas koji to obrazovanje nosimo na svojim leđima. Ma dajte više.

Poštovani Premijeru i poštovana Ministrice, ajde molim vas podignite nam taj koeficijent i tako pokažite da vam je barem malo stalo do nas koji svakodnevno u sustavu peglamo upravo vaše propuste, krpamo vaše rupe i uz to, kao vojnici, pratimo pravila po kojima ste vi zamislili rad s djecom u uvjetima od kojih su bolji, vjerujem, čak i oni vaših službenih vozača. Pa imajte, Vi ministrice, čak i dva na raspolaganju, kako prenosi jedan naš portal, ali neka nečemu sva ta raskoš i služi.

Pokažite da vam je stalo do nas učitelja jer time ćete pokazati i da vam je stalo do naše djece koju ne obrazuju i ne odgajaju fiktivne reforme i lijepe želje, već konkretan trud, rad i entuzijazam svakog obrazovnog djelatnika, svaki dan.

Marin Miletić | Bitno.net