Ova je korizma meni osobno, a vjerujem i mnogim drugima, definitivno bila jedna od najposebnijih korizmi do sada. Proživljavam takvu dimenziju života, za koju da mi je netko rekao da će mi se dogoditi, odgovorio bih mu da posjeti psihijatra. No, tako je to. Život je nepredvidljiv. Sigurnosti nema, bez obzira na to koliko mnogi žudjeli za njom. Nigdje je nema, osim u Bogu. Svijet je nesavršen, ranjen našim grijehom zbog kojeg je na Zemlju odlučio doći Bog sam u Sinu svome Jedinorođenome. U protivnom, cijelo bi se čovječanstvo već odavna raspalo.

Koronavirus nam je mnogo toga pokazao. U prvom redu jedan ogromni odmak naše civilizacije od Boga i Božjih vrijednosti. Kod mnogih nedostatak hrabrosti, a kod nekih tako olako prodavanje vlastite slobode radi pošto-poto očuvanja zdravlja. Jesmo li dopustili dignuti zdravlje na pijedestal apsolutne vrijednosti? Evo, ne znam, pitam se samo. No ono što znam je da su recimo Don Boscovi sinovi na preporuku svog voditelja trčali ususret smrtonosnoj bolesti dok su pomagali oboljelima. Don Bosco nije bio budala, savjetovao je jasno: octom perite ruke, čuvajte se koliko možete, a Bezgrešna će se pobrinuti za ostalo. Je li pogriješio? Sigurno nije, ni jedan njegov učenik nije obolio, a po cijele dane su pomagali bolesnima. Je li pogriješila Majka Terezija dok je milovala gubavce? Sva sreća da u njezinoj blizini nije bilo ekipe iz nekih tadašnjih stožera. Vjerojatno bi takvi i Majku Tereziju i njezine sestre spremili u karantenu ili bi ih zaključali u zatvore pod izlikom opasnosti da prošire zarazu. Je li značajan dio naše Crkve zaboravio na hrabrost koju stotinama godina žive misionari, liječnici, učitelji koji djeluju u Aziji i Africi? Guba, ebola, AIDS, otvorene rane, malarija… Zar nije tisuće sinova i kćeri bilo spremno dati živote, i dali su živote u radu s djecom i mladima, s bolesnima. Zar im nije smrt dahtala za vratom, a oni su je gledali u oči i prezirali ju. Je li se Crkva u modernom vremenu odrekla svetog Roka, svete Rite, svetog Damjana i mnoštva drugih svetica i svetaca koji su pomagali i liječili bolesne od najopasnijih zaraznih bolesti; je li se na kraju krajeva odrekla i samog Isusa koji je liječio gubavce? Ne zbog svog fanatizma i zatucanosti, ne zato što pripadaju iz mržnje novonastalim fikcijskim ideološkim kovanicama poput klerofašizma ili katotalibanstva, nego iz čiste, nepatvorene ljubavi prema čovjeku. Zar nije sada posve jasno: moglo se drugačije. Moralo se ljudima dopustiti sakramente, pod kontroliranim sigurnosnim uvjetima. Opća deklaracija UN-a, baš kao i temeljni zakoni zemalja u Europskoj uniji poput našeg Ustava, garantiraju vjerske slobode. Sveta euharistija osnovno je prakticiranje naše vjere. Sakramenti su bili obustavljeni ili još uvijek jesu, ovisi kako u kojoj zemlji.

Koliko košta sloboda? Zašto mi se čini da duhovni pastiri većine zemalja Europske unije puštaju da im vukovi pustoše stado? Zašto ne podižu svoj glas? Za koliko se milijuna nečega iz državnih proračuna prodaje mogućnost slobode vjeroispovijesti? Koliko zbog toga krvari srce Onoga koji je radi slobode život svoj dao za svakoga od nas?

Francuski biskupi plaču, a poljski ne rone suze

Posljednjih dana pozornost plijeni pismo francuskih biskupa koji su izjavili da su u toj državi posljednja rupa na svirali. Ja bih rekao da ništa drugo i ne možeš očekivati kada dopustiš da ti svjetovna vlast donosi crkvene odredbe ili na njih utječe. Imamo situaciju gdje Crkva u Francuskoj, a moram primijetiti i ne samo u Francuskoj, uopće nema vlast – pritom mislim, naravno, na crkvenu vlast.

Francuski su biskupi očekivali da će sada, kad mjere općenito popuštaju, i oni dobiti mogućnost vršenja svojih bogoslužja. Ipak, neće moći. Rečeno im je da će moći na mise otprilike početkom lipnja. Kako ono ide poslovica: „Tko s vragom tikve sadi…”?

Godili su francuskim biskupima dobri odnosi sa svjetovnom vlasti, slijepo su izvršavali sve njihove zahtjeve, a vlada je obećala iznimnu financijsku pomoć za razne potrebe, od obnove u požaru oštećene katedrale Notre-Dame pa nadalje. I sve je bilo u redu dok su vlastima trebali dobri odnosi s Crkvom; a što sad kad je ta ista Crkva bitno oslabljena zbog upitnih odluka pastira pa više nije nikakva prijetnja bezbožničkim vlastima u kreiranju društva po njihovoj mjeri? I dok su francuski biskupi odijeljeni od svojih vjernika i ostavljeni od svoje prijetvorne vlasti, ne vidimo baš da poljski biskupi plaču, zar ne? Francuski scenarij će se uvijek događati onim Crkvama koje dopuste da im partija zbog šake srebrnjaka (bez obzira na broj tih šlepera srebrnjaka) kroji i upravlja nutarnjim uređenjem ili odlukama Crkve. Možete li zamisliti takvu situaciju u prvim vremenima kršćana? Ono, carevi zabranili okupljanje na misama, pa, braćo, javit ćemo vam po golubu pismonoši kada se vidimo. Biskupi prve Crkve bili su ljudi Duha, puni ljubavi za svakoga i potpuno spremni na žrtvovanje, ali većinom su bili siromašni, nisu se kitili zlatom i bili odjeveni u baršun, to je bilo rezervirano za farizeje i ostale vjerske velikodostojnike onog vremena. Oni ni samog Mesiju nisu prepoznali, štoviše, osudili su ga na smrt na križu. Kažu za povijest da je ona učiteljica života, a kažu i „povijest se ponavlja“…

Nije sve tako sivo

Iako razni slijepci napadaju našu mjesnu Crkvu jer kao „eto, u crkvu se može, a u kino ne“, a odluku o tome da se može na euharistiju ne obznanjuje crkveni nego politički vrh, ipak ne treba tu previše trošiti energiju. Vremena je malo. Treba raditi i stvarati i okupljati sve one dobre i hrabre ljude koji će našu civilizaciju graditi na kršćanskim temeljima. U protivnome, meni se barem tako čini, civilizacije neće ni biti. U našoj se domovini događa jedno veliko buđenje. Na desetke tisuća ljudi svakodnevno moli s mnoštvom vrijednih svećenika i laika i narodu daje taj toliko važan optimizam i vjeru u konačnu pobjedu dobra nad zlom.

Ovo vam pišem iz osobnog iskustva. Naime, ovih tjedana na tisuće ljudi moli sa mnom krunicu u jednoj grupi na Facebooku. Moli sa mnom i dvadesetak katoličkih svećenika i časnih sestara. Molimo za Papu, za biskupe i svećenike. Molimo jedni za druge i za naše nakane. Ujutro rano u 6.30 molimo krunicu Gospi koja razvezuje čvorove, onda u 9.30 molimo krunicu svetom Mihaelu i čitamo dnevna čitanja, u 15 sati molimo krunicu Božjeg milosrđa, a u 22 sati Gospinu krunicu. Nekoliko tisuća ljudi moli tako sa mnom svaki dan. Krunicu. E, da mi je to netko rekao prije dva-tri mjeseca, mislio bih da je poludio. Zavolio sam krunicu. Zavolio sam je potpuno. Otajstva, litanije. Kojeg li uranjanja u Božju ljubav. Nakon nekoliko dana već sam počeo dobivati poruke sa svjedočanstvima. Piše tako jedan muškarac: „Čuo sam za tvoju grupu i kada sam te vidio mislim si, šta ovakav lik moli krunicu? Ušao sam u grupu i kad ono – paf! Samo me povuklo. Pa jedna krunica, pa druga, pa sam počeo moliti sa ženom. Marine, nisam molio od 1996. godine, a krunicu nisam molio – nikada. U nedjelju sam otišao u crkvu, dugo sam se ispovijedao…“ Ovo je jedno od snažnijih svjedočanstava. Imam ih još dosta. Molitva pomiče brda. Molitva mijenja naša srca okorjela. Molitva nas uranja u Božju prisutnost. Molitva nas čini sličnijima onoj slici kakvu je zamislio naš Gospodin kada nas je stvarao. Molimo tako mi Riječani, Istrijani, Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Zagrepčani, mole naši Hrvati izvan Domovine… molimo s našim svećenicima. Koje li divote. I onda – hitamo k misama, k sakramentu pomirenja. Ova korona-talačka situacija ipak je donijela i nešto dobroga. Mnogi ljudi su se vratili Bogu. I ponovno im je zakucalo srce. Jer su osjetili ljubav onog prečistog Srca Isusova koje nas i danas toliko ljubi. A ovo je, kao što rekoh, samo moje iskustvo; mnogo je još grupa i zajednica koje u ovo neobično vrijeme zdušno mole. Zajednička molitva, najprije u obitelji, a onda u župnoj i ostalim zajednicama uz sakramentalni život garancija je da ćemo iz ove, ponovit ću, neobične situacije izaći kao pobjednici. Mi, Kristovi sluge ali i Kristovi vojnici, ne smijemo imati straha od onoga koji nam ubija tijelo – trebamo se bojati onog što nam ubija duh, i ovo vrijedi za cijelu Crkvu u svim vremenima.